Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1099/12 (B. Ć.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 209
- Zakon o radu · čl. 103
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1099/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1099/12, rješavajući apelaciju Bekira Ćate, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bekira Ćate podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049137 10 Rev od 5. januara 2012. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Bekir Ćato (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049137 10 Rev od 5. januara 2012. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 049137 06 P od 15. septembra 2008. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog JKP «Rad» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja rješenja i isplate, vsp. 42.737,80 KM, poništeno je kao nezakonito rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu od 1. maja 1992. godine i obavezan je tuženi da apelantu isplati zaostale plaće u iznosu od 42.737,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. aprila 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.527,20 KM, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 049137 09 Gz od 10. novembra 2009. godine žalba tuženog je odbijena i presuda Općinskog suda broj 65 0 P 049137 06 P od 15. septembra 2008. godine potvrđena.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 049137 10 Rev od 5. januara 2012. godine revizija tuženog izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 049137 09 Gz od 10. novembra 2009. godine je uvažena, obje nižestepene presude su ukinute i tužba odbačena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prema odredbi člana 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90; u daljnjem tekstu: ZOPRO) i Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni («Službeni list RBiH» broj 2/92), a koji se ima primjeniti u konkretnoj parnici iz radnog odnosa, propisano da radnik ima pravo da nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu podnosi zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima, dok je stavom 2. navedenog člana propisano da prigovor iz stava 1. tog člana, radnik podnosi organu utvrđenom općim aktom, Kolektivnim ugovorom, u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava. Također, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 83. stav 1. ZOPRO propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, kao i da je u stavu 2. tog člana propisano da zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje.
5. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nisu u pravu nižestepeni sudovi kada smatraju da apelant nije mogao tražiti zaštitu svojih prava prije nego što mu je tuženi uručio sporno rješenje, jer je ZOPRO predvidio mogućnost da organizacija, odnosno poslodavac, povrijede prava radnika i faktičkom radnjom, kao što je u konkretnoj situaciji tuženi usmeno 21. oktobra 1996. godine saopćio apelantu da mu je prestao radni odnos. Zatim, Vrhovni sud je istakao da je u takvim okolnostima bilo pravo i dužnost apelanta da zahtijeva zaštitu protiv jednostranog postupanja tuženog (poslodavca), i to pred nadležnim tijelom organizacije u roku od 15 dana, računajući kada je radnik faktički saznao za povredu svog prava (član 80. stav 2. ZOPRO), te da je u konkretnom slučaju taj rok počeo teći od 21. oktobra 1996. godine kada je tuženi, prilikom preuzimanja radne knjižice i svjedočanstva, apelantu usmeno saopćio da mu je prestao radni odnos, a na samom spornom rješenju o prestanku radnog odnosa apelant je svojim potpisom potvrdio prijem traženih dokumenata (radne knjižice i svjedočanstva). Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da je očito da je apelant 21. oktobra 1996. godine imao saznanje da mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa. Konačno, Vrhovni sud je istakao da su po ocjeni tog suda nižestepeni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odlučivali o meritumu tužbenog zahtjeva, jer o tome sudovi mogu odlučivati samo ako je ispunjena procesna pretpostavka da je tužitelj prethodno zahtijevao zaštitu povrijeđenog prava u zakonom određenom roku iz člana 80. stav 2. ZOPRO, tj. od dana saznanja pred nadležnim tijelom poslodavca. Budući da su nižestepeni sudovi utvrdili da apelant u navedenom roku nije postupio na taj zakonom propisani način, Vrhovni sud je naveo da je nižestepene presude valjalo ukinuti i tužbu odbaciti bez vraćanja predmeta na ponovno suđenje.
6. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da je, sve kada se za apelanta i uzme da je za sporno rješenje saznao dana 29. augusta 2003. godine, tj. kada se obratio tuženom sa pismenim zahtjevom da mu to rješenje lično dostavi, opet predmetna tužba neblagovremena sa stanovišta primjene člana 103. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), kod činjenice da je podnesena 12. aprila 2006. godine. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da je shodno navedenom, rok za zaštitu apelantovih prava pred nadležnim sudom istekao 29. augusta 2004. godine, tj. protekao je prekluzivni rok procesno-pravne prirode od godinu dana koji se odnosi na povredu prava nastalih donošenjem nezakonitih pojedinačnih akata od strane poslodavca. Najzad, Vrhovni sud je istakao da kako tužba u konkretnoj pravnoj stvari nije blagovremeno podnesena, što je tuženi osnovano isticao u toku postupka pred nižestepenim sudovima, a i u reviziji, to je po ocjeni tog suda drugostepeni sud učinio povredu odredbe člana 209. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 67. stav 1. tačka 2. ZPP, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da je, imajući u vidu prirodu povrede, s obzirom da nisu bile ispunjene pretpostavke za pružanje sudske zaštite u smislu člana 83. stav 2. ZOPRO, a ni člana 103. ZOR, primjenom člana 249. stav 1. ZPP i člana 253. u vezi sa članom 224. tačka 4. tog zakona, valjalo odlučiti kao u dispozitivu predmetnog rješenja, bez potrebe vraćanja konkretnog predmeta na ponovno suđenje.
7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju Vrhovni sud nije raspravljao o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je njegova tužba, odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu nadležnom sudu, čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine ).
11. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te Vrhovni sud, u postupku koji je okončan osporenom odlukom, nije mogao meritorno odlučivati o njegovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić