Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-5/12 (B. I.)

Odluka donesena 28. 09. 2012.

Nema povrede
Član VI/3.a i VI/3.c) Ustava BiH - Ocjena ustavnosti - Saglasnost sa Ustavom/EK
  • Član II/3 Ustava BiH
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Član I/2. Ustava BiH
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ocjena ustavnosti - nadležnost iz čl. VI/3.a)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-5/12

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

28. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 5/12, rješavajući zahtjev Bakira Izetbegovića, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se zahtjev za ocjenu ustavnosti koji je podnio Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se da su odredbe čl. 4, 7, 10, 11, 40, 45, 46, 56, 62, 71. i

105. Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 6/12), u skladu s članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 27. aprila 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 6/12, u daljnjem tekstu: osporeni zakon). Podnosilac zahtjeva je također zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio primjenu osporenog zakon do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenom zahtjevu. Budući da zahtjev nije ispunjavao uvjete iz člana 19. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od podnosioca zahtjeva je zatraženo, 7. juna 2012. godine, da zahtjev dopuni. Podnosilac zahtjeva je dopunio zahtjev 3. jula 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština) je zatraženo 4. maja 2012. godine da dostavi odgovor na zahtjev, koji je Narodna skupština dostavila 24. maja 2012. godine.

3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na zahtjev je dostavljen podnosiocu zahtjeva 31. maja 2012. godine.

4. Ustavni sud je, Odlukom broj U 5/12 od 26. maja 2012. godine, odbio prijedlog podnosioca zahtjeva za donošenje privremene mjere.

5. Ustavni sud je odbio prijedlog sudije Mirsada Ćemana za održavanje javne rasprave.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

6. Podnosilac zahtjeva je u prvobitno podnesenom zahtjevu naveo da smatra da je osporeni zakon u suprotnosti s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pristup sudu, s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 13. Evropske konvencije (pravo na postojanje efektivnih pravnih lijekova), te da su suprotne principu pravne sigurnosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

7. U uvodnom dijelu zahtjeva njegov podnosilac navodi da je Narodna skupština „usvojila po hitnom postupku 20. februara 2011. godine Zakon o katastru Republike Srpske“, kojim je predviđeno da svi poslovi iz sudske nadležnosti, u oblasti zemljišnoknjižnih odnosa, pređu u nadležnost izvršne vlasti – Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava). Ovim je, kako smatra podnosilac zahtjeva, otvoreno pitanje efikasne zaštite prava vlasništva, pa je protiv tog zakona podnio Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti s prijedlogom za donošenje privremene mjere. Povodom tog, ranije podnesenog zahtjeva, Ustavni sud je na sjednici od 23. septembra 2011. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj U 12/11 kojom je obustavio primjenu navedenog zakona do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o zahtjevu za ocjenu ustavnosti. Međutim, kako dalje navodi podnosilac zahtjeva, četiri dana nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda, Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) je, „u pokušaju zaobilaženja odluke Ustavnog suda“, donijela Uredbu o vođenju evidencija o nekretninama i pravima na nekretninama („Službeni glasnik RS“ broj 97/11, u daljnjem tekstu: Uredba). Dalje, podnosilac zahtjeva detaljno navodi kakve je odredbe sadržavala navedena Uredba, ističući da je ona bila donesena „u skladu sa Zakonom o katastru Republike Srpske, čija je primjena obustavljena odlukom o privremenoj mjeri Ustavnog suda BiH“. Također, ističe da je zbog toga, 6. oktobra 2011. godine, uputio zahtjev Ustavnom sudu da rješenjem utvrdi da Odluka o privremenoj mjeri broj U 12/11 nije izvršena, te da Ustavni sud „osigura izvršenje svoje privremene mjere i da rješenje o neizvršenju dostavi nadležnom tužiocu na daljnje postupanje“. Međutim, kako dalje navodi podnosilac zahtjeva, „isti dan je Vlada RS [...] usvojila Prijedlog [osporenog zakona]“, pa je Narodna skupština 13. oktobra 2011. godine donijela osporeni zakon. Podnosilac zahtjeva smatra da iz navedenog proizlazi da „primjena odredbi iz starog Zakona koji je stavljen van snage, praktično nikada nije ni prestala“, te traži da Ustavni sud, prilikom odlučivanja o konkretnom zahtjevu, uzme u obzir ovu činjenicu.

8. Podnosilac zahtjeva dalje navodi da osporeni zakon nije izmijenio raniji zakon, već da je „kozmetički preradio samo neke odredbe starog Zakona“. Imajući u vidu „da je suština osporenog zakona ostala nepromijenjena“, podnosilac zahtjeva smatra da se „većina argumenata navedenih u prethodnom zahtjevu mogu odnositi i na [osporeni zakon]“. Također, podnosilac zahtjeva smatra da Ustavni sud, prilikom razmatranja konkretnog zahtjeva, „treba posebnu pažnju obratiti na motive zakonodavca za ovako ishitreno postupanje uprkos postojanju Odluke o privremenoj mjeri Ustavnog suda [...] i uporne pokušaje da se umanji značaj te odluke kao i potrebu da se ovo pitanje riješi što je prije moguće, ne vodeći računa o pravima svakog građanina RS-a, a posebno na interese države Bosne i Hercegovine, pravnog sljednika imovine koja joj je pripala nakon sukcesije bivše SFRJ“. Podnosilac zahtjeva smatra da je donošenje osporenog zakona, između ostalog, „dovođenje u pitanje integriteta Ustavnog suda BiH i njegovih odluka [...] i, shodno tome, izbjegavanje odgovornosti za evidentno neizvršenje odluke Ustavnog suda BiH“.

9. Podnosilac zahtjeva dalje navodi da se sistem registriranja nekretnina i prava u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) „kroz dugi niz godina“ temelji na dva registra – katastru i zemljišnoj knjizi. U katastru se, kako navodi, nekretnine opisuju po njihovim tehničkim karakteristikama, a katastarski podaci o nekretninama – katastarskim česticama – „temelj su za osnivanje, obnovu, vođenje i održavanje zemljišnih knjiga“, dok se u zemljišnim knjigama „podacima o katastarskim česticama, utvrđenim po katastru, pridružuju podaci o nositeljima prava na katastarskim česticama“. Sistem registriranja nekretnina i prava na njima ima zadatak, između ostalog, uspostaviti sigurnost u pravnom prometu nekretnina i zaštitu prava upisanih u registre, a „katastar i zemljišna knjiga jedni su od temeljnih registara na kojima počiva pravna država“. Podnosilac je također ukazao da su „mnoge evropske države [..] spojile katastar i zemljišnu knjigu u jedinstven registar koji vodi jedna institucija. Tradicionalno, kao i u mnogim srednjeevropskim zemljama (Austrija, Njemačka itd.), ovakav model registrovanja nekretnina i prava na njima nije institucionalno objedinjen“.

10. Podnosilac zahtjeva, dalje, detaljno izlaže način vođenja katastra i zemljišnih knjiga prema dosada važećim zakonima u BiH, ističući naročito da su zemljišne knjige javne knjige u koje se upisuju nekretnine, vlasništvo, druga stvarna i neka obavezna prava, „te određeni odnosi relevantni za pravni promet nekretninama“. Izvodi iz zemljišnih knjiga imaju dokaznu snagu javnih isprava i smatra se „da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta“, a temelji se na podacima katastarskog premjera i vodi se kod nadležnog suda.

11. Podnosilac također navodi da je „uspostava efikasne zemljišne administracije (donošenje novih zakona, te ažuriranje katastra i zemljišnih knjiga) bilo predmetom Projekta svjetske banke kao i Projekta zemljišne administracije [...] u čiju svrhu je utrošeno preko 10 miliona eura kreditnih sredstava i 5,4 miliona eura donatorskih sredstava“, te da je digitalizacija zemljišnoknjižnih podataka „gotovo u potpunosti završena (92% RS i 86% u FBiH), digitalizacija katastarskih karata je također dobro napredovala“. Dosadašnji projekti su, kako navodi podnosilac zahtjeva, polazili od odvojenog sistema vođenja podataka (zemljišnoknjižni i katastarski) „koji bi se nakon potpunog ažuriranja ujedinili kroz jedinstvenu bazu podataka, s tim da je sud nadležan za vođenje zemljišnoknjižne, a geodetska uprava za katastarske podatke“.

12. Podnosilac zahtjeva vrlo detaljno iznosi obrazloženje principa člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pozivajući se na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, a naročito na Odluku Ustavnog suda broj AP 1048/04 od 13. oktobra 2005. godine, u kojoj je Ustavni sud utvrdio da je miješanje u pravo na apelantovu imovinu bilo nezakonito jer je provedena de facto eksproprijacija, iako nije bio proveden postupak eksproprijacije.

13. U nastavku obrazlaganja prvobitno podnesenog zahtjeva, podnosilac zahtjeva nije eksplicitno naveo za koje odredbe osporenog zakona smatra da su neustavne, niti je u odnosu na iznesene tvrdnje pružio odgovarajuće argumente. Umjesto toga, podnosilac zahtjeva je „samo kao primjer namjere zakonodavca [...] da kozmetički doradi prethodni Zakon bez diranja u njegovu suštinu“ naveo nekoliko odredaba osporenog zakona, te istakao da se „većina argumenata navedenih u prethodnom zahtjevu može odnositi i na [osporeni zakon]“. Također, u obrazloženju svojih navoda podnosilac zahtjeva se, uglavnom, pozivao na neizvršenje Odluke o privremenoj mjeri broj U 12/11 od 23. septembra 2011. godine, koja je donesena u predmetu koji je pred Ustavnim sudom okončan Odlukom o dopustivosti broj U 12/11 od 30. marta 2012. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba), kojom je obustavljen postupak za ocjenu ustavnosti ranije osporenog zakona, zato što je Ustavni sud utvrdio da je osporeni opći akt, odnosno ranije osporeni zakon, prestao važiti donošenjem zakona koji je osporen u konkretnom slučaju. Imajući u vidu sve navedeno, te činjenicu da Ustavni sud u konkretnom predmetu ne može razmatrati argumente i navode iz predmeta koji je okončan Odlukom broj U 12/11, Ustavni sud je od podnosioca zahtjeva zatražio da dostavi dopunu predmetnog zahtjeva, te da navede odredbe osporenog zakona čiju ocjenu ustavnosti traži i da iznese argumente u vezi s tim.

14. U dopuni zahtjeva koju je dostavio Ustavnom sudu, podnosilac zahtjeva je eksplicitno naveo da su osporeni zakon, odnosno odredbe čl. 4, 7, 10, 11, 40, 45, 46, 56, 62, 71. i 105. tog zakona, suprotni pravu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, te principu pravne sigurnosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. U obrazloženju ovako preciziranog zahtjeva je ponovo istakao da osporeni zakon uvodi potpuno novi sistem prema kojem, kako je to regulisano članom 4. stav 1. osporenog zakona, „katastar nepokretnosti je osnovni i javni registar o nepokretnostima i stvarnim pravima na njima“. U svrhu obavljanja poslova vezanih za ovu oblast daje se nadležnost Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava), kako je to regulirano članom 10. osporenog zakona. Podnosilac zahtjeva, dalje, osporava član 40. stav 3. osporenog zakona „prema kojem je prije početka katastarskog premjera Uprava dužna da: a) u najmanje jednom mediju dostupnom na čitavoj teritoriji Republike Srpske, Bosne i Hercegovine i na internet stranici Uprave obavijesti javnost o vršenju katastarskog premjera i objavi poziv imaocima prava da učestvuju u postupku katastarskog premjera, i b) da javnim oglašavanjem pozove sve imaoce prava na zemljištu upisane u popisni katastar, katastar zemljišta, zemljišnu knjigu, katastar nepokretnosti, odnosno imaoce prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju, da izvrše obilježavanje graničnih tačaka parcele“. Podnosilac zahtjeva smatra da „ovakva odredba suštinski u potpunosti odgovara ranijem pojmu faktičkog stanja jer kakav može biti imaoc prava koji nije upisan ni u jednu evidenciju nego faktički posjednik, što je sa aspekta vladavine prava i pravne sigurnosti [...] potpuno neprihvatljivo“.

15. Dalje, podnosilac zahtjeva navodi da je „tipičan primjer neprimjenjivih odredbi“ tačka g) člana 11. osporenog zakona koja glasi „u slučaju spora – nadležni sud“. Naime, podnosilac zahtjeva smatra da ovakva formulacija „jednostavno ne znači ništa i jedini joj je cilj da dâ privid mogućnosti pokretanja i nekog drugog postupka osim upravnog spora što prosto ne odgovara stvarnom stanju jer protiv upravnog akta (a obzirom da su katastar i zemljišne knjige izmještene iz sudske u nadležnost upravne vlasti koja donosi isključivo upravne akte) je moguće voditi samo upravni spor i nakon njegovog okončanja se ne može voditi nikakav postupak pred redovnim sudovima koji bi mogao riješiti eventualni spor u pogledu postojanja građanskih prava i obaveza, a koji se u pravilu rješavaju u parničnom postupku“. Stoga, kako navodi, ovakva formulacija „prosto služi da stvori privid mogućnosti vođenja sudskog postupka koji bi meritorno mogao preispitati postojanje ili nepostojanje nečijeg prava ili obaveze“. Podnosilac zahtjeva smatra da osporeni zakon uopće ne sadrži odredbe o sudskoj zaštiti, osim u postupku izlaganja nekretnina, te da se „čini da je njime sužena mogućnost sudske zaštite protiv arbitrarnog postupanja javnih (upravnih) vlasti“. U tom smislu, podnosilac zahtjeva navodi da osoba „koja ne zna da se vodi postupak na osnovu javnog poziva, a koji se tiče njegove imovine, u kojem Republika Srpska u upravnom postupku određuje zastupnika i komisiju (sa većinskim sastavom zaposlenika državnih službenika), a koja donosi odluku o postojanju ili nepostojanju imovinskih prava, može, u skladu sa članom 85-89. [osporenog zakona] pokrenuti postupak o suštini spora pred nadležnim sudom“. Međutim, kako ističe podnosilac zahtjeva, postavlja se „pitanje arbitrarnosti cjelokupnog postupka u kojem organi uprave vode postupak, određuju zastupnika, ali i zastupnici koje oni odrede, odlučuju da li će pokrenuti sudski postupak ili ne!?“. Podnosilac zahtjeva naglašava da ovakva rješenja zahtijevaju „aktivan pristup nosioca prava što je suprotno zahtjevima demokratskih društava u pogledu zaštite imovinskih prava“.

16. Podnosilac zahtjeva također ističe da se „ovakve formulacije moraju posmatrati i u kontekstu stalnih namjera Republike Srpske da stvori haotično stanje u ovoj oblasti iako tvrde upravo suprotno“. U vezi s tim navodi da se Narodna skupština u odgovoru na zahtjev pozvala na Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske, iako je „i pored ovakve konstatacije“ Republika Srpska donijela Zakon o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja, „koji je također predmet razmatranja Ustavnog suda BiH, čime dokazuje da ima drugačije namjere nego to javno iznosi“. Dalje, podnosilac ističe da nije jasno šta je cilj osporenog zakona: da li je to „namjera da se uvede red u ovu oblast kako se to ističe u odgovoru“, ili „da se cementira postojeće stanje i eliminiraju raseljeni vlasnici umjesto kojih će u upravnim postupcima sjediti zastupnici koje odredi Republika Srpska“, ili „namjera da se još jednom pokuša oduzeti državna imovina koja se nalazi u Republici Srpskoj“. Podnosilac zahtjeva navodi da, s obzirom na „dosadašnje aktivnosti Republike Srpske u ovoj oblasti, ima puno pravo da sumnja u dobre namjere i plemenite ciljeve iskazane kroz 'sređivanje stanja u ovoj oblasti'“. Također, podnosilac zahtjeva ističe da je „i način na koji RS osporava nadležnost Ustavnog suda [...] vrlo indikativna kao i stav da 'nezadovoljstvo određenim zakonskim rješenjima može biti samo predmet zakonodavne procedure, a ne predmet ocjene ustavnosti'“.

17. Dalje, podnosilac zahtjeva ističe da osporeni zakon ne propisuje „nikakve posebne rokove za otpočinjanje procesa evidentiranja nekretnina i imalaca prava na nekretninama na osnovu čega se onda stiče pravo na podnošenje zahtjeva za upis nekretnina, već je zakonodavac odlučio da sa građanima komunicira putem medijskog oglašavanja (osporeni član 40. Zakona), što dovodi do pravne nesigurnosti i eliminiranja vlasnika u postupku evidentiranja nekretnina“. Podnosilac zahtjeva smatra da se na ovaj način otvara mogućnost gubljenja imovinskih prava, jer se „daje mogućnost učešća u postupku i 'imaocima prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju'“. U vezi s tim, navodi da osporeni zakon „razmatra postupak upisa u katastar nepokretnosti i određuje rokove za isticanje žalbi pred upravnim organima“, ali ističe da osporeni zakon „podrazumijeva da osoba ima saznanja o prethodnim radnjama koje su obavljene prilikom postupka evidentiranja nekretnina i nosilaca prava na njima“. Umjesto toga, kako ističe, javne vlasti postavljaju privremenog zastupnika „uz čiju pomoć mogu dati privid zakonito provedenog postupka“. S obzirom na „navedene odredbe“, kako se dalje navodi, „može se izvući zaključak da je osporenim članovima Zakona namjerno kreirana situacija koja je općenito usmjerena na onemogućavanje sudske zaštite koja je striktno vezana za zakonske rokove“.

18. Dalje, podnosilac zahtjeva navodi da iz odredaba člana 40. osporenog zakona proizlazi da je, u slučaju propuštanja učešća u postupku evidentiranja, „nemoguće osporiti u postupku pred redovnim sudom koji bi imao nadležnost riješiti i pitanje postojanja imovinskih prava“ i tačnost upisanih podataka. Na ovaj način se, kako tvrdi podnosilac zahtjeva, „potkopavaju temelji pravne sigurnosti i neprikosnovenosti imovinskih prava koja, ovakvim zakonskim odredbama, ovise isključivo o prisutnosti i aktivnom učešću 'imaoca prava'“. Umjesto toga, smatra podnosilac zahtjeva, država ima dužnost „zaštititi vlasnika od bilo kakvog miješanja u imovinska prava i time ispuniti svoju pozitivnu obavezu“ iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, ističe da „pravdanje ovakvog rješenja 'uobičajenom praksom' i 'sličnim rješenjima u Zakonu o zemljišnim knjigama', jednostavno ne stoje, jer zakonska rješenja se ne smiju temeljiti na uobičajenoj praksi (čak i da je postojala), a koja je suprotna ustavnim principima“. Naime, kako navodi podnosilac zahtjeva, Zakon o zemljišnim knjigama je sadržavao mogućnost „poziva licima koji polažu pravo na priznavanje vlasništva ili druga prava da svoja prava prijave“, a ne „imaocima prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju, tj. licima koja nemaju nikakva prava osim možda protivzakonito stečenim 'pravima' čija se 'prava' u odsustvu vlasnika 'štite' putem privremenog zastupnika postavljenog od strane onoga ko je ovakvu mogućnost pretočio u zakonsku normu“. Stoga, podnosilac zahtjeva smatra da je formulacija iz člana 40. stav 3.b) osporenog zakona u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine, ali i s „formulacijom iz člana 46.“ Naime, podnosilac zahtjeva ističe da je potpuno neprihvatljivo da se, u slučaju neučešća vlasnika u postupku premjera, podaci prikupljaju, između ostalog, na osnovu katastra zemljišta ili raspoloživih isprava „kada je poznato da je katastar zemljišta samo dokaz o posjedu, a da raspoložive isprave ne mogu sudski biti osporene u skladu sa osporenim zakonom“. Ovim se, kako smatra, „stvara apsurdna situacija suprotna članu 6. stav 1. i članu 13. Evropske konvencije i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju [...] da isključivo upravni organi rješavaju sporove o imovinskim, samim tim i građanskim pravima i obavezama“. To znači, kako dalje navodi, da se u upravnom postupku može izgubiti vlasništvo „bez ikakve mogućnosti da sud riješi suštinu nastalog spora u za to predviđenom postupku“.

19. Podnosilac zahtjeva osporava i član 56. osporenog zakona, koji propisuje da su „podaci o nepokretnostima istiniti i da potpuno odražavaju činjenično i pravno stanje nepokretnosti; član 62. stav 1. prema kojem se svojina i druga stvarna prava na nepokretnostima stiču, prenose i ograničavaju upisom u katastar nepokretnosti, a prestaju brisanjem upisa; član 71. stav 1. koji utvrđuje da se katastar nepokretnosti uspostavlja, između ostalog, na osnovu Gaus-Krigerove projekcije, tj. na osnovu evidencije imaoca prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju, a postupak izlaganja provodi Komisija za izlaganje koja je sastavljena od članova koji su zaposlenici državnih organa, a samo jedan njen član, odnosno zamjenik iz reda građana; te član 105. stav 1. osporenog zakona koji propisuje da je isprava na osnovu koje se može izvršiti upis“, između ostalog, „odluka nadležnog organa“ što, kako smatra podnosilac zahtjeva, podrazumijeva odluku Uprave „donesene na bazi prikupljanja podataka o imaocima prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju (što praktično znači na bazi faktičkog stanja) u čiju istinitost se mora vjerovati“. Ukoliko bi se ovakva rješenja ostavila na snazi, podnosilac zahtjeva smatra da onda „Bosna i Hercegovina ne može ponuditi svojim građanima zaštitu njihovih prava“. Umjesto da, kako dalje navodi, „zakonodavac ispuni svoju pozitivnu obavezu u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i osigura punu zaštitu imovinskih prava, ovdje se uvodi postupak evidentiranja u kojem je moguće, kao konačni rezultat, izgubiti imovinu na kojoj se nema posjed u momentu evidentiranja“ što, kako se tvrdi, „vrlo jasno proizlazi iz Zakona“. Pri tome smatra da je najveći problem što osporeni zakon „uopće uzima u obzir“ imaoce prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju, u postupku koji se tiče imovinskih prava. Zbog toga, kako smatra podnosilac zahtjeva, raniji vlasnik može ostati bez imovine a da nema nikakvih saznanja „o vođenju postupka za preknjiženje njegove imovine“. Kao daljnju argumentaciju u ovom dijelu, podnosilac zahtjeva ponavlja iste navode koji su već ranije izneseni u vezi s osporenim članom 11. osporenog zakona u vezi s upravnim sporom kao neadekvatnim pravnim lijekom, koji ne bi omogućio suštinsku zaštitu prava, jer njegov „konačni ishod ni na koji način ne može vratiti ranije pravo ukoliko se utvrdi da je ispoštovan postupak proveden na osnovu osporenog zakona“.

20. Podnosilac se dalje poziva na standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, te navodi da upravni spor koji je propisan osporenim zakonom može voditi, prema odredbama osporenog zakona, lice koje je ostalo bez imovine primjenom tog zakona. Međutim, podnosilac zahtjeva navodi da je to samo formalno obraćanje sudu „jer je upravni spor oblik sudske kontrole nad upravom pri čemu sud odlučuje o zakonitosti upravnih akata kojima tijela državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti rješavaju o pravima i obavezama u upravnim stvarima, a ne rješava samu suštinu nastalog spora između javnih vlasti i pojedinca – ranijeg vlasnika nekretnina“. Dalje, podnosilac zahtjeva iznosi i standarde u vezi s članom 13. Evropske konvencije, poziva se na praksu Evropskog suda u vezi s primjenom tog člana i opširno izlaže razloge za pobijanje upravnog akta prema Zakonu o upravnim sporovima Republike Srpske. Na osnovu toga, podnosilac zahtjeva smatra da, ukoliko bi bio proveden postupak u skladu s osporenim zakonom, sud koji bi odlučivao u upravnom sporu ne bi mogao rješavati suštinsko pitanje – način na koji je raniji vlasnik razvlašten – „jer bi bio razvlašten u skladu sa zakonom“. Samim tim, kako dalje navodi podnosilac zahtjeva, „'sudska zaštita' koja čak nije ni izričito propisana osporenim zakonom već se ovlaš spominje“, ne predstavlja pravo na pristup tribunalu „koji ima sve ovlasti i atribute sudskog preispitivanja jer su nadležnosti sudova u ovim sporovima vrlo ograničene“. Na ovaj način se, kako se dalje navodi, krši pravo na pristup sudu i pravo na efektivan pravni lijek, a posljedica toga je gubljenje imovinskih prava.

21. Također, podnosilac zahtjeva ističe i da karakter upravnog spora „podrazumijeva postupak koji se tiče administrativnih pitanja koja su izvan djelokruga zaštite člana 6. Evropske konvencije uz jasno naznačene izuzetke u sudskoj praksi kako Evropskog suda tako i Ustavnog suda BiH“. Stoga, kako navodi podnosilac zahtjeva, postupak za upis u zemljišne knjige „sam po sebi nema karakter 'spora' u smislu člana 6. Evropske konvencije“, pa se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 854/04. Na ovaj način, kako se dalje navodi, „Republika Srpska pokušava da 'izmjesti' odlučivanje iz vanparničnog, odnosno parničnog postupka u upravni spor, upravo da bi se izbjeglo odlučivanje o imovinskim pravima, a postupak usmjerio samo na eventualno zakonito postupanje upravnih organa i njihovu kontrolu od strane suda u upravnom sporu“. U ovom pravcu, podnosilac zahtjeva ističe da osporeni zakon predviđa ponovno osnivanje katastra nepokretnosti prema podacima katastarskog ili komasacionog premjera u katastarskoj općini ili njenom dijelu i obnovu katastra nepokretnosti i u slučaju kada su podaci katastra uništeni ili neupotrebljivi, što implicira da bivši vlasnik može, na osnovu prikupljenih podataka “imaocima prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju i na osnovu postupka obavještavanja kroz medije, odnosno uz učešće privremenog zastupnika postavljenog od strane javne vlasti“ ostati bez imovine „čak i u slučaju neažurnih javnih podataka za čiju tačnost se stara isključivo javna vlast koja, ukoliko to želi, može sama kreirati situaciju u kojoj neće postojati raniji ažurni podaci, odnosno postojati relevantna evidencija nekretnina bez mogućnosti suštinske sudske kontrole takvih postupaka upravnih organa“.

22. Podnosilac zahtjeva također ističe da, prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH iz 2008. godine, više od 1.350.000 osoba „koje vodi porijeklo iz Bosne i Hercegovine“ živi izvan zemlje, što je trećina njene ukupne populacije, dok je, prema procjenama Svjetske banke, broj emigranata sa prostora BiH 2005. godine iznosio 1.471.594 osobe, što procentualno iznosi 37,7% populacije. Podnosilac zahtjeva navodi da je ovako brojno iseljeništvo „u najvećem dijelu rezultat ratnih sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije i Bosne i Hercegovine devedesetih godina 20. vijeka“. S obzirom na ove podatke, podnosilac zahtjeva smatra da je „suvišno pominjati koliko uticaj i na koliki broj stanovnika, državljana BiH ali i stranih državljana koji imaju imovinu u Republici Srpskoj se ovaj zakon može negativno odraziti s obzirom na samo neka od rješenja navedenih u ovom zahtjevu za ocjenu ustavnosti“. Dalje podnosilac zahtjeva smatra da bi dozvoljavanje da se brisanje prava vlasništva bez ikakve kompenzacije za oduzimanje nepokretnosti i „na osnovu, između ostalog, postupka koji se 'vodi' od strane Uprave, s tim da interese odsutnih i neinformisanih vlasnika brani 'privremeni zastupnik' kojeg odrede Komisija za izlaganje, drugim riječima Uprava, kao organ Republike Srpske“ predstavljalo kraj pravne sigurnosti u Bosni i Hercegovini. Osim toga, podnosilac zahtjeva navodi da je tokom rata u Bosni i Hercegovini „ubijen veliki broj stanovnika, a čitave porodice su jednostavno nestale, rijetki preživjeli srodnici se nalaze rasuti po svijetu, a prema ovom Zakonu moraju uzeti aktivno učešće u postupku radi očuvanja imovinskih prava“. Podnosilac zahtjeva smatra da se osporenim zakonom tome nije posvetila potrebna pažnja, te da svođenje zastupanja „ovih lica na 'privremenog zastupnika', kojeg određuje Uprava, kao da se nije desilo nasilje nad demografskom strukturom, je nešto potpuno neprihvatljivo“, te da je i zbog toga „važno ne dozvoliti izmještanje zemljišnih knjiga iz nadležnosti sudova“.

23. Na osnovu svega navedenog, podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom bi utvrdio da je osporeni zakon u suprotnosti s članom II/3.k) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6. i 13. Evropske konvencije, ili da utvrdi da su čl. 4, 7, 10, 11, 40, 45, 46, 56, 62, 71. i 105. osporenog zakona suprotni navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da „osporeni zakon prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda [...]“.

b) Odgovor na zahtjev

24. U odgovoru na zahtjev Narodna skupština je najprije istakla da je pred Ustavnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) također u toku postupak ocjene ustavnosti osporenog zakona, te da smatraju da bi Ustavni sud trebao zastati s postupanjem u predmetnom slučaju do okončanja postupka pred Ustavnim sudom RS. Narodna skupština je navela da su „svjesni različitih standarda kontrole“ u odnosu na Ustav Republike Srpske i Ustav Bosne i Hercegovine, ali da ipak smatraju „da bi se morala sačekati odluka [Ustavnog suda RS] kako bi se stvorio određeni profesionalni otklon prema [osporenom zakonu], tj. izbjegla situacija različitog odlučivanja što bi vodilo pravnoj nesigurnosti“. U suprotnom, ukoliko Ustavni sud ipak nastavi postupak, Narodna skupština ističe da bi Ustavni sud u konkretnom slučaju odlučivanje trebao ograničiti na razmatranje samo eksplicitno osporenih članova osporenog zakona, te da se ne bi moglo odlučivati o ustavnosti osporenog zakona u cjelini. Naime, Narodna skupština smatra da bi ocjena ustavnosti osporenog zakona u cjelini, kako to traži podnosilac zahtjeva, bilo u suprotnosti s članom VI/3.a) alineja 2. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojem Ustavni sud, između ostalog, „odlučuje i da li je neki član (odredba) ustava ili zakona entiteta u saglasnosti sa Ustavom BiH“. Također, Narodna skupština smatra da su navodi o neustavnosti osporenog zakona neosnovani, jer je ustavni osnov za donošenje tog zakona sadržan u Amandmanu XXXII stav 1. t. 6, 10. i 18. na član 68. Ustava Republike Srpske, prema kojem „Republika uređuje i obezbjeđuje svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, organizaciju, nadležnosti i rad republičkih organa i druge odnose od interesa za Republiku, a u skladu sa Ustavom“. Narodna skupština se u vezi s ovim pozvala i na Odluku Ustavnog suda broj U 5/98 od 18. i 19. februara 2000. godine, u kojoj je odlučeno da navedeni član Ustava Republike Srpske, kako je izmijenjen navedenim amandmanom, „ulazi u okvire ustavne podjele nadležnosti između institucija BiH i entiteta, te da je 'u saglasnosti sa Ustavom BiH'“. Donošenjem osporenog zakona, kako je dalje navela Narodna skupština, „stvaraju se preduvjeti da se, kroz uspostavljanje jedinstvene ažurne evidencije nepokretnosti u Republici Srpskoj, stvori ambijent koji bi omogućavao realizaciju ostalih prava i obaveza Republike“, kako je to definirano navedenim odredbama Ustava Republike Srpske.

25. Dalje, Narodna skupština navodi da je neosporno njeno pravo da, cijeneći društvene potrebe i situaciju u ovoj oblasti, usvoji najsvrsishodnije zakonodavstvo. U konkretnom slučaju, Narodna skupština je smatrala da je to formiranje jedinstvene evidencije i povjeravanje ingerencija u predmetnoj oblasti Uprave. Stoga, smatra da su irelevantni oni navodi podnosioca zahtjeva „koji primat daju dosadašnjem sistemu vođenja evidencija zasnovanom na zemljišnoknjižnim i katastarskim operatima vođenim kod različitih institucija“. Narodna skupština navodi da je „legitimno pravo, u vršenju javne vlasti, da se iz ingerencije za obavljanje određenih poslova izuzmu određeni organi ili institucije, te da se ti poslovi delegiraju u nadležnost drugom/ima, ukoliko je izvjesno da će isti relevantnu djelatnost obavljati kompetentnije, tačnije, pouzdanije, efikasnije“. Također navodi da je općepoznato „da koncept vođenja evidencija o imovinskim pravima pri organima uprave, nije nepoznat našoj pravnoj teoriji i praksi, te prosto iznenađuje skepsa koja se prema ovom konceptu sada iskazuje“. Uzimajući u obzir navedeno, Narodna skupština ističe da ovi navodi podnosioca zahtjeva nemaju ustavnopravni karakter, „niti spada u nadležnost Ustavnog suda BiH da cijeni razloge cjelishodnosti kojima se rukovodio zakonodavac“. Moguće drugačije uređenje predmetne materije, kako je dalje navedeno, „nije ustavnopravno relevantno jer, samo po sebi, ne podrazumijeva da je pozitivno zakonodavstvo u suprotnosti sa Ustavom“, a nezadovoljstvo određenim zakonskim rješenjem „može biti samo predmet zakonodavne procedure, a ne predmet ocjene ustavnosti“. Pošto Ustav Bosne i Hercegovine ne propisuje broj evidencija nepokretnosti „niti postoje bilo kakvi evropski standardi koji bi isti definisali ili na bilo koji način limitirali, te se Ustavni sud BiH ne bi trebao upuštati u ocjenu da li postoji jedna ili više zemljišnoknjižnih evidencija i koji organ to obavlja, jer je ustavno pravo zakonodavca da utvrdi najsvrsishodnije rješenje“.

26. Dalje, Narodna skupština ističe da se osporenim zakonom ne dira u stečena prava pojedinaca, „već ih na adekvatan način sistematizuje i registruje“. Stoga se osporenim zakonom ne stiču i ne gube imovinska prava, već se osniva i uspostavlja jedinstvena evidencija, a „na bazi postupka se definiše nepokretnost i za tu nepokretnost bazično veže nosilac prava svojine“. Ovo za cilj ima, kako je dalje navedeno da se, u skladu s potrebama općeg interesa, „prava pojedinaca na mirno uživanje imovine na potreban način uredi i sistematizuje, a sve sa svrhom zaštite tog i takvog uživanja“.

27. U vezi s navodima o neustavnosti pojedinačno navedenih članova osporenog zakona, „koji se tiču osporavanja postupka izlaganja, kako procedura tako i organa koji ga provodi“, Narodna skupština ističe da su ti navodi neosnovani. Konkretno, Narodna skupština navodi da nisu tačni navodi podnosioca zahtjeva da se odredbom člana 71. osporenog zakona propisuje da se katastar nepokretnosti uspostavlja „na osnovu premjera u Gaus-Krigerovoj projekciji“, već se taj katastar uspostavlja „i za one oblasti u kojima je već postojao katastar nepokretnosti sa utvrđenim korisnikom uspostavljen na osnovu premjera u Gaus-Krigerovoj projekciji“, a uspostavlja se i za regije na kojima je u primjeni bio popisni katastar, katastar zemljišta, zemljišna knjiga itd., a sve u svrhu stvaranja jedinstvene, tačne i pouzdane evidencije. Dalje, Narodna skupština navodi da se članom 71. stav 4. osporenog zakona propisuje prema kojim podacima se osniva katastar nepokretnosti, te ističe da je raniji Zakon o zemljišnim knjigama („Službeni glasnik RS“ br. 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08, koji je u istovjetnom tekstu Republici Srpskoj i Federaciji BiH „nametnut od strane Visokog predstavnika“), predviđao „identična dokazna sredstva pomoću kojih je postupajući organ mogao utvrditi vlasništvo, druga prava ili ograničenja na nekretninama u postupku uspostave zemljišne knjige za određenu oblast“. U vezi s tim, Narodna skupština navodi da zakonska mogućnost da se kao dokazi koriste „i druge isprave i dokazi koji mogu poslužiti kao osnov za upis prava u katastru nepokretnosti, ostavlja prostor da se, u svrhu uspostavljanja stvarnog činjeničnog stanja, mogu koristiti sva dokazna sredstva koja su podobna za utvrđivanje istine na pravno dozvoljen način“. Time se, kako je dalje navedeno, „sudska provjera ni u kom slučaju ne isključuje niti ograničava“. Stoga, Narodna skupština navodi da je nejasno zašto podnosilac zahtjeva, u mogućnosti da se na osnovu „naknadno prikupljenih podataka“ vrši promjena upisa, vidi ugrožavanje prava građana BiH.

28. Dalje, Narodna skupština smatra da su nejasne i „ustavnopravno irelevantne tvrdnje“ podnosioca zahtjeva na temelju kojih se osporavaju kao neustavne odredbe osporenog zakona koje obavezuju Komisiju za izlaganje „na određeno postupanje“, samo zbog činjenice da tu komisiju formira organ uprave. Nejasno je, kako je dalje navedeno, zbog čega podnosilac zahtjeva smatra da te odredbe daju mogućnost zloupotrebe, naročito zato što su identične odredbe postojale i u ranijem Zakonu o zemljišnim knjigama, pa navodi da je očigledno da se takve tvrdnje zasnivaju isključivo na tome koji je organ nadležan za provođenje zakona.

29. Narodna skupština dalje navodi da su neosnovani i navodi o neustavnosti odredaba čl. 40. stav 1. tačka g), 45. stav 3. i 46. stav 1. osporenog zakona. Naime, Narodna skupština ističe da se ovim odredbama reguliše materija katastarskog premjera pribavljanjem podataka na propisani način, a prikupljeni podaci čine elaborat premjera koji mora koristiti komisija za izlaganje, kao što mora koristiti i niz drugih dokaznih sredstava podobnih za dokazivanje vlasništva i drugih prava na nepokretnostima. Stoga je, kako ističe Narodna skupština, „potrebno napraviti razliku između izrade katastarskog premjera i postupka ustanovljavanja prava na nepokretnostima“. Dalje, Narodna skupština smatra da je odredba člana 40. stav 3. tačka b) osporenog zakona također opravdana i neophodna. Naime, ovom odredbom se obavezuje Uprava da, prije početka katastarskog premjera, pozove, između ostalog, i imaoce prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju da izvrše obilježavanje parcela. Takvu je odredbu, kako je dalje navedeno, sadržavao i Zakon o zemljišnim knjigama, u dijelu koji se odnosio na najavu uspostave zk. uloška „a koja je podrazumijevala, između ostalog, i poziv licima koja polažu pravo na priznavanje vlasništva ili drugog prava, da svoja prava prijave“. Neophodnost ovakve norme, kako se dalje navodi, proizlazi iz uvriježene prakse tokom proteklih decenija da su se prava na nekretninama prenosila ugovorom, „ali ne nužno i upisom u zemljišnu knjigu odnosno drugu vrstu evidencije“. Faktičko stanje na terenu, stoga, podrazumijeva da brojni imaoci prava na nekretninama nemaju i valjanu dokumentaciju. Također, zbog nepostojanja pouzdane evidencije, zakonodavac je u članu 46. osporenog zakona propisao da se u postupku katastarskog premjera prikupljaju podaci o imaocu prava na nepokretnostima „u skladu sa raspoloživom dokumentacijom (katastar zemljišta, zemljišna knjiga ili katastar nepokretnosti“. Pri tome je namjera zakonodavca da se osporenim zakonom „ukine neodrživo stanje postojanja neažurnih podataka o nepokretnostima, uspostavljajući sigurnu, pouzdanu i sistematizovanu evidenciju“.

30. Dalje, Narodna skupština osporava i navode podnosioca zahtjeva koji se tiču načina pozivanja imaoca prava kroz medije da učestvuju u postupku izlaganja, a naročito tvrdnje da to omogućava „nekim trećim licima da na nepokretnostima ostvare izvjesna prava, ukoliko stvarni imaoci prava ne uzmu 'aktivno učešće' u postupku“. Između ostalog, Narodna skupština ističe da osporeni zakon propisuje obavezu objavljivanja takvog poziva u najmanje jednom mediju dostupnom na cijeloj teritoriji Republike Srpske, Bosne i Hercegovine, ali i na internet stranici Uprave, što Zakon o zemljišnim knjigama nije propisivao. Stoga, nije tačna tvrdnja podnosioca zahtjeva da će se poziv objaviti samo u štampanim medijima.

31. Također, Narodna skupština osporava i tvrdnje podnosioca zahtjeva „o neustavnosti odredbe člana 80. osporenog zakona“ koji se odnosi na postavljanje privremenog zastupnika licu čije je prebivalište odnosno boravište nepoznato. Sadržinski istu normu je, kako se dalje navodi, sadržavao i Zakon o zemljišnim knjigama prema kojem je zemljišnoknjižni sud, u postupku uspostave zemljišne knjige, ex officio, postavljao privremenog zastupnika u identičnom slučaju. Stoga nije jasno, kako navodi Narodna skupština, zašto bi ista takva odredba u osporenom zakonu bila neustavna samo zato što će je primjenjivati nadležna Uprava. Naprotiv, ovakvom odredbom se, kako se dalje ističe, omogućava zaštita prava pojedinaca kroz postavljanje privremenog zastupnika koji će postupati u njihovom najboljem interesu.

32. Narodna skupština je dalje navela da je nejasno zašto podnosilac zahtjeva osporava odredbu člana 62. stav 1. osporenog zakona koja reguliše konstitutivnost upisa, jer se u tom slučaju „radi o normiranju koje preuzima jednu od najvažnijih regula stvarnog prava“. Naime, pored sklapanja ugovora, zakonom se traži i upis koji ima konstitutivno dejstvo kod uspostavljanja svojinsko-pravnih odnosa. Također, i odredba člana 56. osporenog zakona je, kako ističe Narodna skupština, uobičajena i neophodna i ima za svrhu „da jemči pouzdanost javnih registara dajući pravnu sigurnost“, jer katastar nepokretnosti treba da služi javnom prometu „što je moguće obezbijediti kroz afirmaciju principa pravne pretpostavke i savjesnosti“. U suprotnom, kako navodi Narodna skupština, ako bi se unaprijed pošlo od pretpostavke o neistinitosti i nepravovaljanosti akta kojim nadležni organ odlučuje u svom domenu, doveo bi se u pitanje pravni sistem.

33. Što se tiče navoda podnosioca zahtjeva koji se tiču državne imovine, Narodna skupština je u suštini istakla da Evropska konvencija „štiti ljudska prava pojedinaca od intervencija države, a ne prava države od njenog entiteta“, te da je Visoki predstavnik svojim Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske zabranio raspolaganje državnom imovinom. Zbog toga je, „preknjižavanje, o kojem govori podnosilac zahtjeva, nemoguće izvesti a da se pri tome ostane u domenima pozitivnog prava“.

34. Narodna skupština, dalje, osporava i navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji su zasnovani na nemogućnosti suda koji postupa u upravnom sporu da odlučuje o imovinskim pravima. U tom pravcu, Narodna skupština navodi da je primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije „moguće analizirati jedino unutar ingerencija organa, a nikako u nepostojanju istih“, te smatra da ovlaštenja nadležnih sudova u upravnim sporovima, u smislu granica ocjene drugostepenih rješenja upravnog organa, „sasvim udovoljavaju zahtjevima“ navedenog člana. Pri tome, Narodna skupština posebno ističe da osporeni zakon ne dira u pravo pojedinaca da se obrate stvarno nadležnim sudovima za postupanje u imovinskim stvarima kao sudovima pune jurisdikcije. Stoga Narodna skupština smatra da je neosnovana tvrdnja podnosioca zahtjeva da formulacija člana 11. tačka g) osporenog zakona „ne znači ništa“, te da joj je „jedini cilj da stvori privid mogućnosti pokretanja postupka“, kao i tvrdnja da „raspoložive isprave ne mogu biti sudski osporene“. Naime, kako ističe Narodna skupština, odredbom člana 11. je propisano koji organ rješava u kojem stepenu u upravnom postupku i upravnom sporu, dok tačka g) navedenog člana propisuje „u slučaju spora – nadležni sud“. Ovakva odredba se, kako se dalje navodi, „situaciono konkretizuje“ kroz druge članove, i to čl. 85, 87. stav 3. i 89, tako što se predviđa mogućnost da strana koja smatra spornim pravo svojine ili drugo pravo na nepokretnostima ima mogućnost pokretanja odgovarajućih sudskih postupaka. Pri tome, kako navodi Narodna skupština, „nije neophodno posebno obrazlagati da zakonodavac ovdje ne misli na upravni spor budući da se jasno precizira da se navedeni članovi odnose na situacije u kojima je sporno pravo“. Osim toga, osporeni zakon dodatno, u članu 89, omogućava trećim licima, koja smatraju da su izvršenim upisom prava na nepokretnostima u katastru nepokretnosti povrijeđena njihova prava, da tužbom kod nadležnog suda osporavaju izvršeni upis u roku od tri godine od dana stupanja na snagu katastra nepokretnosti, kako je dalje istaknuto.

35. Narodna skupština je istakla da smatra da je ovim što je navedeno odgovoreno i na navode podnosioca zahtjeva o kršenju člana 13. Evropske konvencije, a posebno ističu da osporeni zakon i „drugo relevantno zakonodavstvo Republike Srpske“ obezbjeđuje odgovarajuću zaštitu. Imajući u vidu sve navedeno, Narodna skupština je navela da je predmetni zahtjev neosnovan i da ga treba odbiti.

IV. Relevantni propisi

36. U Zakonu o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 6/12) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Katastar nepokretnosti je osnovni i javni registar o nepokretnostima i stvarnim pravima na njima.

[..] Član 7.

Za rješavanje pojedinih pitanja upisa stvarnih prava koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuju svojina i druga stvarna prava, a za rje-šavanje pitanja postupka koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje parnični, vanparnički postupak, opći upravni postupak i upravni spor. Član 8.

(1) Za stručne poslove (u daljem tekstu: geodetski radovi) i uprav ne poslove iz člana 1. ovog zakona nadležna je Uprava.

[...] Član 10.

Pored poslova određenih Zakonom o republičkoj upravi, djelokrug Uprave su i geodetski radovi i poslovi republičke uprave koji se odnose na:

a) osnovne geodetske radove,

b) katastarski i komasacioni premjer,

v) osnivanje, obnovu i održavanje katastra nepokretnosti,

g) premjer vodova, osnivanje i održavanje katastra vodova, d)stručni nadzor nad geodetskim radovima,

đ) izdavanje i oduzimanje licence za rad geodetske organizacije, e)izdavanje i oduzimanje geodetske licence,

ž) izdavanje i oduzimanje ovlaštenja za snimanje iz vazdušnog prostora teritorije Republike Srpske za potrebe premjera Republike Srpske,

z) Centralni adresni registar,

i) uspostavu i održavanje registra prostornih jedinica,

j) katastarsko klasiranje i bonitiranje zemljišta,

k) daljinsku detekciju, topografski premjer i topografsko-kartografsku djelatnost,

l) izdavanje kartografskih i drugih publikacija i davanje saglasnosti za izdavanje kartografskih publikacija, lj) vođenje evidencije o geografskim imenima,

m) osnivanje, održavanje i raspolaganje geodetskim informacionim sistemom,

n) vođenje arhiva dokumentacije osnovnih geodetskih radova, katastarskog i komasacionog premjera, premjera Republike Srpske, katastra nepokretnosti, katastra vodova, topografsko-kartografske djelatnosti i druge dokumentacije, nj) učešće u osnivanju i održavanju IGPRS,

o) stručni nadzor nad radom geodetske organizacije,

p) ovjeru geodetskih podloga u inžinjersko-tehničkim oblastima i

r) pružanje usluga iz djelokruga Uprave u okviru među -narodne saradnje.

Član 11.

U upravnim poslovima premjera Republike Srpske, osnivanja i obnove katastra nepokretnosti, osnivanja katastra vodova, kao i njihovog održavanja rješava:

a) u prvom stepenu - područna jedinica Uprave,

b) u drugom stepenu - Uprava,

v) nadležni sud u upravnom sporu i

g) u slučaju spora - nadležni sud.

Član 40.

[...] (3) Prije početka katastarskog premjera Uprava je dužna da:

a) u najmanje jednom mediju dostupnom na čitavoj teritoriji Republike Srpske, Bosne i Hercegovine i na internet stranici Uprave obavijesti javnost o vršenju katastarskog premjera i objavi poziv imaocima prava da učestvuju u postupku katastarskog premjera i

b) javnim oglašavanjem pozove sve imaoce prava na zemljištu upisane u popisni katastar, katastar zemljišta, zemljišnu knjigu, katastar nepokretnosti, odnosno imaoce prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju da izvrše obilježavanje graničnih tačaka parcela. Član 45.

(1) Geodetsko mjerenje granice katastarske općine i ne-pokretnosti vrši se u skladu sa propisanim klasama tačnosti.

(2) U postupku katastarskog premjera prikupljaju se, odnosno preuzimaju podaci o:

a) prostornim jedinicama,

b) parcelama,

v) objektima i

g) posebnim dijelovima objekta.

(3)Podaci o objektu i posebnom dijelu objekta prikupljaju se prema raspoloživoj dokumentaciji ili preuzimaju iz postojećih evidencija i tehničke dokumentacije. Član 46.

U postupku katastarskog premjera prikupljaju se podaci o imaocu prava na nepokretnosti u skladu sa raspoloživom dokumentacijom (postojeći katastar zemljišta, zemljišna knjiga ili katastar nepokretnosti).

Član 53.

Osnovna načela katastra nepokretnosti su: načelo upisa, javnosti, načelo pouzdanja, načelo legaliteta, načelo formalnosti, načelo obaveznosti i načelo određenosti.

Član 56.

(1) Smatra se da su podaci o nepokretnostima istiniti i da potpuno odražavaju činjenično i pravno stanje nepokretnosti.

(2) Sticalac koji je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u podatke o nepokretnostima pravno je zaštićen ako nije znao niti je, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati u ono što je upisano.

Član 62.

(1) Svojina i druga stvarna prava na nepokretnostima stiču se, prenose i ograničavaju upisom u katastar nepokretnosti (konstitutiranost upisa), a prestaju brisanjem upisa. (2) U slučajevima određenim zakonom, svojina i druga stvarna prava na nepokretnostima mogu se steći i prije upisa u katastar nepokretnosti, a upisom proizvode pravno dejstvo prema trećim licima (deklarativnost upisa).

(3) U katastar nepokretnosti mogu se upisati i određena obligaciona prava koja se od trenutka upisa mogu suprotstaviti trećim licima.

Član 71.

(1) Katastar nepokretnosti osniva se u katastarskim općina ma u kojima je na snazi popisni katastar, katastar zemljišta uspostavljen na osnovu premjera u stereografskoj projekciji, katastar zemljišta i katastar nepokretnosti sa utvrđenim korisnikom uspostavljeni na osnovu premjera u Gaus-Krigerovoj projekciji (u daljem tekstu: katastarska evidencija) i zemljišna knjiga.

[...] Član 77.

(1) Prije izlaganja podataka komisija je dužna da pribavi kopije katastarskih planova i elaborat novog premjera, kao i podatke o licima za koje se, po prikupljenim podacima, pretpostavlja da su nosioci prava na nepokretnostima u katastarskoj općini za koju se izlažu podaci.

(2)Komisija je obavezna da koristi:

a) podatke iz zemljišne knjige,

b) stare katastarske planove i katastarske operate,

v) odluke sudova i organa uprave kojima je odlučeno o pravima na nepokretnostima, a koje nisu ranije provedene u zemljišnim knjigama,

g) neprovedene odluke agrarnih i drugih komisija koje se odnose na nepokretnosti,

d) podatke o pravima utvrđenim u postupku komasacije i

đ) druge isprave i dokaze koji mogu poslužiti kao osnov za upis prava u katastru nepokretnosti.

(3) Sudovi, organi uprave i drugi organi i preduzeća dužni su bez odlaganja dostaviti komisiji, na njen zahtjev, podatke i isprave koje će poslužiti za upis prava na nepokretnostima.

Član 80.

(1) Licu čije je prebivalište, odnosno boravište nepoznato komisija će postaviti privremenog zastupnika.

(2) Privremeni zastupnik može se postaviti i licu koje je pojedinačno pozvano radi učešća u postupku izlaganja podataka, ali se nije odazvalo pozivu, niti je svoj izostanak opravdalo. Član 84.

(1) Utvrđivanje prava na nepokretnostima vrši se na osnovu:

a) stanja upisanog prava u zemljišnoj knjizi ako se ustanovi da taj upis odgovara stvarnom stanju,

b) pravosnažnih odluka nadležnih organa i sudova, zaključenih ugovora i drugih isprava koje su osnov za upis prava na nepokretnostima i

v) podataka iz katastarskog operata koji odgovara stvarnom stanju.

(2) Smatra se da ne odgovara stvarnom stanju i neće se upisati u katastar nepokretnosti hipoteka čiji je upis u zemljišnoj knjizi stariji od 30 godina, računajući unazad od dana izlaganja podataka.

(3) Ako ne postoje dokazi o pravu na nepokretnostima iz sta va 1. t. a) do v) ovog člana, upis prava na nepokretnostima može se odrediti na osnovu drugih provedenih dokaza (saslušanje svjedoka, posljednje stanje posjeda, izjave stranaka i drugih sličnih dokaza). Član 85.

(1) Ukoliko se u postupku izlaganja ustanovi da je sporno pravo svojine ili drugo pravo na nepokretnostima, komisija stranku sa manje vjerovatnim pravom upućuje da u roku od 30 da na od dana izlaganja kod nadležnog suda pokrene spor i da komisiji u daljem roku od osam dana podnese dokaz o pokretanju spora. U primjedbi popisnog lista označit će se postojanje spora.

(2) Ako stran ka iz stava 1. ovog člana u određenom roku ne podnese komisiji dokaz da je kod nadležnog suda pokrenula spor, briše se primjedba o postojanju spora.

(3) U popisnom listu vrši se upis osnovnog prava u korist lica čije je pravo vjerovatnije. (4) Ako je stran ka već pokrenula spor kod redovnog suda, u cilju utvrđivanja prava na nepokretnosti, komisija prekida postupak do pravosnažnog okončanja postupka pred redovnim sudom.

Član 86.

(1) Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku podataka, komisija donosi rješenje, koje sadrži podatke o nepokretnostima, označenje prava na nepokretnosti i nosilaca tih prava, ograničenje vezano za raspolaganje nepokretnostima, nalog za upis podataka o nepokretnostima i nosiocima prava na nepokretnostima.

[...] Član 87.

(1) Protiv rješenja komisije iz člana 86. ovog zakona može se izjaviti žalba Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

(2) Žalbom se može pobijati rješenje samo u pogledu utvrđenih podataka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta.

(3) U pogledu utvrđivanja prava na nepokretnostima može se u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenu ti spor kod nadležnog suda.

(4) U slučaju iz stava 3. ovog člana prekida se postupak do pravosnažnog okončanja postupka pred nadležnim sudom.

(5) Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove dužna je da donese rješenje po žalbi prije stupanja na snagu katastra nepokretnosti.

Član 89.

(1) Treća lica koja smatraju da su izvršenim upisom prava na nepokretnostima u katastru nepokretnosti povrijeđena njihova prava mogu tužbom kod nadležnog suda osporavati izvršeni upis u roku od tri godine od dana stupanja na snagu katastra nepokretnosti. (2) Pravo iz stava 1. ovog člana pripada licu koje je propustilo rok od 30 dana iz člana 85. stav 1. ovog zakona.

Član 105.

(1) Isprava na osnovu koje se vrši upis je odluka suda, sudsko poravnanje, odluka nadležnog organa ili poravnanje zaključeno pred nadležnim organom i notarska isprava. (2) Isprava inozemnog organa smatra se podobnom za upis ako je priznata u Republici Srpskoj u skladu sa zakonom.

37. U Zakonu o stvarnim pravima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 124/08 i 3/09) relevantne odredbe glase:

Svojina i druga stvarna prava Član 1.

(1)Ovim zakonom uređuju se sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava svojine, drugih stvarnih prava i državine.

(2)Stvarna prava su: pravo svojine, pravo građenja, založno pravo, pravo stvarne i osobne službenosti i pravo realnog tereta.

(3)Odredbe ovog zakona koje se odnose na pravo svojine shodno se primjenjuju na sva druga stvarna prava, osim ako posebnim zakonom nije drukčije propisano ili to proizlazi iz njihove pravne prirode.

Ograničenja stvarnih prava Član 2.

(1) Pravo svojine i druga stvarna prava mogu se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom, u skladu s principima međunarodnog prava.

Vlasničke tužbe Član 126.

(1) Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2) Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127.

(1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

(2) Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

[...] Tužba iz pretpostavljene svojine Član 131.

(1) Savjesni držalac individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za sticanje prava svojine i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati vraćanje stvari i od savjesnog držaoca kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

(2) Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje može dokazati nesumnjivog prethodnika, a ako oba lica to mogu, ili ne može ni jedan, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo prava ima lice kod koga se stvar nalazi, odnosno lice kome je stvar prvom predata.

(3) Pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegova svojina, kao i da je stvar koju zahtijeva u državini tuženog.

(4) Pretpostavka svojine ne djeluje u korist lica koje nije bilo savjesni držalac.

V. Dopustivost

38. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud polazi od odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.

39. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja prema ovom ustavu između dvaju entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to:

- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

40. Zahtjev za ocjenu ustavnosti osporenog zakona podnio je predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, što znači da je zahtjev podnio ovlašteni subjekt u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.

41. Dalje, podnosilac zahtjeva, između ostalog, traži da Ustavni sud ispita ustavnost cijelog osporenog zakona zato što se „radi o jednoj cjelovitoj oblasti“, te smatra da ukoliko Ustavni sud ocijeni da pojedinačno osporeni članovi osporenog zakona nisu usaglašeni s Ustavom Bosne i Hercegovine, „cijeli Zakon mora biti proglašen neustavnim“. Narodna skupština je u odnosu na ovaj dio zahtjeva navela da bi Ustavni sud razmatranje trebao ograničiti samo na eksplicitno osporene članove osporenog zakona, jer bi odlučivanje o ustavnosti osporenog zakona u cjelini bilo u suprotnosti s članom VI/3.a) alineja 2. Ustava Bosne i Hercegovine.

42. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj jurisprudenciji odlučivao o ustavnosti cijelog zakona u slučajevima kada je osporavan ustavni osnov za donošenje određenog zakona (vidjeti, npr., Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 11/08 od 30. januara 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 20/09). U konkretnom slučaju, međutim, Ustavni sud ukazuje da podnosilac zahtjeva nije doveo u pitanje ustavni osnov za donošenje osporenog zakona. Stoga će Ustavni sud ispitivanje ograničiti isključivo na one odredbe osporenog zakona koje je podnosilac zahtjeva eksplicitno naveo.

43. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, kao i da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav

1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv.

VI. Meritum

44. Podnosilac zahtjeva navodi da su odredbe čl. 4, 7, 10, 11, 40, 45, 46, 56, 62, 71. i 105. u suprotnosti s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 13. Evropske konvencije (pravo na postojanje efektivnih pravnih lijekova), te s principom pravne sigurnosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. U suštini, podnosilac zahtjeva smatra da su sljedeće odredbe suprotne članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine: 1) član 4. stav 1. i član 10. osporenog zakona zato što se uspostavlja jedinstveni katastar nekretnina i prava na tim nekretninama u Republici Srpskoj, a vođenje poslova u toj oblasti daje se u nadležnost Upravi; 2) član 40. stav 3. osporenog zakona zbog načina oglašavanja i pozivanja „imaoca prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju“ da uzmu učešće u postupku, čl. 45. i 46. zato što propisuju način prikupljanja podataka prema „raspoloživoj dokumentaciji“ i „katastru zemljišta“, član 71. osporenog zakona zato što u stavu 1. propisuje uspostavljanje katastra nekretnina na osnovu evidencije imaoca prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju i član 105. osporenog zakona koji u stavu 1. propisuje, između ostalog, da je isprava na osnovu koje se može izvršiti upis „odluka nadležnog organa“; 3) član 56. osporenog zakona zato što propisuje presumpciju istinitosti podataka upisanih u katastar nekretnina i član 62. osporenog zakona zato što u stavu 1. propisuje konstitutivnost upisa, te prestanak prava na nekretnini brisanjem iz katastra. Dalje, podnosilac zahtjeva smatra da je odredba člana 11. osporenog zakona suprotna pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zato što, kako je naveo, propisuje samo postupak koji bi se ticao zakonitosti postupka promjene upisa u katastru nekretnina, a onemogućava sudsku zaštitu suštine prava o kojima je odlučivao upravni organ, što znači da praktično nema sudske zaštite imovinskih prava i pravne sigurnosti.

Navodi o neustavnosti čl. 4, 7, 10, 40, 45, 46, 56, 62, 71. i 105. osporenog zakona u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

a) U odnosu na čl. 4. i 10. osporenog zakona

45. Podnosilac zahtjeva smatra da uvođenje jedinstvenog katastra nekretnina kao osnovnog i javnog registra o nekretninama i stvarnim pravima na njima (član 4. stav 1. osporenog zakona), te povjeravanje poslova u ovoj oblasti Upravi (član 10. osporenog zakona), krši ustavno pravo na imovinu, te da su stoga odredbe navedenih članova suprotne članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s ovim, Ustavni sud zapaža da ne postoji standardizirana organizaciona struktura evidentiranja nekretnina i prava na njima. U nekim zemljama Evropske unije zemljišna knjiga i katastar se vode zajednički i pod nadležnošću su jedne institucije (npr. Belgija, Češka, Slovačka, Francuska, Mađarska, Holandija, itd.). U drugim zemljama, pak, zemljišna knjiga i katastar vode se odvojeno i u nadležnosti su različitih institucija (Austrija, Njemačka, Danska, Finska, Estonija, Slovenija, Španija, itd.). Dakle, unutar zemalja Evropske unije ne postoji jedinstven i standardiziran organizacioni sistem, ali se Direktivom 2007/2/EC (poznata kao INSPIRE direktiva) propisuje, između ostalog, potreba da u zemljama članicama EU infrastruktura za prostorne podatke bude uspostavljena tako da osigura da se prostorni podaci čuvaju, održavaju i budu pristupačni „na najprikladnijem nivou“. Na ovaj način je zakonodavcu država članica EU ostavljena široka diskreciona ocjena koji bi to organizacioni model bio najprikladniji. Primjera primjene različitih modela ima i u drugim zemljama u svijetu, pa čak i unutar jedne zemlje. Tako je, npr. u Kanadi, jedinstvena evidencija o nekretninama model koji se primjenjuje u šest od ukupno deset provincija. Ustavni sud također ukazuje da je u okviru reforme evidentiranja nekretnina i prava na njima u svim republikama bivše SFRJ, bivša SRBiH donijela Zakon o premjeru i katastru nekretnina („Službeni list SRBiH“ broj 22/84), kojim je, između ostalog, bilo propisano uspostavljanje jedinstvene evidencije o nekretninama unutar organa uprave (tadašnje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove) i kojim je bio ostavljen desetogodišnji rok da se uskladi zemljišnoknjižno stanje sa stanjem u katastru. Međutim, prelazak sa starog na novi sistem nije proveden u praksi zbog otpočinjanja ratnih sukoba, ali je u drugim zemljama u okruženju, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, takav sistem jedinstvene evidencije u primjeni.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da uspostavljanje jedinstvenog sistema evidencije nekretnina i prava na njima, te određivanje organa uprave kao nadležnog za poslove u vezi s tim, predstavlja izbor nadležnog zakonodavca, u konkretnom slučaju Narodne skupštine, koji je u granicama propisane nadležnosti. Stoga se, samim izborom određenog modela evidencije nekretnina i prava na njima, kao i organa koji će obavljati sve poslove u vezi s tim, ni na koji način ne pokreće pitanje ustavnosti čl. 4. i 10. osporenog zakona u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) U odnosu na član 40. stav 3, čl. 45, 46, 71. i 105. osporenog zakona

47. Podnosilac zahtjeva smatra da je član 40. stav 3. osporenog zakona suprotan članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine zbog načina oglašavanja i pozivanja „imaoca prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju“ da uzmu učešće u postupku. Podnosilac zahtjeva smatra da „medijsko oglašavanje“ otpočinjanja procesa evidentiranja nekretnina dovodi do pravne nesigurnosti i „eliminiranja vlasnika u postupku evidentiranja nekretnina“, kao i da se onemogućava sudska zaštita „koja je striktno vezana za rokove“. Također, smatra da se ovakvom odredbom krši pravo na imovinu jer se od vlasnika traži aktivno učešće „umjesto da država ispuni svoju pozitivnu obavezu“ iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 40. stav 3. tačka a) osporenog zakona propisan način na koji Uprava mora, prije početka katastarskog premjera, javno obavijestiti sve „imaoce prava“ da učestvuju u postupku katastarskog premjera. Ovakva odredba podrazumijeva oglašavanje „u najmanje jednom mediju dostupnom na čitavoj teritoriji Republike Srpske, Bosne i Hercegovine i na internet stranici“. Ustavni sud smatra da se oglašavanjem na ovaj način omogućava transparentan i javan postupak koji je propisan osporenim zakonom. Osim toga, javno oglašavanje podrazumijeva i objavu početka katastarskog premjera i na internet stranici Uprave, što po mišljenju Ustavnog suda omogućava obavještavanje svih „imaoca prava“, bez obzira gdje se oni nalaze. Pri tome, Ustavni sud ne može prihvatiti navode podnosioca zahtjeva da na ovaj način država ne ispunjava svoju pozitivnu obavezu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, kako je naveo, traži da „imaoci prava“ aktivno učestvuju u ovom postupku. Naprotiv, država ima pozitivnu obavezu da štiti imovinska prava što, između ostalog, podrazumijeva i neophodnost donošenja odgovarajućih propisa kojima se uređuje određena oblast, u konkretnom slučaju način i sistem evidentiranja nekretnina i prava na njima. Narodna skupština je u odgovoru na zahtjev istakla da je cilj osporenog zakona uspostavljanje reda i bolje zaštite prava na imovinu, a Ustavni sud smatra da je takav cilj legitiman. Promjena sistema evidentiranja nekretnina koju je zakonodavac propisao osporenim zakonom, kao sredstvo koje smatra najprikladnijim za ostvarenje navedenog legitimnog cilja, ne znači zanemarivanje navedene pozitivne obaveze, već upravo suprotno. Naročito, Ustavni sud zapaža da je zakonodavac propisao da ovaj postupak mora biti javan kako bi omogućio svima koji imaju ili polažu pravo na imovinu koja je predmet osporenog zakona da u tom postupku učestvuju. Način osiguranja javnosti je također nešto što zakonodavac bira svojom diskrecionom voljom, a u konkretnom slučaju to je oglašavanje putem medija dostupnih na teritoriji Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, te putem internet stranice Uprave. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da način obavještavanja javnosti o otpočinjanju postupka evidentiranja nekretnina i prava na njima, kako je propisano u članu 40. stav 3. tačka a) osporenog zakona, ne pokreće ustavno pitanje zaštite prava na imovinu.

48. Dalje, podnosilac zahtjeva naročito problematizira odredbu člana 40. stav 3. tačka b) osporenog zakona prema kojoj Uprava mora javno pozvati sve „imaoce prava na zemljištu upisane u popisni katastar, katastar zemljišta, zemljišnu knjigu, katastar nepokretnosti, odnosno imaoce prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju“ da uzmu učešće obilježavanjem graničnih tačaka parcele. Ustavni sud zapaža da je Narodna skupština u svom odgovoru istakla da „neophodnost ovakve norme proizlazi iz uvriježene prakse tokom proteklih decenija da su se prava na nekretninama prenosila ugovorom, ali ne nužno i upisom u zemljišnu knjigu odnosno drugu vrstu evidencije“. Kako je već rečeno, uspostavljanje jedinstvene i ažurne evidencije nekretnina i prava na njima je legitiman cilj zakonodavca, a zaštita prava na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne odnosi se samo na vlasnike, već i na sve ostale koji mogu dokazati da imaju određeno imovinsko pravo u smislu navedenog člana. Također, ne može se zanemariti ni odredba člana 77. osporenog zakona, u kojoj su eksplicitno propisana dokazna sredstva koja će Komisija za izlaganje koristiti i koje je dužna pribaviti prije izlaganja podataka „o licima za koje se, po prikupljenim podacima, pretpostavlja da su nosioci prava na nepokretnostima u katastarskoj opštini za koju se izlažu podaci“. S obzirom na tu odredbu, ne mogu se prihvatiti navodi podnosioca zahtjeva da će se prava na nekretninama moći upisati samo na osnovu „faktičkog stanja“ i na taj način vlasnicima oduzeti imovina „na osnovu naknadno pribavljenih podataka“, jer će se morati prikupiti i dokazi o postojanju pravnog osnova za to „faktičko stanje“. Suprotno odlučenje bi bilo neprihvatljivo s aspekta zaštite prava na imovinu onih koji su putem nekog dozvoljenog pravnog osnova stekli određenu nekretninu, ali to svoje pravo nisu evidentirali na propisani način (što je općepoznata praksa koja je i dovela do ogromnog jaza između podataka zabilježenih u zemljišnoj knjizi i u katastrima), zbog čega nisu stekli status „vlasnika“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da pozivanje i „imaoca prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju“ kako je propisano članom 40. stav 3. tačka b) osporenog zakona ne pokreće ustavno pitanje zaštite prava na imovinu.

49. Iz istih razloga koji su već navedeni, a posebno zbog omogućavanja učešća u postupku „imaocima prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju“, podnosilac zahtjeva je osporio i odredbe čl. 45, 46, 71. i 105. osporenog zakona. Pri tome, podnosilac zahtjeva argumentaciju o neustavnosti navedenih odredaba zasniva na „sumnji u dobre namjere i plemenite ciljeve“ zakonodavca, na tvrdnjama o nedostatku adekvatne sudske zaštite imovinskih prava, te na činjenici da će u sastavu Komisije za izlaganje svi članovi osim jednog biti zaposlenici državnih organa, iako nije osporio odredbu člana 76. osporenog zakona kojom je propisan sastav Komisije, niti je u vezi s tim iznio relevantnu argumentaciju. S obzirom da je Ustavni sud već razmotrio ovo pitanje i obrazložio stav da pozivanje „imalaca prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju“ ne pokreće ustavno pitanje zaštite prava na imovinu, te da podnosilac zahtjeva nije iznio bilo kakve druge relevantne razloge zbog kojih smatra da su navedene odredbe u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud neće posebno razmatrati ove odredbe osporenog zakona, dok će odredbe o pitanju postojanja odgovarajuće sudske zaštite posebno ispitati.

50. Ustavni sud također zapaža da je podnosilac zahtjeva u nekoliko navrata, osporavajući navedene odredbe, isticao da se njima omogućava oduzimanje imovine od vlasnika ne samo zbog učešća „imalaca prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju“, već i zbog toga što će javna vlast moći postaviti privremenog zastupnika „uz čiju pomoć mogu dati privid zakonito provedenog postupka“. Međutim, Ustavni sud zapaža da podnosilac zahtjeva nije eksplicitno osporio ustavnost odredbe člana 80. kojom je regulirano kada i pod kojim uvjetima se nekome može postaviti privremeni zastupnik, već tu odredbu samo koristi kao argument za tvrdnje o neustavnosti navedenih osporenih odredaba, uz pretpostavku da će postupak koji će Uprava provoditi biti nezakonit. U vezi s takvom argumentacijom, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 80. propisano obavezno postavljanje privremenog zastupnika licu čije je prebivalište, odnosno boravište nepoznato, te mogućnost postavljanja privremenog zastupnika i licu koje je „pojedinačno pozvano radi učešća u postupku izlaganja podataka ali se nije odazvalo pozivu, niti je svoj izostanak opravdalo“. Stoga, Ustavni sud smatra da ovakva odredba, niti prejudiciranje podnosioca zahtjeva o mogućim nezakonitostima u postupku koji će se voditi prema osporenom zakonu, ne mogu biti valjani argumenti za tvrdnju da su navedene osporene odredbe neustavne.

51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se odredbama čl. 40, 45, 46, 71. i 105. osporenog zakona ne pokreće pitanje ustavnosti u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

c) U odnosu na čl. 56. i 62. osporenog zakona

52. Podnosilac zahtjeva je osporio i ustavnost odredbe člana 56. osporenog zakona kojim se propisuje presumpcija istinitosti podataka upisanih u katastar nekretnina i člana 62. osporenog zakona kojim se u stavu 1. propisuje konstitutivnost upisa, te prestanak prava na nekretnini brisanjem iz katastra. Ustavni sud zapaža da podnosilac zahtjeva nije posebno obrazložio zbog čega smatra da su navedene odredbe, odnosno općeprihvaćeni principi istinitosti upisanih podataka i konstitutivnosti upisa suprotni pravu na imovinu. Umjesto toga, podnosilac zahtjeva je ove navode koristio kao argument da dokaže tvrdnje o neustavnosti ranije navedenih osporenih odredaba u odnosu na pravo na imovinu, što je Ustavni sud već razmotrio, te da dokaže tvrdnje o nedostatku sudske zaštite, što će Ustavni sud posebno razmotriti.

53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da osporene odredbe čl. 56. i 62. osporenog zakona pokreću pitanje ustavnosti u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

d) U odnosu na navode o državnoj imovini

54. Podnosilac zahtjeva je, također, i u prvobitno podnesenom zahtjevu i u dopuni iznio navode o tome kako je cilj osporenog zakona „namjera da se još jednom pokuša oduzeti državna imovina koja se nalazi u Republici Srpskoj“. Međutim, podnosilac zahtjeva se nije pozvao na eksplicitne odredbe osporenog zakona koje u vezi sa ovim navodima osporava. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom broj U 1/11 od 13. jula 2012. godine (odluka još nije objavljena) odlučio da Republika Srpska „nema ustavnu nadležnost za reguliranje pravne materije koja je predmet Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 135/10), jer je to, u skladu s članom I/1, članom III/3.b) i članom IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležnost Bosne i Hercegovine“. Imajući sve navedeno u vidu, Ustavni sud smatra da nema razloga da posebno razmatra navode podnosioca zahtjeva o statusu državne imovine u konkretnom slučaju. Navodi o neustavnosti člana 11. osporenog zakona u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

55. Podnosilac zahtjeva smatra da sudska zaštita, koja je propisana članom 11. osporenog zakona, nije u skladu s pravom na pravično suđenje koje je garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine zato što propisuje samo upravni spor u kojem će se moći preispitivati samo zakonitost postupka upisa prava. Osim toga, podnosilac zahtjeva navodi da odredba člana 11. tačka g) osporenog zakona, kojom je propisano „u slučaju spora – nadležni sud“, „ne znači ništa“, te da samo „stvara privid mogućnosti pokretanja postupka“. Dalje, podnosilac zahtjeva navodi da u osporenom zakonu ne postoji sudska zaštita suštine spora o pravu na imovinu, a da propisana mogućnost pokretanja spora u skladu s čl. 85-89. osporenog zakona ipak postavlja „pitanje arbitrarnosti cjelokupnog postupka u kojem organi uprave vode postupak, određuju zastupnika“. Ovim se, kako je navedeno, omogućava da raniji vlasnik „bude razvlašten u skladu sa zakonom“ u postupku u kojem će ga moći zastupati privremeni zastupnik kojeg imenuje Uprava, a da nema djelotvorne sudske zaštite, odnosno „pristupa tribunalu“ kako to propisuje član 6. Evropske konvencije. Na osnovu istih argumenata, podnosilac zahtjeva dovodi u pitanje i postojanje djelotvornih pravnih lijekova. Također, podnosilac zahtjeva ističe da karakter upravnog spora podrazumijeva postupak koji se tiče administrativnih pitanja i ne ulazi u opseg zaštite člana 6. stav

1. Evropske konvencije, te da je osporenim zakonom odlučivanje o imovinskim pravima „izmješteno“ iz vanparničnog i parničnog postupka u upravni spor u kojem se neće moći odlučivati o suštini prava.

56. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud smatra da podnosilac zahtjeva postavlja, u suštini, dva pitanja: 1) da li je upravni spor koji je propisan osporenim zakonom u odnosu na upis nekretnina i prava na nekretninama djelotvoran pravni lijek koji zadovoljava standarde prava na pravično suđenje u smislu Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije; i 2) da li osporeni zakon suštinski onemogućava zaštitu imovinskih prava pojedinaca pred stvarno nadležnim sudovima za postupanje u imovinskim stvarima.

57. Ustavni sud ponovo podsjeća da je zakonodavac postupak evidentiranja nekretnina i prava na njima dao u nadležnost upravnom organu, a Ustavni sud je već zaključio da takav izbor organizacione i institucionalne sheme evidentiranja nekretnina i prava na njima ne pokreće pitanje ustavnosti. Međutim, potrebno je ispitati da li je u postupku koji je propisan osporenim zakonom osigurana zaštita prava u odnosu na postupak upisa, te da li se na bilo koji način dovodi u pitanje mogućnost i dostupnost zaštite same suštine imovinskih prava. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je osporenim članom 11. tač. a-v. osporenog zakona propisana nadležnost upravnih organa u prvom i drugom stepenu, te sudska zaštita u upravnom sporu, dok je tačkom g) člana 11. propisano „u slučaju spora – nadležni sud“. Iako podnosilac zahtjeva nije osporio odredbe čl. 85-89. osporenog zakona, Ustavni sud smatra da se o ustavnosti člana 11. osporenog zakona ne može odlučiti a da se u obzir ne uzme suština ovih odredaba, naročito zato što i podnosilac zahtjeva priznaje da je njima propisana sudska zaštita, ali smatra da ostavlja prostor za proizvoljnost.

58. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je članom 11. osporenog zakona samo općenito određena nadležnost upravnih organa za odlučivanje u prvom i drugom stepenu i za rješavanje sporova u vezi s upisom i u vezi sa sporom oko prava. Odredbama čl. 85-89, međutim, razrađeni su načini i mehanizmi zaštite. Naime, prema članu 86. osporenog zakona, na osnovu činjenica utvrđenih u postupku izlaganja podataka, prvostepeni organ donosi rješenje koje sadrži podatke o nekretnini, označenje prava na nekretnini i nosioca tih prava, ograničenja u odnosu na raspolaganje nekretninom, nalog za upis podataka o nekretnini i nosiocima prava na njoj. To prvostepeno rješenje se može pobijati samo u pogledu utvrđenih podataka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta, kako to propisuje član 87. stav 2. osporenog zakona, a protiv drugostepenog rješenja je dozvoljen upravni spor, na šta upućuje odredba osporenog člana 11. osporenog zakona. Iako se odnosi samo na postupak upisa nekretnina i prava na njima u jedinstvenu evidenciju, ovakvo rješenje, s obzirom na prirodu propisanog postupka, ni na koji način, po mišljenju Ustavnog suda, ne dovodi u pitanje pravo na pristup sudu u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti izlazi iz okvira prava na pravično suđenje. Naime, prema novijoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, suprotno navodima podnosioca zahtjeva, postupak uknjižbe prava vlasništva ulazi u okvir zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da je „nesporno da se u ovim postupcima moraju primijeniti sve garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, st. 19-23, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 99/08).

59. Dalje, osporeni zakon propisuje u članu 85. stav 1. mogućnost pokretanja spora pred nadležnim sudom u roku od 30 dana od dana izlaganja ako se „u postupku izlaganja ustanovi da je sporno pravo svojine ili drugo pravo na nepokretnostima“ (naglasak dodan). Ako je takav postupak već pokrenut, Komisija za izlaganje će prekinuti postupak do pravosnažnog okončanja postupka pred redovnim sudom. Dalje, član 87. stav 3. ostavlja mogućnost pokretanja spora kod nadležnog suda „u pogledu utvrđivanja prava na nepokretnostima“ (naglasak dodan) u roku od 30 dana od dana prijema rješenja, a stavom 4. istog člana propisana je i obaveza prekida postupka „do pravosnažnog okončanja postupka pred nadležnim sudom“. Osim toga, član 89. osporenog zakona propisuje mogućnost i trećih lica, koja smatraju da su izvršenim upisom prava na nekretninama povrijeđena neka njihova prava, da tužbom kod nadležnog suda ospore izvršeni upis u roku od tri godine od dana stupanja na snagu katastra nepokretnosti. Ovo pravo, kako je propisano stavom 2. člana 89. „pripada i licu koje je propustilo rok od 30 dana iz člana 85. stav 1.“ osporenog zakona.

60. Iz svega navedenog se vidi da osporeni zakon omogućava svakome ko smatra da ima konstituirano neko stvarno pravo na nekretninama da pokrene parnični postupak pred nadležnim sudom i traži da se to njegovo pravo zaštiti u skladu s relevantnim zakonom. U tom pravcu, osporeni zakon propisuje mehanizme i rokove zaštite, koji ni na koji način ne ukazuju da se radi o proizvoljnosti, kako to tvrdi podnosilac. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da činjenica da se prigovori koji se tiču same suštine imovinskih prava neće moći istaći u upravnom sporu u kojem će se odlučivati samo o zakonitosti upisa, ni na koji način ne umanjuje zaštitu koju u tom smislu pruža osporeni zakon, ali i Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske, koji propisuje način i postupak za zaštitu vlasničkih i drugih stvarnih prava, koji osporenim zakonom ni na koji način nije doveden u pitanje.

61. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti tvrdnje podnosioca zahtjeva da se osporenim zakonom propisuje samo formalno obraćanje sudu, ali se onemogućava sudska zaštita „o suštini prava o kojem je odlučivao upravni organ“, budući da za takvu vrstu zaštite postoji propisan postupak i nadležni sud u Zakonu o stvarnim pravima. Na takvu vrstu zaštite suštine imovinskih prava upućuje već osporeni član 11. tačka g) osporenog zakona za koji podnosilac zahtjeva tvrdi da je neustavan, ali i odredbe čl. 85-89. osporenog zakona koje podnosilac zahtjeva nije ni osporio. Također, iz već navedenih razloga, neprihvatljivi su i navodi podnosioca zahtjeva da je normiranjem u članu 11. osporenog zakona „izmještena zaštita imovinskih prava iz vanparničnog i parničnog postupka“, te da je na taj način „sužena mogućnost sudske zaštite protiv arbitrarnog postupanja javnih (upravnih) vlasti“, naročito zbog mogućnosti postavljanja privremenog zastupnika. Kako je već rečeno, podnosilac zahtjeva nije eksplicitno osporio odredbu člana 80. koja reguliše pitanje postavljanja privremenog zastupnika, a pretpostavke podnosioca zahtjeva da privremeni zastupnik neće savjesno, odgovorno i u skladu sa zakonom zastupati interese stranke koju zastupa, ne može voditi zaključku da ne postoji odgovarajući pristup sudu, odnosno odgovarajuća zaštita imovinskih prava. Također, Ustavni sud smatra da iz svega navedenog jasno proizlazi da nema ništa što ukazuje da ne postoje djelotvorni pravni lijekovi kako u odnosu na upis prava na nekretninama, tako ni u odnosu na suštinsku zaštitu imovinskih prava, kako to tvrdi podnosilac zahtjeva, niti da se propisivanjem ovakvih pravnih lijekova i mehanizama zaštite na bilo koji način dovodi u pitanje pravna sigurnost utjelovljena u pojmu „vladavine prava“ iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

62. Uzevši u obzir sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da osporene odredbe člana 11. osporenog zakona pokreću pitanje ustavnosti u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, niti pitanje ustavnosti u odnosu na postojanje djelotvornih pravnih lijekova iz člana 13. Evropske konvencije, niti u odnosu na pravnu sigurnost iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

VII. Zaključak

63. Ustavni sud zaključuje da su odredbe čl. 4, 7, 10, 11, 40, 45, 46, 56, 62, 71. i 105. Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 6/12,7) u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te s principom pravne sigurnosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

64. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje sudije Mirsada Ćemana suprotno odluci.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE MIRSADA ĆEMANA SUPROTNO ODLUCI

Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 60/05, 64/08 i 51/09), suprotno odluci većine u predmetu broj U 5/12 od 28. septembra 2012. godine, izražavajući dužno poštovanje prema većinskom mišljenju, ne slažem se (djelimično) s mišljenjem i odlukom većine.

I. Prije svega ističem sljedeće:

1. Izbor modela i legitimnost cilja Složio sam se sa stavom većine prema kojem uspostavljanje jedinstvenog sistema evidencije nekretnina i prava na njima predstavlja legitiman cilj i izbor nadležnog zakonodavca, u konkretnom slučaju Narodne skupštine Republike Srpske, koji je u granicama propisane nadležnosti. Uporedna analiza, naime, pokazuje (tačka 45. obrazloženja Odluke) da ne samo u zemljama Evropske unije (dalje: EU) nego i šire „...ne postoji standardizirana organizaciona struktura evidentiranja nekretnina i prava na njima...“ jer se Direktivom 2007/2/EC (poznata kao INSPIRE direktiva) propisuje samo potreba da u zemljama članicama EU infrastruktura za prostorne podatke bude uspostavljena tako da osigura da se prostorni podaci čuvaju, održavaju i budu pristupačni „na najprikladnijem nivou“. I kada imamo navedeno u vidu, ipak se može postaviti pitanje da li se različitim modelima registra o nekretninama i stvarnim pravima na njima u okviru Bosne i Hercegovine osigurava „...da se prostorni podaci čuvaju, održavaju i budu pristupačni 'na najprikladnijem nivou'“.

Prema mome mišljenju, čak i kada se uzme u obzir da Bosna i Hercegovina još uvijek nije članica EU, da je Direktiva 2007/2/EC ne obavezuje, te da se sintagma „na najprikladnijem nivou“ može odnositi kako na pitanje nivoa zakonskog uređivanja/regulacije (država ili/i entiteti), tako i na kvalitativne karakteristike modela (stvarna nadležnost, organizaciono-tehnička pitanja i sl.) za Bosnu i Hercegovinu u cjelini bilo bi cjelishodnije imati jedan model (koji god) u oba entiteta i Brčko distriktu BiH. Pri tome bi, naravno, izbor modela, obim i nivo regulacije (državni zakon, usaglašeni entitetski zakoni i sl.) bi bio stvar izbora zakonodavaca i njihove međusobne saradnje i koordinacije.

Međutim, legitiman cilj (tačka 26. obrazloženja) da se: „...prava pojedinaca na mirno uživanje imovine na potreban način uredi i sistematizuje, a sve sa svrhom zaštite tog i takvog uživanja“ (Narodna skupština RS je u odgovoru na zahtjev istakla da je cilj osporenog zakona uspostavljanje reda i bolje zaštite prava na imovinu) i pravo izbora modela ne povlači u svemu podršku izabranom modelu, pogotovo ne svim ili nekim rješenjima koja (kao što je i podnosilac zahtjeva naveo) dovode u sumnju, opravdano ili ne, stvarne namjere zakonodavca (tačka 16. obrazloženja).

2. Dopustivost Kako podnosilac zahtjeva u konačnici ipak nije pokrenuo pitanje nadležnosti, tj. nije osporio ustavni osnov za donošenje zakona uopće nego je pokrenuo samo (konkretizovano dopunom apelacije) ocjenu ustavnosti pojedinih odredaba spornog zakona to se, i po mome mišljenju, Ustavni sud opravdano ograničio na ispitivanje isključivo onih odredaba osporenog zakona koje je podnosilac zahtjeva eksplicitno naveo. Ovim je Ustavni sud slijedio svoju dosadašnju praksu da se o ustavnosti cijelog zakona odlučuje samo u slučajevima kada je to izričito zahtijevano i/ili kada je osporen ustavni osnov za donošenje određenog (u konkretnom slučaju entitetskog) zakona. Stoga sam u pitanju dopustivosti (tačka 38-43. obrazloženja Odluke) podržao odluku.

II. Neki razlozi moga neslaganja s odlukom većine

Načelo vladavine prava (pravna sigurnost) iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine u kontekstu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (pravo na pravično suđenje) Nisam se složio s mišljenjem većine da je odredbama o sudskoj zaštiti u dovoljnoj mjeri zaštićeno pravo na pravično suđenje, tj. da „...osporeni zakon propisuje mehanizme i rokove zaštite, koji ni na koji način ne ukazuju da se radi o proizvoljnosti....“. Posebno se ne slažem sa stavom većine da se zbog toga što se “...prigovori koji se tiču same suštine imovinskih prava neće moći istaći u upravnom sporu u kojem će se odlučivati samo o zakonitosti upisa, to (dodao M.Ć.) ni na koji način ne umanjuje zaštitu koju u tom smislu pruža osporeni zakon, ali i Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske, koji propisuje način i postupak za zaštitu vlasničkih i drugih stvarnih prava...“.

Naime, podnosilac zahtjeva je, kao što se u obrazloženju odluke navodi, pored ostaloga, postavio pitanje odnosno ustvrdio da osporeni zakon „…suštinski onemogućava zaštitu imovinskih prava pojedinaca pred stvarno nadležnim sudovima za postupanje u imovinskim stvarima...“ (tačka 56. obrazloženja Odluke), što je veoma ozbiljna primjedba na Zakon u cjelini a u kontinuitetu je (specifično) isticana i kroz zakonodavni postupak.

Iako sporni zakon sadrži odredbe o sudskoj zaštiti (član 11, te čl. 85-89) očigledno je, kada se uzme o obzir i relevantna odredba Zakona o stvarnim pravima, da u pravnom sistemu Republike Srpske egzistiraju nekompatibilna rješenja u pogledu roka zastare podnošenja vlasničke tužbe (rei vindicatio). To su: 3 godine prema članu 89. spornog zakona, odnosno: vlasnička tužba ne zastarijeva (član 126. Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske: „... 2. Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju“. Ustavno načelo vladavine prava, odnosno pravne sigurnosti iz člana I.2. Ustava, po mome mišljenju, u ovakvoj situaciji, zahtijeva ne samo usklađivanje zakonskih rješenja u pogledu propisivanja instituta/instrumenata djelotvorne zaštite imovinskih i drugih stvarnih prava nego obavezuje Ustavni sud na intervenciju ukoliko je to nekonzistentno izvedeno. U konkretnom slučaju, to bi, suprotno shvatanju većine, minimalno značilo utvrđivanje nekompatibilnosti pojedinih odredaba spornoga zakona s članom I/2. Ustava. Naime, neusklađenost odredaba člana 11. spornog zakona i člana 126. Zakona o stvarnim pravima, u vezi sa zastarom vlasničke tužbe, u praktičnoj primjeni kontinuirano će držati otvorenim pitanje lex specialis zakona, tj. koji od dva gore navedena zakona je lex specialis. Ovakav pristup zakonodavca objektivno nosi rizik proizvoljnosti u njihovoj primjeni, čime se u velikoj mjeri ugrožava ustavno načelo vladavine prava. Ovo će se, po mome mišljenju, odraziti i na efikasnost vođenja upravnih i sudskih postupaka.

Zbog toga što, pored ostaloga, za razliku od većine u Ustavnom sudu, kao i mišljenju donosioca spornog zakona, osporeni zakon i „drugo relevantno zakonodavstvo Republike Srpske“ ne obezbjeđuje odgovarajuću zaštitu imovinskih prava, posebno što usvojeni tekst spornog zakona u nekim dijelovima omogućava opasnu proizvoljnost u primjeni, nisam podržao odluku.

III. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Imajući u vidu da su u zakonodavnom postupku prilikom usvajanja spornog, kao i prvobitnog teksta zakona, isticane značajne primjedbe (od kojih su se neke odnosile i na usklađenost s Ustavom Bosne i Hercegovine), da je značajan broj primjedaba i sugestija prije i tokom zakonodavnog postupka imala stručna i akademska javnost, da je Klub Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske pokrenuo pitanje povrede vitalnog nacionalnog interesa, da se tokom zakonodavnog postupka ali i u zahtjevu za ocjenu ustavnosti naglašeno isticao problem zaštite interesa ogromnog broja izbjeglih i raseljenih lica sa područja današnje Republike Srpske (npr. navodi u tački 22. obrazloženja Odluke, itd.) te da, bez obzira na izvjesne korekcije u odnosu na prvobitni tekst zakona (vidi U 12/11), okolnosti i ovog predmeta otvaraju vrlo ozbiljna i složena pitanja ustavnosti, da je u interesu obje strane u ovom postupku zaštita ustavnog prava na imovinu, da odgađanje primjene osporenog zakona na kraći rok (do donošenja konačne odluke o postavljenom zahtjevu) nije u suprotnosti s navedenim interesom, smatrao sam osnovanim da Ustavni sud ponovo donese odluku o privremenoj mjeri.

2. Predložio sam i da se održi javna rasprava u ovom predmetu. Bez obzira što neprihvatanjem moga prijedloga nije povrijeđena procedura pred Ustavnim sudom, uvjeren da bi održavanje javne rasprave bilo veoma korisno. Naime, kada već nije određena privremena mjera, a imajući u vidu da se sporni zakon primjenjuje, analiza dosadašnje primjene bi u određenoj mjeri pokazala ostvarivanje ustavnog načela vladavine prava, kvaliteta zakona itd. s čime je, pored ostalog, trebalo ocjenjivati kompatibilnost ustavne norme i spornog zakona.

Odluka o meritumu u predmetu U-5/12 (B. I.) | Sudska praksa | Aktio