Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2094/09 (J. B.)

Odluka donesena 28. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Miješanje u pravo na dom
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2094/09

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2094/09, rješavajući apelaciju Jusufa Bajrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Constance Grewe, sutkinja Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jusufa Bajrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001860 od 24. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000471 od 27. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-557/05 od 16.

januara 2007. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jusuf Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Morankić, advokat iz Tuzle, podnio je 2. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001860 od 24. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000471 od 27. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 557/05 od 16. januara 2007. godine. Apelant je podneskom od 16. novembra 2009. godine dostavio dokumentaciju (dio odluke koju, između ostalih, osporava). Podnesak je evidentiran kao dopuna apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Općinskog pravobranilaštva Općine Tuzla i Organizacije ratnih vojnih invalida Općine Tuzla zatraženo je 2, 3. i 11. novembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, Općinsko pravobranilaštvo Općine Tuzla i Organizacija ratnih vojnih invalida Općine Tuzla dostavili su odgovore na apelaciju 10, 12, 17. i 18. novembra 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 30. novembra 2009. godine.

5. Ustavni sud je 19. januara 2012. godine zatražio od Općinskog suda kopiju spisa. Općinski sud je poslao kopiju spisa 30. januara 2012. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Rješenjem Općinskog vijeća Tuzla od 30. maja 2002. godine Organizaciji ratnih vojnih invalida Općine Tuzla dodijeljeno je gradsko građevinsko zemljište (u članu 1. odluke precizirane oznake i površina zemljišta; u daljnjem tekstu: zemljište) na korištenje radi izgradnje benzinske pumpe uz magistralnu cestu M-4 Doboj – Tuzla – Zvornik. Apelant je radi poništenja ovog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je rješenjem od 25. aprila 2005. godine odbacio tužbu kao nedopuštenu (rješenje koje se osporava nije upravni akt).

8. Apelant je 31. marta 2005. godine podnio tužbeni zahtjev protiv Općine Tuzla kao prvotužene (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Organizacije ratnih vojnih invalida Općine Tuzla kao drugotužene (u daljnjem tekstu: drugotužena). U tužbenom zahtjevu apelant je istakao da je stekao pravo vlasništva na objektu koji se nalazi na zemljištu (u daljnjem tekstu: sporni objekt), koji se kao pomoćni objekt nalazio uz stambenu baraku i koji je koristio za stanovanje prije 15. februara 1968. godine, te da je u njegovu adaptaciju uložio lična sredstva. Apelant je tražio i da se obavežu prvotužena i drugotužena da mu na ime pravične naknade za rušenje objekta isplate iznos od 11.849,75 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu, poštujući njegovo pravo na dom, osiguraju i dodijele zamjenski stan u Tuzli i da mu naknade troškove postupka. Obrazlažući tužbeni zahtjev, apelant je istakao da punih 47 godina živi u spornom objektu u koji se uselio još kao dječak, da je to bila šupa, sastavni dio barake, koju je renovirao ličnim sredstvima, da sve vrijeme niko nije tražio njegovu deložaciju, odnosno da je bio u mirnom posjedu sve do 8. juna 2002. godine kada je od Službe za geodetske i imovinskopravne poslove saznao da je drugotuženoj dodijeljeno zemljište na kojem se nalazi sporni objekt. Apelant se u tužbenom zahtjevu pozvao na stav Vrhovnog suda iz Presude broj U-893/89 od 19. oktobra 1989. godine u smislu kojeg mu pripada pravo na pravičnu naknadu i pravo na zamjenski stan.

9. U odgovoru na tužbu prvotužena je istakla da se radi o zemljištu koje je društveno vlasništvo sa pravom raspolaganja u korist prvotužene, da apelant nema nikakav dokaz da mu je sporni objekt u kojem navodno živi dodijeljen na korištenje, niti posjeduje građevinsko-tehničku dokumentaciju na osnovu koje bi se moglo utvrditi da je gradio sporni objekt, da je apelantova majka kao nositeljica stanarskog prava dobila zamjenski stan za baraku u kojoj su živjeli (ove barake su porušene tokom 1994. godine radi izgradnje saobraćajnice), a da je on bio član porodičnog domaćinstva i da je zajedno sa rješavanjem majčinog stambenog pitanja riješeno i njegovo stambeno pitanje.

10. Apelant je 31. maja 2005. godine podnio prijedlog za izricanje sudske mjere osiguranja zabrane izvođenja radova. U obrazloženju prijedloga apelant je naveo da je drugotužena preduzela aktivnosti na izgradnji benzinske pumpe u koju namjenu je i dobila zemljište na kojem se nalazi sporni objekt. Rješenjima Općinskog suda od 1. i 21. aprila 2005. godine određena je privremena mjera osiguranja u apelantovu korist i to zabranom daljnjih aktivnosti rušenja spornog objekta do pravosnažnog okončanja parničnog postupka.

11. Presudom Općinskog suda broj P-557/05 od 16. januara 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezan apelant da prvotuženoj i drugotuženoj naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je utvrdio da je sporni objekt izgrađen na zemljištu koje je upisano kao društveno vlasništvo sa pravom korištenja u korist drugotužene, da je zemljište imalo status javnog dobra do 1. septembra 2000. godine kada je rješenjem Skupštine općine Tuzla taj status prestao, te da je rješenjem Općinskog vijeća Tuzla zemljište dodijeljeno drugotuženoj radi izgradnje benzinske pumpe. Dalje, navedeno je da u vrijeme vršenja premjera 1966. godine na zemljištu nije evidentirano postojanje bilo kakvog objekta, da iz nalaza i mišljenja vještaka slijedi da je sporni objekt izgrađen poslije 1970. godine, da troškovi građenja stambenog dijela spornog objekta iznose 10.788,20 KM i da troškovi građenja pomoćnih dijelova iznose 1.061,55 KM.

12. Općinski sud je istakao da, u skladu sa odredbama člana 3. stav 1. Odluke o urbanističkoj asanaciji bespravno sagrađenih stambenih objekata na području općine Tuzla («Službeni glasnik Općine Tuzla» broj 6/77; u daljnjem tekstu: Odluka o urbanističkoj asanaciji), bespravno sagrađenim objektima smatraju se objekti koji su bez odobrenja za građenje izgrađeni, rekonstruirani, nadzidani i dograđeni ili su radovi na tom objektu započeti u periodu od 15. februara 1968. godine do 1. juna 1974. godine. Budući da je sporni objekt sagrađen i rekonstruiran poslije 1968. godine, smatra se bespravno sagrađenim objektom u odnosu na koji se ne može steći pravo vlasništva zbog privremenog karaktera do legalizacije ili rušenja, odnosno da ima status pokretne stvari koja pripada graditelju kojeg pogađa sankcija rušenja objekta bez prava na naknadu, a graditelj ima pravo na građevinski materijal od zgrade. U odnosu na apelanovo pozivanje na stav Vrhovnog suda iz presude od 19. oktobra 1989. godine, Općinski sud je istakao da on nije relevantan jer se u tom postupku raspravljalo o pravu vlasnika na pravičnu naknadu i na osiguranje odgovarajućeg stana za ekspropriranu nekretninu i o odlučnoj činjenici za primjenu člana 67. stav 2. Zakona o eksproprijaciji.

13. Dalje, nije sporno da apelant stanuje u spornom objektu niz godina i da sporni objekt zbilja predstavlja njegov dom i da plaća komunalne usluge, električnu energiju, ali ne može sanirati bespravno izgrađeni objekt niti to što su nadležni organi tolerirali postojanje spornog objekta sagrađenog i dograđenog protivno Zakonu o prostornom uređenju. Apelant, na kojem je teret dokazivanja, u smislu odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, nije dokazao pravni osnov svog tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva na spornom objektu. Imajući u vidu iznesene činjenične navode, postavljeni tužbeni zahtjev nema pravni osnov u odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, odnosno Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Kako apelant nije dokazao pravni osnov svog tužbenog zahtjeva u odnosu na utvrđivanje prava vlasništva, nije osnovan niti zahtjev za isplatu pravične naknade za rušenje objekta. Vezano za apelantov zahtjev za osiguranje zamjenskog stana, Općinski sud je istakao da to predstavlja zahtjev za predaju drugog individualno neodređenog stana, tako da ima karakter tužbe za naknadu štete, a ne karakter zahtjeva kojim se traži zaštita prava vlasništva. Takav zahtjev bi, i da je osnovan, a nije, morao biti odbijen zato što je zahtjev za predaju individualno neodređenog stana neizvršiv, u smislu člana 27. Zakona o izvršnom postupku. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o povredi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je sporni objekt izgrađen poslije 1968. godine bez odobrenja za građenje, tj. materijalno pravo ne omogućava apelantu pravnu zaštitu u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, ne može se primijeniti niti presuda Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Öneryıldız protiv Turske (vidi Evropski sud, Öneryıldız protiv Turske, predstavka broj 48939/99 od 18. juna 2002. godine) na koju se apelant poziva, jer se odnosi na drugi slučaj – pitanje naknade štete za uništenu udžericu postavljenu protivno urbanističkim pravilima, koju je podnosilac predstavke pretrpio zbog propusta upravnih vlasti da preduzmu neophodne mjere za sprječavanje opasnosti od eksplozije i obrušavanja zemljišta.

14. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-07- 000471 od 27. septembra 2007. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu djelimično preinačio tako što je prvotužena obavezana da apelantu na ime naknade štete za rušenje spornog objekta isplati iznos od 11.849,75 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu u preostalom dijelu, tj. u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev vezano za utvrđivanje prava vlasništva na spornom objektu i osiguranje zamjenskog stana. Također, istom presudom odbijen je apelantov zahtjev i zahtjev drugotužene za naknadu žalbenog postupka. U odnosu na potvrđeni dio presude, Kantonalni sud je naveo da apelant ničim nije dokazao obim izvedenih radova, odnosno da je do 15. februara 1968. godine sporni objekt do te mjere adaptirao za stanovanje da bi ta adaptacija davala spornom objektu status stambenog objekta pa time i apelantu kao njegovom vlasniku pravo na zamjenski stan. Kantonalni sud je istakao da nije osnovan apelantov navod da je prvostepeni sud zanemario činjenicu da je apelant podnio zahtjev za legalizaciju spornog objekta, jer ispunjava uvjete zbog čega je prvostepeni sud trebao prekinuti postupak budući da se radi o prethodnom pitanju. Naime, prema stanju spisa, apelant nije predočio dokaze da je do donošenja rješenja o dodjeli zemljišta drugotuženoj (30. maja 2002. godine) podnosio zahtjev za legalizaciju spornog objekta, niti je to učinio u smislu sadašnjeg Zakona o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina. Naprotiv, apelant tokom postupka nije sporio činjenicu da je adaptaciju i dograđivanje vršio bespravno i da nema validnu urbanističko-tehničku dokumentaciju. Upravo zbog tih činjenica, tužene, posebno prvotužena, ne mogu se obavezati da apelantu osiguraju drugi zamjenski stan, jer se objekt mora srušiti i ukloniti, budući da je zemljište dodijeljeno drugotuženoj. S tim u vezi, nije osnovano apelantovo ukazivanje na to da se sporni objekt zbog njegovog postojanja i povremene adaptacije i prije 15. februara 1968. godine ne može smatrati bespravno sagrađenim.

15. Obrazlažući zašto je preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao prvotuženu da apelantu izmiri naknadu na ime rušenja objekta, Kantonalni sud je istakao sljedeće. U ovom dijelu tužbenog zahtjeva trebalo se odlučivati sa aspekta primjene člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je nesporno da sporni objekt predstavlja apelantov i dom i imovinu, zbog čega se može primijeniti presuda Öneryıldız protiv Turske. Naime, u skladu sa odredbama člana 172. ZOO-a, u vezi sa čl. 246, 247. i 255. Zakona o prostornom uređenju, odnosno čl. 206, 209. i 210. Zakona o prostornom uređenju – prečišćeni tekst, dugogodišnje toleriranje i potpuna pasivnost prvotužene sve do dodjele zemljišta drugotuženoj ukazuje na značajan apelantov materijalni interes u vidu uloženih sredstava u adaptaciju i dogradnju spornog objekta kao njegovog doma. Propust organa prvotužene, tj. dugogodišnje toleriranje radova koje je preduzimao apelant protivno urbanističkim pravilima, uz istovremenu dodjelu zemljišta drugotuženoj i time potrebu za rušenje spornog objekta, predstavlja povredu prava na imovinu tako da apelant ima pravo da bude obeštećen za sporni objekt i to u visini pune vrijednosti.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001860 od 24. februara 2009. godine apelantova revizija je odbijena, a revizija prvotužene je usvojena i drugostepena presuda preinačena tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda u odnosu na prvotuženu potvrđena. Istom presudom odbijen je zahtjev prvotužene za naknadu troškova revizionog postupka. Obrazlažući odluku, Vrhovni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva sporni objekt izgrađen na građevinskom zemljištu čija su svojstva jasno određena Zakonom o građevinskom zemljištu na način da se radi o dobru od općeg interesa (član 2). Dalje, pravni režim zemljišta za slučaj njegovog izuzimanja i dodjele radi privođenja krajnjoj namjeni je takav da nosiocima prava na privremeno izgrađenim objektima pripada jedino pravo na preuzimanje građevinskog materijala, za razliku od lica koja su izgradila određene objekte bez odobrenja nadležnog organa prije 15. februara 1968. godine, u kojem slučaju se provodi postupak eksproprijacije i vrši određivanje naknade u skladu sa odredbama člana 67. Zakona o eksproprijaciji. U smislu utvrđenog činjeničnog stanja, sporni objekt nije izgrađen u tom periodu, tako da ne proizlazi pravo apelantu na primjenu navedenih pravila materijalnog prava u pogledu određivanja naknade, kako je to pravilno i poprimljeno osporavanom presudom. Protivno tome, Kantonalni sud je pogrešno primijenio odredbe ZOO-a, odredbe Zakona o prostornom uređenju, te odredbe Evropske konvencije. Naime, to što je prvotužena tolerirala radove i bila potpuno pasivna ne može predstavljati radnje kojima je apelantu uzrokovana šteta za koju bi bila odgovorna prvotužena, posebno ako se ima u vidu da šteta nije niti nastala u vrijeme donošenja prvostepene presude (apelant traži štetu koja bi nastala rušenjem spornog objekta), niti se u ovim radnjama odražava protivpravnost kao osnov za naknadu štete. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se u konkretnom slučaju radi o privremenom objektu sa označenim svojstvima koji je izgradio apelant i na kojem ima pravo vlasništva na konstrukcijski dio, moglo bi se prihvatiti da je to apelantova imovina. Vrhovni sud je istakao da je bilo miješanja u apelantovo pravo na dom i imovinu, ali da je miješanje bilo opravdano, da je prvotužena ostvarujući svoje pravo u odnosu na gradsko građevinsko zemljište dodjeljujući to zemljište drugotuženoj postupala saglasno pozitivnim propisima što ovo miješanje čini zakonitim i opravdanim.

17. U citiranoj presudi Öneryıldız protiv Turske, Evropski sud je, između ostalog, istakao da je na lokaciji gdje se nalazila, između ostalih i kuća podnosioca predstavke, došlo do eksplozije metana uslijed čega je zatrpano oko deset kuća među kojim je i dom podnosioca predstavke. U nesreći je poginulo ukupno 39 ljudi. Podnosilac predstavke je nakon toga podnio domaćem sudu odštetni zahtjev protiv četiri organa u svoje ime i u ime troje preživjele djece, u kojem je naveo da su njihovi propusti učinjeni nesavjesnim postupanjem imali za posljedicu smrt članova njegove porodice i uništenje njegove kuće i kućnih stvari. Domaći sud je donio presudu u kojoj je ustanovio da postoji uzročno-posljedična veza između nesreće koja se dogodila i nesavjesnog postupanja sa posljedicama za koje su bila odgovorna dotična četiri organa. Sud je odredio da ti organi isplate podnosiocu predstavke i njegovoj djeci novčani iznos za nematerijalnu štetu i za materijalnu štetu, te novčani iznos za uništenje kućnih predmeta. Međutim, u odnosu na naknadu štete za uništenje kuće, domaći sud je odlučio da podnosilac predstavke nije imao pravo tražiti naknadu štete zato što mu je nakon nesreće dodijeljen dotiran stan. Evropski sud je, dalje, naveo da u ovom predmetu nema sumnje da postoji uzročno-posljedična veza nađena između teškog nehata koji se može pripisati državi i gubitka ljudskih života što važi i za zatrpavanje kuće podnosioca predstavke. Kršenje do kojeg je došlo ne svodi se na «ometanje» već na povredu obaveze činjenja, budući da državni službenici i organi nisu preduzeli sve što je bilo u njihovoj moći da zaštite vlasničke interese podnosioca predstavke. Tvrdnje države da vlasti Turske ne mogu biti kritizirane zbog toga što su se iz humanitarnih razloga suzdržale od rušenja kuće podnosioca predstavke vjerovatno su usmjerene ka pitanju «legitimnog cilja» za svrhu stava 2. člana 1. Protokola broj 1. Evropski sud je naveo da dodjeljivanje naknade i mogućnosti da podnosilac predstavke dođe do stana pod povoljnijim uvjetima nije dovoljno obeštećenje za štetu koju je pretrpio zato što nigdje ne postoji ništa što bi nagovijestilo bilo kakvo priznanje da je postojala povreda prava na mirno uživanje imovine. Slijedi da je u ovom slučaju postojala povreda prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da, iako je Vrhovni sud konstatirao da se radi o privremenom objektu sa označenim svojstvima, da je sporni objekt izgradio apelant koji ima pravo vlasništva na konstrukcijski dio samog objekta i da sporni objekt predstavlja njegovu imovinu, odbio je njegov zahtjev za pravičnu materijalnu satisfakciju za štetu koju je nesumnjivo pretrpio zbog narušavanja i uzurpiranja prava na imovinu i prava na dom. Dalje je istaknuto da bi u ovoj pravnoj stvari postupanje prvotužene bilo legitimno i opravdano samo da mu je dosuđena naknada štete koju je nesporno pretrpio. Apelant navodi da je nesporno utvrđeno da je on bio vlasnik i posjednik spornog objekta i da je ovakvim odlukama došlo do ometanja takvog posjeda, a budući da mu nije dosuđena naknada, ometanje je bilo neopravdano. Vrhovni sud je trebao i morao apelantu osigurati pravičnu naknadu za štetu koja je pričinjena njegovoj imovini djelovanjem državnih organa. Apelant navodi da je u spornom objektu proveo najveći dio svog života, da ga je adaptirao i prilagođavao svojim potrebama, da je bio njegov dom bez obzira na njegove građevinske karakteristike, sve do momenta kada mu je oduzet na «legitiman» način pa je također na «legitiman» način završio na ulici, a sve u općem društvenom interesu. Apelant traži da Ustavni sud preinači presudu Vrhovnog suda, usvoji njegovu reviziju i preinači presudu Kantonalnog suda tako da se usvoji njegov tužbeni zahtjev u cijelosti.

19. Apelant je u dopisu od 3. februara 2011. godine naveo da je iz spornog objekta deložiran 19. novembra 2007. godine.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je istakao da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji.

21. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Općinski sud je istakao da nisu osnovani apelantovi navodi.

23. Prvotužena je istakla da se u konkretnom slučaju ne mogu primjenjivati odredbe ZOO-a u smislu naknade štete jer bi to bilo nagrađivanje za bespravnu gradnju, a posebno ako se ima u vidu da je za isti objekt već jednom vršeno obeštećenje. Naime, kako je to i u postupku isticano, apelantova majka kao nositeljica stanarskog prava je za baraku u kojoj su živjeli dobila zamjenski stan u kojem je i apelant bio član porodičnog domaćinstva i zajedno s njom je riješeno i njegovo stambeno pitanje. To što je apelant ostao živjeti u privremenom objektu, a znao je i mogao je znati da je tu bespravno, odnosno da je nezakonit i nesavjestan posjednik, ne daje mu pravo na naknadu štete za rušenje nečega što je već davno riješeno. Prvotužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Drugotužena je navela da je apelantu data mogućnost korištenja građevinskog materijala, na što jedino i može imati pravo kao bespravni graditelj, te predložila da se apelacija odbaci.

V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br. 34/86, 1/90, 29/90 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Građevinsko zemljište, kao dobro od opšteg interesa, služi potrebama radnih ljudi i građana i koristi se prema njegovoj namjeni, na način i pod uslovima propisanim ovim zakonom, kojima se obezbjeđuje njegovo racionalno iskorišćavanje i drugi opšti interesi utvrđeni zakonom ili na osnovu zakona.

26. U Odluci o urbanističkoj asanaciji bespravno sagrađenih stambenih objekata na području opštine Tuzla («Službeni glasnik Općine Tuzla» broj 6/77) relevantne odredbe glase: Član 3. st. 1. i 3.

Bespravno sagrađenim objektima u smislu ove Odluke smatraju se objekti koji su bez odobrenja za građenje izgrađeni, rekonstruisani, nadzidani i dograđeni, ili su radovi na njihovoj izgradnji, rekonstrukciji, nadziđivanju i dograđivanju započeti u periodu od 15. februara 1968. godine do 1. juna 1974. godine.

Svi objekti sagrađeni bez odobrenja za građenje prije 15. februara 1968. godine ne smatraju se bespravno sagrađenim objektima.

Član 8. stav 3.

Prilikom privođenja zemljišta namjeni utvrđenoj Urbanističkim planom i Odlukom o urbanim područjima, ili po proteku roka od 20 godina, vlasniku bespravno sagrađenog objekta, koji se privremeno zadržava dodjeljuje se na besplatno korištenje drugo građevinsko zemljište bez obaveze plaćanja troškova uređenja zemljišta do BKP stambenog objekta koji se ruši. Bespravnom graditelju pripada i sav građevinski materijal od bespravnog objekta.

Član 9. st. 1. i 2.

Bespravnim graditeljima čiji se objekti nalaze na područjima iz člana 7. tačka 1. ove Odluke a koji se pod uslovima iz tog člana ne mogu legalizovati ili se nalaze na prostoru obuhvaćenom zaštitnim infrastrukturnim pojasevima uz puteve, pruge, dalekovode, rijeke i druge infrastrukturne sisteme donijeće se rješenje o rušenju stambenog objekta. Bespravni graditelji iz prethodnog stava imaju ista prava i obaveze kao i vlasnici bespravno sagrađenih stambenih objekata iz člana 8. stav 3. ove Odluke.

27. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.

(1)Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

28. U Zakonu o prostornom uređenju («Službeni list SRBiH» br. 13/74 i 21/81) relevantne odredbe glase:

Član 190.

Zgrade i druge građevine izgrađene bez odobrenja za građenje:

-ne mogu se upisati u zemljišne knjige;

-ne smije im se dati priključak na javni vodovod i električnu mrežu;

-vlasnici takvih zgrada i građevina nemaju pravo na obeštećenje prilikom rušenja građevine u svrhu ostvarivanja plana.

Član 246.

Nadzor nad sprovođenjem odredaba ovog zakona i drugih propisa donesenih na osnovu ovog zakona vrše opštinski i republički organi uprave nadležni za poslove urbanizma i građenja u okviru svoje nadležnosti.

Član 247.

Poslove inspekcijskog nadzora u oblasti urbanizma i građenja vrše opštinski organi uprave preko opštinskog urbanističko-građevinskog inspektora ukoliko pojedini poslovi zakonom nisu stavljeni u nadležnost druge inspekcije.

Član 255.

U vršenju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i dužnost da svojim rješenjem: 1. naredi da se utvrđene nepravilnosti u primjeni odredaba ovog zakona i drugih propisa donesenih na osnovu zakona otklone u određenom roku, 2. da naredi obustavu dalje izgradnje građevine i drugih objekata, kao izvođenje radova, koji se vrše protivno planu ili bez odobrenja za građenje ili se ne vrše prema tehničkoj dokumentaciji na osnovu koje je dato odobrenje za građenje, 3. da naredi rušenje svih izvedenih dijelova objekata, odnosno radova koji su izvedeni poslije donošenja rješenja o obustavi građenja.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001860 od 24. februara 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 2. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su mu povrijeđeni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

36. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je nezakonito odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na spornom objektu, naknadu za rušenje spornog objekta i osiguranje zamjenskog stana.

37. Ustavni sud će, prije svega, ispitati da li apelant ima imovinu koja uživa zaštitu člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud u više navrata naveo da koncept «imovine» u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo na fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao «imovinska prava» i na taj način kao «imovina» u smislu ove odredbe (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, stranica 96, tačka 54). Također, pojam «imovina» uključuje i odštetne zahtjeve u pogledu kojih podnosilac tužbe može obrazložiti da ima bar «legitimno očekivanje» da će oni biti realizirani (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27; Pressos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, str. 19-24).

39. Evropski sud je u citiranoj presudi Öneryıldız protiv Turske, utvrđujući da li podnosilac predstavke ima imovinu, budući da se radi o kući koja je izgrađena na državnom zemljištu bez dozvole, konstatirao da podnosilac predstavke, zbog sljedećih razloga, ima imovinu: pred sudom nije osporavano da kuća podnosioca predstavke jeste bila podignuta protivno turskim urbanističkim propisima i da nije ispunjavala odgovarajuće tehničke standarde, ili da je zemljište na kojem se nalazila bilo u državnom vlasništvu. Kao prvo, što se tiče zemlje na kojoj je bila podignuta zgrada, sud ne može da zaključi da bi nada koju je podnosilac predstavke imao da će jednog dana na njega biti izvršen prijenos prava vlasništva predstavljala oblik potraživanja koji bi bio toliko osnovan da bi bio izvršiv pred sudom, pa time i jasnu «imovinu» u smislu sudske prakse ovog suda (vidi predmet Kopecký protiv Slovačke [GC], br. 44912/98, st. 25-26, ECHR 2004-IX). Međutim, u pogledu same kuće podnosioca predstavke važe nešto drugačija mjerila. U vezi s ovim je dovoljno za sud da se pozove na razloge navedene prethodno, a koji su ga naveli da zaključi da su državne vlasti tolerirale postupke podnosioca predstavke (vidi st. 105-106; sud primjećuje da je podnosilac predstavke između podizanja zgrade bez dozvole 1988. godine i nesreće od 28. aprila 1993. godine stalno imao posjed kuće, uprkos činjenici da je sve to vrijeme njegov status bio podložan pravilima određenim Zakonom br. 775, posebno članu 18, prema kojem su gradske vlasti mogle da sruše kuću u bilo kojem trenutku. Vlasti su podnosioca predstavke i njegovu porodicu ostavili da žive u kući bez ikakvog ometanja, u društvenom i porodičnom okruženju koje su sami bili stvorili). Ti razlozi su očigledno valjani u kontekstu člana 1. Protokola broj 1 i podržavaju zaključak da su vlasti također de facto priznale da su podnosilac predstavke i članovi njegove porodice imali vlasnički interes u kući i pokretnoj imovini. Sud ne može da prihvati da oni mogu biti kritizirani na ovaj način zbog nepravilnosti (vidi stav 122: Država je utvrdila da niti zgrada koju je podnosilac predstavke bio podigao bez dozvole niti činjenica da se zgrada nezakonito nalazila na državnom zemljištu ne bi same po sebi mogle da proizvedu «imovinsko pravo» ili da predstavljaju «imovinu» u smislu člana

1. Protokola broj 1. Prema domaćem pravu, nikada nije postojala mogućnost takvog priznavanja, izričitog ili prešutnog) koje su odgovarajućim organima bile poznate gotovo pet godina. Sud smatra da je vlasnički interes podnosioca predstavke za svoju kuću bio takve prirode i dovoljno prepoznat da predstavlja materijalni interes pa time i «imovinu» u smislu pravila propisanog prvom rečenicom člana 1. Protokola broj 1, koji je, dakle, primjenjiv na ovaj aspekt tužbe.

40. U konkretnom slučaju, a u smislu navedenih standarda i principa, apelant je u spornom objektu živio niz godina, a prvotužena nije preduzimala mjere protiv apelanta, tj. sve je tolerirala niz godina (u postupku nije precizno utvrđeno od kada), tako da je apelantov vlasnički interes za sporni objekt takve prirode i dovoljno prepoznat da predstavlja materijalni interes pa time i imovinu.

41. Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi pravo vlasništva na spornom objektu, pravo na zamjenski stan i pravo na naknadu zbog rušenja objekta. Presudom Vrhovnog i Općinskog suda u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a presudom Kantonalnog suda usvojen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio naknadu za rušenje spornog objekta. Apelant osporava sve presude redovnih sudova. Ustavni sud konstatira da je došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.

42. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je ovo miješanje bilo opravdano prema stavu 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu sa principom proporcionalnosti. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju i javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Evropski sud, Sunday Times, presude od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).

43. Ustavni sud, prije svega, nalazi da su identična stanovišta redovnih sudova u dijelu utvrđivanja prava vlasništva na spornom objektu i u dijelu osiguranja zamjenskog stana, koja Ustavni sud ocjenjuje argumentiranim. Naime, iz obrazloženja slijedi da apelant ničim nije dokazao da je do 15. februara 1968. godine sporni objekt adaptirao za stanovanje da bi ta adaptacija davala spornom objektu status stambenog objekta, odnosno kako je sporni objekt sagrađen i rekonstruiran poslije 1968. godine, smatra se bespravno sagrađenim objektom u smislu Odluke o urbanističkoj asanaciji. Ovako postavljeni tužbeni zahtjev nema pravni osnov u odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, odnosno Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Također, iz obrazloženja presuda proizlazi da apelant nije predočio dokaze da je do donošenja rješenja o dodjeli zemljišta drugotuženoj podnosio zahtjev za legalizaciju spornog objekta, niti je to učinio u smislu sadašnjeg Zakona o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina. Naprotiv, apelant tokom postupka nije sporio činjenicu da je adaptaciju i dograđivanje vršio bespravno i da nema validnu urbanističko-tehničku dokumentaciju. U odnosu na dodjelu zamjenskog stana, iz obrazloženja presuda slijedi da upravo zbog tih činjenica, tužene, posebno prvotužena, ne mogu se obavezati da apelantu osiguraju drugi zamjenski stan, jer se objekt mora srušiti i ukloniti, budući da je zemljište dodijeljeno drugotuženoj.

44. Međutim, u odnosu na isplatu naknade za rušenje objekta, Općinski i Vrhovni sud imaju drugačije stanovište u odnosu na Kantonalni sud. Iz obrazloženja Općinskog suda slijedi da, kako od utvrđivanja prava vlasništva, u kojem dijelu apelant nije dokazao pravni osnov, zavisi i pravo na naknadu, i u ovom dijelu zahtjev nije osnovan. Iz obrazloženja Vrhovnog suda slijedi da je sporni objekt izgrađen na građevinskom zemljištu čija su svojstva jasno određena Zakonom o građevinskom zemljištu na način da se radi o dobru od općeg interesa, da je pravni režim zemljišta za slučaj njegovog izuzimanja i dodjele radi privođenja krajnjoj namjeni takav da nosiocima prava na privremeno izgrađenim objektima pripada jedino pravo na preuzimanje građevinskog materijala, za razliku od lica koja su izgradila određene objekte bez odobrenja nadležnog organa prije 15. februara 1968. godine, u kojem slučaju se provodi postupak eksproprijacije i vrši određivanje naknade u skladu sa odredbama člana 67. Zakona o eksproprijaciji. U smislu utvrđenog činjeničnog stanja, sporni objekt nije izgrađen u tom periodu, tako da ne proizlazi pravo apelantu na primjenu navedenih pravila materijalnog prava u pogledu određivanja naknade. Ustavni sud ukazuje na odredbe čl. 8. i 9. Odluke o urbanističkoj asanaciji koje, između ostalog, propisuju: «Bespravnim graditeljima čiji se objekti nalaze na područjima iz člana 7. tačka 1. ove Odluke a koji se pod uslovima iz tog člana ne mogu legalizovati ili se nalaze na prostoru obuhvaćenom zaštitnim infrastrukturnim pojasevima uz puteve, pruge, dalekovode, rijeke i druge infrastrukturne sisteme donijeće se rješenje o rušenju stambenog objekta. Bespravnom graditelju pripada i sav građevinski materijal od bespravnog objekta». Ustavni sud smatra da primjena materijalnog prava niti u jednom dijelu ne ostavlja utisak proizvoljnosti budući da, kako je nesporno da se sporni objekt nalazi na građevinskom zemljištu, te je utvrđeno da se radi o bespravno sagrađenom objektu za koji ne postoje uvjeti za legalizaciju, to je argumentirano stanovište Vrhovnog i Općinskog suda da apelantov tužbeni zahtjev i u ovom dijelu nije osnovan.

45. Ustavni sud će se očitovati o stavu Kantonalnog suda (za koji Vrhovni sud smatra da je pogrešan), koji smatra da se u konkretnom slučaju može primijeniti presuda Evropskog suda Öneryıldız protiv Turske, odnosno da, u skladu sa odredbama člana 172. ZOO-a, u vezi sa čl. 246, 247. i 255. ranijeg Zakona o prostornom uređenju, dugogodišnje toleriranje i potpuna pasivnost sve do dodjele zemljišta drugotuženoj ukazuje na značajan apelantov materijalni interes u vidu uloženih sredstava u adaptaciju i dogradnju objekta kao njegovog doma, tako da propust organa prvotužene, tj. dugogodišnje toleriranje radova koje je preduzimao apelant protivno urbanističkim pravilima, daje pravo apelantu da bude obeštećen za sporni objekt i to u visini pune vrijednosti. Vrhovni sud smatra da je pogrešno stanovište Kantonalnog suda jer to što je prvotužena tolerirala radove i bila potpuno pasivna nisu radnje kojima je apelantu uzrokovana šteta za koju bi bila odgovorna prvotužena, posebno ako se ima u vidu da šteta nije ni nastala u vrijeme donošenja prvostepene presude (apelant traži štetu koja bi nastala rušenjem spornog objekta), niti se u ovim radnjama odražava protivpravnost kao osnov za naknadu štete. Ustavni sud nalazi da navedeni stav Vrhovnog suda nije proizvoljan. Naime, za naknadu štete, u smislu člana 172. ZOO-a, potrebno je da postoji uzročno-posljedična veza između nastale štete i radnje. Upravo taj stav proizlazi iz citirane presude Evropskog suda Öneryıldız protiv Turske iz koje slijedi da je propuštanjem radnji nadležnih organa došlo do eksplozije uslijed čega je uništena kuća podnosioca predstavke. U konkretnom slučaju, to što u vrijeme podnošenja tužbe sporni objekt nije srušen propuštanjem radnji prvotužene, niti je zbog nepreduzimanja radnji prvotužene došlo do nastanka štete, odnosno rušenja spornog objekta, ukazuje na potpuno različitu situaciju od predmetne. Dakle, nedostaje uzročno-posljedična veza između preduzimanja (propuštanja) radnji nadležnih organa i štete, što je uvjet za odgovornost pravnog lica za štetu, u smislu člana 172. ZOO-a.

46. U skladu sa navedenim, Ustavni sud ne nalazi da su se redovni sudovi odbijanjem ovako postavljenog tužbenog zahtjeva nezakonito umiješali u apelantovo pravo na imovinu.

47. Dalje, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Kako je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, redovni sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev u smislu odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakona o prostornom uređenju i Odluke o asanaciji bespravno sagrađenih objekta jer apelant nije predočio dokaze kojim bi potkrijepio navode da može steći pravo vlasništva na spornom objektu, da ima pravo na naknadu za rušenje spornog objekta i da ima pravo na zamjenski stan. Dakle, apelant nije pružio dokaze da ima utemeljenje u pravnim propisima za stjecanje prava vlasništva, da ima pravo na naknadu za rušenje spornog objekta i da ima pravo na zamjenski stan, a opći interes je prevagnuo (dosljedna primjena navedenih propisa) nad apelantovim pojedinačnim imovinskim interesom. Pri tome je vođeno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi postići. Ustavni sud je posebno imao u vidu dužinu vremena koliko je apelant živio u spornom objektu, ali i to da je isto to vrijeme živio bez plaćanja bilo kakve naknade u odnosu na korištenje zemljišta na kojem se nalazi sporni objekt. Iz navedenog proizlazi da je to što je apelant koristio zemljište bez naknade dovoljna kompenzacija apelantu. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanta stavljen pretjeran teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na dom

48. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

49. Osnovni cilj člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 279-C, str. 56, stav 31).

50. Apelant smatra da je odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na spornom objektu, naknadu štete za rušenje spornog objekta i osiguranje zamjenskog stana došlo do povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

51. U konkretnom slučaju, Ustavni sud mora najprije utvrditi da li se sporni objekt može smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li osporene presude predstavljaju «miješanje» u njegovo pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.

52. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda koja pojašnjava da je «dom» pojedinca, u smislu člana 8. Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne svrhe (vidi Evropski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine, aplikacija broj 23238/94; Evropski sud, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39).

53. Kada je riječ o pitanju da li se sporni objekt može smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant niz godina koristio sporni objekt iz kojeg je, prema apelantovim navodima, deložiran 19. novembra 2007. godine. S tim u vezi, nesumnjivo je da sporni objekt predstavlja apelantov dom. Sljedeće pitanje koje treba razmotriti jeste da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u ovo apelantovo pravo i da li je to miješanje bilo opravdano, odnosno da li je imalo legitiman cilj. Ustavni sud nalazi da apelant povredu prava na dom nalazi u činjenici da je u spornom objektu proveo najveći dio svog života, da ga je adaptirao i prilagođavao svojim potrebama, da je bio njegov dom bez obzira na njegove građevinske karakteristike, te da mu je sporni objekt oduzet, zbog čega je završio na ulici. Ustavni sud ponavlja da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na spornom objektu, naknadu za rušenje spornog objekta i osiguranje zamjenskog stana koji su redovni sudovi odbili. Ustavni sud, također, ponavlja da je apelant dostavio podnesak u kojemu je naveo da je iz spornog objekta deložiran 19. novembra 2007. godine, uz koji nije niti naveo niti dostavio odluke na osnovu kojih je deložiran, te da i jeste, Ustavni sud ne može dati ocjenu da li bi uopće bile dopustive. U svakom slučaju, predmetnim odlukama ni na koji način nije izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom. U prilog navedenom, Ustavni sud podsjeća na svoj stav iz Odluke broj AP 2474/06 od 4. septembra 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je zaključio da se donošenjem osporenih odluka javna vlast nije uplitala u pravo na poštovanje apelantovog doma, jer su osporene odluke konstitutivnog karaktera i njima apelant nije obavezan na činidbu u vidu napuštanja stana, što je uvjet za uplitanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje apelantovog ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje kako ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se redovni sudovi odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva u smislu relevantnih odredaba materijalnog prava nisu nezakonito umiješali u apelantovo pravo na imovinu. Također je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanta prenesen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Osim toga, ne postoji kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada predmetnim odlukama nije izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom, niti je to bilo moguće imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev.

55. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2094/09 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio