Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1611/09 (A.S.)
Odluka donesena 28. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zaštićeni svjedok
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-1611/09
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1611/09, rješavajući apelaciju A. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Kžk-09-000001-I od 6. marta 2009. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. S. (u daljnjem tekstu: apelant), na izdržavanju kazne u KPZ Zenica, kojeg zastupa Bakir Ljubović, advokat iz Zenice, podnio je 22. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžk-09-000001-I od 6. marta 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je 3. septembra 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), učesnika u postupku, zatraženo je 4. septembra 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 9. septembra, a Tužilaštvo 9. oktobra 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 14. oktobra 2009. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 000084 08 K od 27. oktobra 2008. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Apelantu je, također, izrečena i mjera sigurnosti oduzimanja automatske puške pobliže opisane u dispozitivu navedene presude, a obavezan je i da plati troškove sudskog postupka. Porodica ubijenog Džemala Vočića (u daljnjem tekstu: oštećeni) upućena je sa imovinskopravnim zahtjevom na parnični postupak. Također, istom presudom je određeno da se protiv apelanta produžava pritvor nakon izricanja prvostepene presude, o čemu je sud donio posebno rješenje.
7. Kantonalni sud je tokom prvostepenog postupka izveo brojne dokaze i optužbe i odbrane, pa je zaključio da je nesporno utvrđeno da je 29. aprila 2008. godine, na mjestu i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu prvostepene presude, oštećeni zajedno sa još jednim licem u kafiću fizički napao apelanta zbog prepirke u vezi sa nekim ranijim događajem. Dalje, utvrđeno je da se apelant nakon napada svojim vozilom odvezao do svoje kuće, uzeo automatsku pušku i vratio se na isto mjesto „da bi se obračunao sa oštećenim“. Nakon što ga je vlasnica kafića ispred kojeg se incident desio upozorila da ne ulazi u kafić sa puškom, kako je dalje utvrdio Kantonalni sud, apelant je sjeo u vozilo i odložio pušku. Tada su njegovom vozilu prišli oštećeni i još jedno lice, pa kad je oštećeni pokušao da otvori vrata apelantovog vozila sa suvozačeve strane, apelant je izašao iz vozila sa puškom u rukama i, na način pobliže opisan u dispozitivu, prvo ispalio jedan metak u zrak, a zatim još tri metka u oštećenog, što je kasnije uzrokovalo njegovu smrt.
8. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da je nesporno utvrđeno da je apelant pucao u oštećenog na opisani način, ali da je s obzirom na apelantovu odbranu bilo sporno da li je navedeno krivično djelo ubistva izvršeno u nužnoj odbrani, odnosno prekoračenju granica nužne odbrane, kako je to apelant tvrdio. Analizirajući ovo pitanje, Kantonalni sud je naveo da je nužna odbrana „ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili od drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad, a koja je srazmjerna napadu“, kako je to propisano članom 26. stav
2. KZFBiH. Također, Kantonalni sud je naveo da se, prema stavu 3. istog člana, učinitelj koji prekorači granice nužne odbrane može blaže kazniti, a pod određenim propisanim uvjetima može se i osloboditi od kazne.
9. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je zaključio da se ne može prihvatiti apelantova odbrana da je krivično djelo počinjeno u nužnoj odbrani ili njenom prekoračenju. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je iz provedenog dokaznog postupka nesumnjivo utvrđeno da je ubistvu oštećenog prethodila prepirka, svađa i fizički obračun između apelanta, s jedne strane, i oštećenog i Adisa Hasanića, s druge strane. Nakon toga je, kako je dalje obrazloženo, apelant otišao kući, uzeo pušku, vratio se na mjesto događaja i na već opisani način ubio oštećenog. Kantonalni sud je obrazlažući ovakvo utvrđenje naveo dokaze koje je u tom smislu izveo, a naročito izjave svjedoka koji su bili prisutni kritičnom događaju i koji su u cijelosti potvrdili način na koji se kritični događaj desio. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je na prijedlog odbrane pozvao i svjedoka Nedžada Arifagića, koji nije pristupio na glavni pretres, pa je sud odbio prijedlog da ga ponovo pozove. Također, Kantonalni sud je naveo i da apelantov branilac nije prije pozivanja svjedoke posebno saslušavao, zbog čega je bilo neizvjesno da li će se navedeni svjedoci pojaviti na sudu, a neizvjestan je bio i sadržaj njihovih iskaza. To se potvrdilo, kako je sud naveo, i prilikom saslušanja jednog od svjedoka koji je izjavio da je bio u kafiću, da je puno popio i da nije vidio ništa šta se dešavalo.
10. Kantonalni sud je, dalje, obrazložio da je situaciju u kojoj se apelant vratio s puškom na mjesto ranijeg fizičkog obračuna sa oštećenim tri sata nakon prethodnog incidenta ocijenio kao predstojeći protivpravni napad na oštećenog i svjedoka Adisa Hasanića koji je bio sa oštećenim, te da je apelantovo pojavljivanje sa puškom u ruci na mjestu krivičnog događaja izazvalo protivpravno stanje. U takvoj situaciji se, kako je Kantonalni sud zaključio, apelant ne može pozivati na nužnu odbranu ili njeno prekoračenje. Dalje, Kantonalni sud je naveo da se iz svjedočenja saslušanih svjedoka može zaključiti da je oštećeni Dževad Vočić imao namjeru da oduzme pušku optuženom, u čemu mu je na izvjestan način pokušao pomoći i svjedok Adis Hasanić. Iako su oštećeni i svjedok, kako je dalje naveo Kantonalni sud, došli do apelantovog automobila, pa kako nisu uspjeli otvoriti suvozačeva zaključana vrata, očigledno je da u datoj situaciji apelantov život nije bio ugrožen jer je mogao napustiti mjesto krivičnog događaja. Kantonalni sud je zaključio da je apelant krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem. Uzimajući u obzir stepen apelantove krivične odgovornosti, te olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje je Kantonalni sud detaljno iznio u obrazloženju prvostepene presude, zaključio je da je kazna zatvora od 10 godina primjerena utvrđenim okolnostima i težini izvršenog krivičnog djela.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Kž-08-000534 od 14. januara 2009. godine uvažio apelantovu žalbu i žalbu njegovog branioca, pa je ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. U obrazloženju ovog rješenja Vrhovni sud je naveo da su osnovani apelantovi žalbeni navodi da mu je prekršeno pravo na odbranu zato što je prvostepeni sud odbio saslušati svjedoka Nedžada Arifagića kojeg je predložila odbrana, iako je prethodno rješenjem sud prihvatio izvođenje tog dokaza. Vrhovni sud je naveo da razlozi zbog kojih je Kantonalni sud naknadno odbio izvesti dokaz koji je apelantova odbrana smatrala ključnim za odlučivanje u konkretnom slučaju nisu zadovoljavajući, pa je odredio da će se na pretresu pred žalbenim vijećem preuzeti svi dokazi provedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i da će se, dodatno, provesti dokaz saslušanjem svjedoka odbrane kojeg je prvostepeni sud odbio saslušati.
12. Nakon održanog pretresa pred drugostepenim vijećem, Vrhovni sud je osporenom presudom broj 070-0-Kžk-09-000001-I od 6. marta 2009. godine proglasio apelanta krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH, pa ga je osudio na kaznu zatora u trajanju od 10 godina. Također, Vrhovni sud je apelantu izrekao mjeru sigurnosti oduzimanja automatske puške, a apelant je obavezan i da plati troškove sudskog postupka. Porodica oštećenog je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnični postupak.
13. Vrhovni sud je došao do istih činjeničnih i pravnih zaključaka kao i Kantonalni sud. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je apelant krivično djelo počinio na način kako je to već ranije navedeno u ovoj odluci, a da je to potvrđeno iskazima svjedoka koje je saslušao prvostepeni sud, kao i da su ti iskazi „potvrđeni djelimično i kazivanjem svjedoka Nedžada Arifagića“ od čijeg je saslušanja Kantonalni sud bio odustao, kao i apelantovom odbranom i objektivnim dokazima koje je Vrhovni sud detaljno naveo. Vrhovni sud je, dalje, obrazložio da je nesumnjivo utvrđeno da je, kako je istaknuto: „[…] u bašti kafića došlo prvo do verbalnog, a zatim i do fizičkog obračuna apelanta sa oštećenim i Adisom Hasanićem“, te da su oštećeni i Adis Hasanić nanijeli apelantu više ozljeda u predjelu glave. Također, Vrhovni sud je naveo i da je nesporno da je apelant nakon tog incidenta otišao kući, a zatim se, kako je istaknuto: „[…] 2 do 3 sata ponovo vratio u baštu ispred navedenog kafića sa automatskom puškom“, ali da mu vlasnica nije dopustila da uđe, pa je sjeo u automobil i pušku odložio na sjedište. Dalje, nije sporno ni to da su oštećeni i Adis Hasanić izašli iz kafića i pokušali otvoriti suvozačeva vrata na apelantovom automobilu, ali nisu uspjeli jer su bila zaključana. Kako je dalje naveo Vrhovni sud, apelant je tada izašao iz automobila sa puškom u ruci, došao do njegovog zadnjeg dijela „na udaljenosti 3-4 metra“ od oštećenog i Adisa Hasanića, pa je ispalio jedan metak u zrak, a nakon toga tri hica u pravcu oštećenog, usljed čega je oštećeni umro. Vrhovni sud je naveo da su ovakvo činjenično stanje potvrdili saslušani svjedoci koji su bili očevici i prethodnog događaja i događaja u kojem je oštećeni izgubio život.
14. Dalje, Vrhovni sud je naveo da iskazi određenih svjedoka koji su se izjašnjavali na okolnosti prethodnog fizičkog obračuna oštećenog sa apelantom taj sud nije posebno ocijenio jer je taj događaj irelevantan za apelantovu krivičnu odgovornost, budući da se odigrao tri sata od događaja kada je oštećeni usmrćen i ne postoji kontinuitet između tih događaja, pa ih treba odvojeno posmatrati. Vrhovni sud je ukazao na to da je apelant otišao kući nakon prvobitnog incidenta, dok su oštećeni i Adis Hasanić ostali na licu mjesta u lokalu i da u datoj situaciji više nije bilo nikakvih naznaka koje bi upućivale na zaključak da bi među akterima prethodnog sukoba moglo doći do ponovnog sukoba. Iz toga proizlazi da je povratkom na lice mjesta s puškom tri sata nakon prvog incidenta apelant htio da se sa njima fizički obračuna, te da u prilog tome govori i činjenica da je naoružan puškom pokušao ući u lokal u čemu su ga spriječili gazdarica lokala i svjedok Elvir Bašić. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se ne može prihvatiti navod odbrane da je apelant postupao u nužnoj odbrani, odnosno njenom prekoračenju, jer, prema mišljenju Vrhovnog suda, prethodni napad oštećenog i Adisa Hasanića na apelanta (prije oko 3 sata), ne može se ocijeniti kao istovremeni protivpravni napad u smislu nužne odbrane iz člana 26. stav 2. KZFBiH. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da pristanak na fizički obračun ili pozivanje na takav obračun isključuje pravo i mogućnost da se njegovi akteri pozivaju na nužnu odbranu jer oni čine obostrani protivpravni napad jedan protiv drugog. Također, kako je obrazložio Vrhovni sud, kako je suština nužne odbrane odbijanje istovremenog protivpravnog napada, to, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantova radnja nema ta obilježja već obilježja radnje učinjenja krivičnog djela ubistva. Vrhovni sud je, također, naveo da iskazu svjedoka Adisa Hasanića nije povjerovao zato što je taj svjedok na izvjestan način bio učesnik u oba događaja, pa je svoj iskaz dao s ciljem kako bi olakšao svoj položaj i zaštitio sebe i oštećenog, a na taj način teretio apelanta.
15. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da je nesumnjivo utvrđeno da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio krivično odgovoran, pozivajući se, između ostalog, i na nalaz vještaka neuropsihijatra koji je utvrdio da je apelant u kritično vrijeme bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno. Taj dokaz, kako je zaključio Vrhovni sud, ničim nije doveden u pitanje. Kod izricanja krivične sankcije, Vrhovni sud je ocijenio olakšavajuće okolnosti koje je naveo u obrazloženju presude, pa je zaključio da je izrečena kazna razmjerna težini krivičnog djela, stepenu društvene opasnosti kao i stepenu apelantove krivične odgovornosti.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je u postupku koji je protiv njega vođen prekršeno pravo na odbranu jer je i u žalbi protiv prvostepene presude tražio da se određeni svjedoci, koje poimenično navodi u apelaciji, saslušaju kao zaštićeni svjedoci. Naime, apelant navodi da je njegov branilac iz prethodnog razgovora sa tim svjedocima saznao da se oni plaše svjedočiti zato što bi njihovi iskazi teško teretili Adisa Hasanića i druga lica koja su prethodno teško pretukla apelanta. Također, apelant navodi da su ovi svjedoci mogli svjedočiti na okolnost događaja koji je prethodio pucnjavi u kojoj je stradao oštećeni. Osim toga, apelant je naveo da su građani Maglaja potpisali peticiju tražeći da Adis Hasanić i njemu slični koji teroriziraju čitav grad Maglaj, pa i policiju, budu privedeni zbog svog nasilničkog ponašanja i da se na taj način onemoguće u prijetnjama i zastrašivanju svjedoka. Apelant, također, navodi da svjedoci koje je saslušalo Tužilaštvo ili koji su prethodno dali izjavu u policiji, kako navodi: „[…] jednostavno ne žele odnosno 'ne znaju' ništa o samim događanjima koji su neposredno prethodili [apelantovom] pucanju [...] iako su bili prisutni i očigledno u mogućnosti da vide čitav događaj koji se desio pred njima“. Apelant navodi da ti svjedoci izbjegavaju svjedočiti bojeći se sukoba i odmazde porodica Hasanić i Vočić, te da je zbog toga zahtjev odbrane da se određeni svjedoci saslušaju kao zaštićeni svjedoci bio opravdan i usmjeren na utvrđivanje stvarne istine o ovom događaju.
17. Dalje, apelant ističe da je nesporno utvrđeno da su ga Adis Hasanić i oštećeni prethodno brutalno pretukli, te da je to bio, kako apelant ističe: „[…] povod da se [apelant] naoruža naknadno kada je krenuo u grad da mu se ukaže pomoć i da prijavi izvršenje tog nasilja prema njemu“. Također, navodi da je on prethodno svratio u kafić da vidi da li su vlasnici prijavili taj događaj. Međutim, kako ističe, protiv Adisa Hasanića nije vođen bilo kakav postupak nego je on doveden u rang ključnog svjedoka protiv apelanta. Na osnovu svega navedenog, apelant smatra da mu je prekršeno pravo na odbranu jer mu nije data mogućnost da pod jednakim uvjetima kao i Tužilaštvo iznosi dokaze koji mu idu u prilog, a lica koja su trebala u istom događaju biti procesuirana saslušana su kao ključni svjedoci u ovom predmetu. Također, apelant navodi da se Vrhovni sud nije izjasnio o ovim navodima već da je samo saslušao svjedoka Nedžada Arifagića, što je u prvostepenom postupku propustio učiniti prvostepeni sud. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno i pogrešno ocijenio izvedene dokaze zato što je kao i prvostepeni sud utvrdio da je apelant došao pred kafić u namjeri da se obračuna sa oštećenim jer je sa puškom pokušao ući u kafić. Apelant tvrdi da to nije istina već da je on došao u taj kafić samo da provjeri da li su vlasnici prijavili prethodni događaj. Također je istakao i da su mu ista lica prethodno prijetila, što je prijavljivao policiji koja nije reagirala na bilo kakav način, pa je zbog toga htio i da im pokaže da je spreman da se brani na svaki način, pri čemu je mislio da će ih doneseno oružje zastrašiti. Također, navodi da on nije pucao u Hasanića koji mu nije bio direktna prijetnja već u oštećenog koji ga je neposredno ugrožavao i pored prethodno ispaljenog metka upozorenja, jer se kretao prema njemu „sa jasnom prijetnjom da će sada jednom zauvijek svršiti sa [apelantom]“. Na osnovu svega navedenog, apelant smatra da je sud pogrešno zaključio da je on imao namjeru ubiti oštećenog.
b) Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju osporio apelacione navode naglasivši da je apelant tokom prvostepenog postupka pred Kantonalnim sudom predložio saslušanje određenih svjedoka kao zaštićenih. Taj prijedlog Kantonalni sud je odbio posebnim rješenjem protiv kojeg je apelant imao pravo žalbe, ali se apelant nije žalio. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je u žalbi protiv prvostepene presude apelant naveo da je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane za saslušanje svjedoka Nedžada Arifagića, pa da je time povrijeđeno njegovo pravo na odbranu. Vrhovni sud je naveo da je upravo zbog toga uvažio apelantovu žalbu i ukinuo prvostepenu presudu, te odredio održavanje pretresa pred žalbenim vijećem, na kojem je navedeni svjedok saslušan. Također, Vrhovni sud je naveo da ni apelant ni njegov branilac nisu nakon zaključenja dokaznog postupka imali prijedloge za dopunu dokaznog postupka, niti je sud našao za potrebnim da treba provesti neki dokaz po službenoj dužnosti. Vrhovni sud smatra da su, stoga, apelacioni navodi netačni i neosnovani, te da se svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja tako što apelant daje vlastitu ocjenu izvedenih dokaza. Međutim, Vrhovni sud navodi da je u osporenoj presudi dao pravilne i potpune razloge zašto se nije mogla prihvatiti apelantova odbrana da je u kritično vrijeme i na kritičnom mjestu postupao u granicama nužne odbrane odnosno u prekoračenju.
19. Tužilaštvo je, također, osporilo navode iz apelacije, te je navelo da apelant svoje navode o kršenju prava na odbranu zasniva na vlastitoj ocjeni da je Vrhovni sud proizvoljno i pogrešno ocijenio izvedene dokaze. U vezi sa apelantovim navodima da nije uvažen njegov prijedlog da se određeni svjedoci saslušaju kao zaštićeni, Tužilaštvo je navelo da je Kantonalni sud odbio ovaj prijedlog zato što ti svjedoci nisu bili očevici događaja u kojem je smrtno stradao oštećeni, već su bili svjedoci prethodnom sukobu i fizičkom obračunu oštećenog i Adisa Hasanića sa apelantom. Međutim, nesporno je utvrđeno da se ubistvo desilo tri sata nakon tog sukoba, pa je Kantonalni sud ocijenio da nema potrebe određivati saslušavanje predloženih svjedoka kao zaštićenih. Također, Tužilaštvo je istaklo da je iskaze koje su ti svjedoci dali uzeo u obzir i Vrhovni sud, pa je utvrdio da se ti iskazi odnose na okolnosti događaja koji je prethodio ubistvu, pa da su zbog toga irelevantni za utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti, s obzirom na to da između sukoba i fizičkog obračuna kao prethodnog događaja i ubistva oštećenog ne postoji kontinuitet.
V.Relevantni propisi
20. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 26.
(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani.
(2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili od drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad, a koja je srazmjerna napadu.
(3) Učinitelj koji prekorači granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinio zbog jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom, može se i osloboditi kazne.
21. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase: Član 15.
Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
[...] (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Kžk-09-000001-I od 6. marta 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelant je primio 25. marta 2009. godine, a apelaciju protiv ove odluke je podnio 22. maja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je njom prekršeno pravo na odbranu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zato što je sud odbio određene svjedoke odbrane saslušati kao zaštićene svjedoke, te zato što smatra da je Vrhovni sud proizvoljno i pogrešno ocijenio provedene dokaze.
27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[...] d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe; [...]
29. U vezi sa apelantovim navodima da mu nije omogućeno da pod jednakim uvjetima kao i Tužilaštvo predloži i ispita svjedoke odbrane, Ustavni sud ukazuje na to da je pravo optuženog da poziva i ispita svjedoke usko povezano sa pravom na ravnopravnost strana u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, opći princip da optuženim licima mora biti dopušteno da pozivaju i ispitaju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet, kao i da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije se svjedočenje oslanja tužilaštvo. Međutim, to ne znači da optuženi ima apsolutno pravo da poziva svjedoke ili pravo da prisili domaće sudove da saslušaju nekog određenog svjedoka. Domaći zakoni mogu propisati uvjete za prihvatanje svjedoka i sud može odbiti da pozove nekog svjedoka ako smatra da njegovo svjedočenje nije relevantno za razrješenje konkretnog slučaja. Stoga, apelant mora dokazati da je odbijanje da se određeni svjedoci saslušaju bilo štetno za njega. Osim toga, svi dokazi moraju biti izvedeni na glavnoj raspravi sa mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi, između ostalog, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 215/05 od 12. aprila 2006. godine, tačka 62, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 68/06).
30. Imajući u vidu ove standarde prava na odbranu u vezi sa pravom na ravnopravnost strana u postupku, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost predlaganja i ispitivanja vlastitih svjedoka, kao i unakrsnog ispitivanja svjedoka odbrane. Naročito, Ustavni sud zapaža da je apelantov prijedlog koji je postavio tokom prvostepenog postupka da se određeni svjedoci saslušaju kao zaštićeni, navodno zbog njihovog straha da svjedoče, odbijen posebnim rješenjem protiv kojeg apelant nije izjavio žalbu iako je imao takvu mogućnost. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantova žalba protiv prvostepene odluke usvojena upravo zbog toga što je Vrhovni sud zaključio da prvostepeni sud nije dao odgovarajuće obrazloženje o tome zašto je odbijen apelantov prijedlog da se sasluša svjedok Nedžad Arifagić. Stoga je Vrhovni sud odredio provođenje glavnog pretresa pred žalbenim vijećem na kojem je ponovo razmotrio sve provedene dokaze i saslušao navedenog svjedoka. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, kao i Kantonalni sud prije njega, ocijenio da su izjave svjedoka za koje apelant i u apelaciji insistira da su trebali biti saslušani kao zaštićeni svjedoci irelevantne za razrješenje konkretne krivičnopravne stvari u kojoj se moralo odlučiti o tome da li je apelant kriv za ubistvo oštećenog, dok su se navedene izjave odnosile isključivo na događaj koji je prethodio tom ubistvu i koji se desio tri sata ranije, a i apelant je ovo potvrdio svojim apelacionim navodima. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud ovakvu ocjenu obrazložio detaljno i na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim.
31. Drugo pitanje koje je apelant u apelaciji postavio je pitanje da li je Vrhovni sud proizvoljnom ocjenom dokaza došao do, kako apelant tvrdi, pogrešnog zaključka da apelant nije ubio oštećenog u nužnoj odbrani odnosno u prekoračenju nužne odbrane. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti u to kojim su dokazima strana u postupku redovni sudovi poklonili povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 258/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 25, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 60/05; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
32. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, nakon ponovnog pretresa pred žalbenim vijećem, vrlo detaljno obrazložio zbog čega je određene dokaze smatrao irelevantnim za donošenje odluke o apelantovoj krivici za ubistvo oštećenog, kao i zašto nije mogao prihvatiti apelantovu odbranu da je postupao u nužnoj odbrani, odnosno u prekoračenju nužne odbrane. Takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već zapaža da je Vrhovni sud za takvu odluku dao iscrpne i dovoljne razloge, dovodeći u vezu izvedene dokaze i analizirajući njihov sadržaj u odnosu na relevantne odredbe KZFBiH koje se tiču instituta nužne odbrane. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je procjena dokaza Vrhovnog suda u konkretnom slučaju bila proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, Ustavni sud zapaža da su apelantovi argumenti o tome zašto je tri sata nakon sukoba sa oštećenim došao naoružan na kritično mjesto kontradiktorni i neuvjerljivi i ničim ne dovode u pitanje zaključak Vrhovnog suda o tome da je apelant krivično djelo ubistva počinio sa direktnim umišljajem a ne u nužnoj odbrani ili njenom prekoračenju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud vrlo detaljno razmotrio sve elemente koji su bili odlučujući za odluku o tome da, u skladu sa zakonskim odredbama, nije bilo moguće prihvatiti apelantove navode da je postupao u nužnoj odbrani ili njenom prekoračenju, te da je o tome dao vrlo detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje na to da su netačni apelantovi navodi da je iskaz Adisa Hasanića koji je zajedno sa oštećenim prethodno fizički napao apelanta bio, kako apelant tvrdi, ključni dokaz na kojem je zasnovan zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Naime, Vrhovni sud je eksplicitno naveo da tom iskazu nije povjerovao i o tome je dao jasno obrazloženje. Stoga, Ustavni sud smatra da svi ovi apelantovi navodi ni na koji način ne dovode u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje, već je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije zato što su apelantovi navodi zasnovani isključivo na njegovom nezadovoljstvu načinom ocjene dokaza i zaključaka do kojih je došao Vrhovni sud nakon provođenja pretresa pred žalbenim vijećem, a apelant nije uspio dokazati da je takva ocjena proizvoljna i na štetu njegovog prava na odbranu. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje zato što je odbijen apelantov prijedlog da se određeni svjedoci saslušaju kao zaštićeni zato što apelant ničim nije dokazao relevantnost takvog zahtjeva i tih svjedočenja za odluku u konkretnom slučaju, o čemu je Vrhovni sud dao odgovarajuće obrazloženje, a protiv posebnog rješenja kojim je o tome odlučeno tokom prvostepenog postupka apelant nije izjavljivao žalbu.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić