Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-993/09 (N. S.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-993/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 993/09, rješavajući apelaciju Nenada Stanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Stanića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-

08-002007 od 30. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1438/02 od 25. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Stanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-002007 od 30. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1438/02 od 25. septembra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1438/02 od 25. septembra 2008. godine (stav 1 izreke), odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se «Zastava auto» a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotužena) obaveže da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 5.625,45 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te naknadu troškova postupka. Istom presudom (stav 2. izreke) je utvrđeno da se tužba u odnosu na «Krajina Kopaonik» a.d. za osiguranje i reosiguranje (u daljnjem tekstu: prvotužena) smatra povučenom, uz istovremeno obavezivanje apelanta (stav 3. izreke) da drugotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.525,00 KM.

3. U obrazloženju je navedeno da su tokom postupka provedeni dokazi uvidom i čitanjem materijalnih dokaza, i to zapisnika o uviđaju i oštećenju vozila kojeg je sačinio prvotuženi, potvrde i obračuna o visini štete, dopisa prvotužene upućenih drugotuženoj, zahtjeva apelanta upućenog prvotuženoj, naloga blagajni, kao i nalaza i mišljenja vještaka od 4. juna 2003. godine, te saslušanjem vještaka i svjedoka. Osnovni sud je naveo da je analizirajući provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Obrazlažući svoj stav Osnovni sud je pojasnio da je među parničnim strankama nesporno da je na apelantovom vozilu nastupila šteta prouzrokovana saobraćajnim udesom, koji se dogodio 21. marta 2001. godine, da je udes skrivilo lice upravljajući vozilom koje je bilo osigurano kod prvotužene, da je popravku apelantovog vozila izvršila drugotužena, da je popravku platila prvotužena, da je postojao usmeni dogovor o roku u kojem je popravka trebala biti izvršena, da je apelant imao primjedbu na popravak vozila, te da je popravku reklamirao. Osnovni sud je još naveo da je među strankama bilo sporno da li je drugotužena, zbog dužine trajanja popravke, odgovorna za štetu što apelant nije koristio vozilo u vremenu od kada je bilo dogovoreno da se izvrši popravka vozila do vremena kada je apelanta konačno preuzeo vozilo, te da li je zbog eventualne nestručne i nekvalitetne popravke drugotužena odgovorna za umanjenje vrijednosti vozila.

4. Cijeneći provedene dokaze koje je izveo apelant, a posebno nalaz i mišljenje vještaka kao i iskaz vještaka, Osnovni sud je došao do zaključka da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio po zahtjevu prvotužene, da je prilikom sačinjavanja nalaza vještak koristio dokumentaciju i isprave iz predmetnog spisa, kao i isprave skenirane u njegovom nalazu. Osnovni sud je pojasnio da je, iako nalaz i mišljenje vještaka nije urađen po nalogu suda, sud izveo taj dokaz, te saslušao vještaka na glavnoj raspravi, jer se drugotužena na pripremnom ročištu nije protivila izvođenju tog dokaza. Osnovni sud je, cijeneći nalaz i mišljenje, došao do zaključka da apelant na temelju tog nalaza prvenstveno potražuje štetu prouzrokovanu umanjenjem vrijednosti vozila u iznosu od 1.556,38 KM, dakle iznos koji je vještak izračunao. Međutim, kako je u obrazloženju istaknuto, i sam vještak je u nalazu, a posebno prilikom njegovog usmenog obrazlaganja, naveo da je štetu izračunao po općem principu, te da nigdje nije dodavao eventualne apelantove prigovore drugotuženoj na nekvalitetnu popravku. Osnovni sud je naveo da prema tome sud ni na temelju tog dokaza, niti ostalih provedenih dokaza, nije našao nikakvu uzročno-posljedičnu vezu između štete koju apelant potražuje i radnje drugotuženog. Prvostepeni sud je još dodao da je šteta obračunata prema općim principima i to u trenutku nastanka štetnog događaja, a ne na dan predaje popravljenog vozila, jer je i sam vještak naveo da nikada nije ni pregledao apelantovo vozilo. Prema ocjeni Osnovnog suda za ovako postavljeni vid štete može odgovarati samo osiguravajuća kuća, a činjenicu da je vrijednost vozila umanjena nepravilnom i nekvalitetnom popravkom drugotužene apelant ničim nije dokazao.

5. Kada je u pitanju drugi dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na štetu nastalu nekorištenjem vozila za određeni period, Osnovni sud je istakao da apelant nije dokazao ni ovaj vid štete. Naime, kako je pojasnio Osnovni sud, apelant prilikom vještačenja nije dostavio dokumentaciju na temelju koje bi se vještak mogao izjasniti konkretno u čemu se sastoji apelantova izgubljena dobit za nekorištenje vozila, pa je vještak, kako je i sam naveo, ovaj vid štete obračunao po principu kalkulativne metode, a apelant tokom postupka nije izveo niti jedan dokaz iz kojeg bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je, kao direktor privatnog preduzeća, predmetno vozilo koristio za potrebe tog preduzeća, te visinu zarade koju bi eventualno ostvario da je vozilo popravljeno u dogovorenom roku, pa je sud odbio i taj dio tužbenog zahtjeva. U obrazloženju je navedeno da je, prema odredbama čl. 7, 123. i 126. ZPP-a, teret dokazivanja na strankama, što dalje znači da je stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, a ukoliko to ne učini, snosit će štetne posljedice, tj. izgubiti parnicu, primjenom pravila o teretu dokazivanja. Osnovni sud je imajući u vidu navedeno, analizom izvedenih dokaza i primjenom zakonskih odredbi koje reguliraju konkretnu materiju zaključio da apelant nije dokazao činjenice na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev, pa je iz tog razloga takav tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-08-002007 od 30. decembra 2008. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u stavu 3. izreke preinačio, tako što je apelanta obavezao da drugotuženoj na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.380,00 KM, umjesto dosuđenog iznosa, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

7. Okružni sud je, cijeneći žalbene navode kojima je ukazano na kontradiktornost uvoda, izreke i obrazloženja pobijane presude pojasnio da redoslijed tuženih, kako su označeni u uvodu pobijane presude, samim tim presudu ne čini nerazumljivom. Prema ocjeni Okružnog suda obrazloženje pobijane presude jasno je i neproturječno izreci presude kao i stanju spisa predmetne parnice (u tužbi su tuženi označeni tako da je kao tužena prvog reda «prvotužena» označena «Krajina Kopaonik», a kao tužena drugog reda «drugotužena» je označena «Zastava-auto»), pa se uočeni propust u uvodu osporene presude može smatrati samo očiglednom omaškom, koja se, u smislu odredbe člana 195. stav 1. ZPP-a, može ispraviti bez ikakvih problema. Žalbene navode kojima se tvrdi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, budući da je prvostepeni sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, Okružni sud je ocijenio neosnovanim. Pojašnjavajući svoj stav Okružni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je vještak po nalogu prvotužene sačinio pismeni nalaz i mišljenje 4. juna 2003. godine u kojem se izjasnio o visini štete, zbog umanjenja tržišne vrijednosti vozila, te je utvrdio visinu štete zbog nekorištenja vozila prema podacima koje mu je dostavila prvotužena, da je taj dokaz pročitan tokom prvostepenog postupka, te da je vještak saslušan u svojstvu svjedoka na okolnosti koje je naveo i utvrdio u nalazu. Okružni sud je dalje pojasnio da prema sadržaju nalaza i iskazu vještaka nedvosmisleno proizlazi da je vještak svoj nalaz sačinio na temelju činjeničnih navoda tužbe i pismenih isprava koje mu je obezbijedila prvotužena, a vještak pri vještačenju nije izvršio pregled vozila, niti je utvrdio stanje vozila nakon popravke, kvalitet popravke i eventualne nedostatke prilikom popravke vozila. Shodno navedenom, kako je naveo Okružni sud, suprotno tvrdnjama žalbe, nalaz i mišljenje vještaka ne može poslužiti kao dokaz da je, zbog nekvalitetne popravke apelantovog vozila, koju je izvršila drugotužena, za apelanta nastupila šteta, zbog toga što se vještak u svom nalazu nije bavio kvalitetom i eventualnim nedostacima popravke vozila, a utvrđena visina umanjene tržišne vrijednosti vozila ne može se dovesti u vezu s radnjama popravke vozila koje je po nalogu prvotužene izvršila drugotužena. Okružni sud je naveo da je apelant tokom postupka tvrdio da je direktor privatnog preduzeća, što nije sporno, međutim apelant prvostepenom sudu nije ponudio dokaze o tome u kojem obimu je koristio oštećeno vozilo za potrebe preduzeća, odnosno u čemu se sastoji šteta na ime izgubljene zarade, niti je ovim činjenicama raspolagao vještak prilikom utvrđivanja visine štete na ime nekorištenja vozila, što proizlazi iz sadržaj pismenog nalaza i mišljenja vještaka. Stoga, prema ocjeni Okružnog suda, nisu ispunjeni uvjeti iz člana 154, 155 i 189 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s odredbama čl. 7. i 123. ZPP-a da se tužbenom zahtjevu udovolji.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je tokom žalbenog postupka isticao prigovore, koje ponavlja i u apelaciji, kojima je ukazivao na niz nepravilnosti i nezakonitosti koje je počinio prvostepeni sud donoseći prvostepenu odluku, a koje Okružni sud uopće nije razmatrao, pa je na taj način došlo do bitne povrede postupka. Apelant smatra da obrazloženja koja su sudovi dali nisu dovoljno precizna i jasna, a iz kojih je vidljivo da su sudovi donijeli osporene presudu proizvoljno primjenjujući odredbe materijalnog i procesnog prava. Prema apelantovoj ocjeni osporene odluke su kontradiktorne, jer su sudovi potpuno zloupotrijebili načelo slobodne ocjene dokaza, budući da je u konkretnom slučaju potpuno izostala savjesna i brižljiva ocjena svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Apelantu je također nejasno i zašto je sud vjerovao vještaku, ne prihvatajući njegovo obrazloženje u nalazu i mišljenju. Apelant smatra da nalaz i mišljenje vještaka ni u jednom dijelu nije protivno pravilima logičkog zaključivanja i stručnog iskustva da ga sud ne bi mogao prihvati, te da je apelant tim nalazom dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi s navodima apelacije kojima se ukazuje da su osporene presude donesene kao rezultat toga što su postupajući sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo što je rezultiralo kršenjem apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud primjećuje da su i Osnovni i Okružni sud za svoje odluke dali potpuno jasno, logično i argumentovano obrazloženje, koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. U vezi s prigovorom kojim apelant ukazuje da je u predmetnom slučaju izostala slobodna ocjena dokaza, te da sudovi nisu prihvatili nalaz i mišljenje vještaka na temelju kojeg ja apelant zapravo dokazao svoj tužbeni zahtjev, Ustavni sud podsjeća da apelant zapravo ponavlja navode koje je isticao u žalbenom postupku u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka o čemu su se sudovi u obrazloženjima presuda iscrpno izjasnili. Osim toga, iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda proizlazi da je taj sud, suprotno apelantovim navodima, u bitnom odgovorio na apelantove žalbene navode, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud napominje da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Apelant u konkretnom slučaju nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-993/09 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio