Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1362/12 (M. D.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1362/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević , na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1362/12, rješavajući apelaciju Mirka Dražnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Dražnjaka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002399 09 Uvp od 24. novembra 2011. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Dražnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 13. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 002399 09 Uvp od 24. novembra 2011. godine.
2. Rješenjem Ministarstva građenja i prostornog uređenja HNK broj UPI-09-04-25-3/08 od 18. septembra 2008. godine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo HNK) odbijen je apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, na stanu koji se nalazi na adresi Ulica Rudarska broj 77 u Mostaru.
3. Rješavajući po apelantovoj žalbi, Federalno ministarstvo prostornog uređenja (Federalno ministarstvo) je donijelo rješenje broj UPII/05-23-5-53/08-1 od 13. novembra 2008. godine, kojim je apelantova žalba odbačena kao neblagovremena, na osnovu člana 227. stav 1. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUP).
4. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja Federalnog ministarstva od 13. novembra 2008. godine Kantonalni sud je presudom broj 07 0 U 002399 09 U od 19. februara 2009. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelant protiv rješenja Ministarstva HNK broj UPI-09-04-25-3/08 od 18. septembra 2008. godine putem pošte preporučeno 9. oktobra 2008. godine izjavio žalbu, odnosno žalbu je izjavio nakon proteka 17 dana od dana prijema navedenog rješenja. Nadalje, u obrazloženju je istaknuto da je apelant izjavio žalbu izvan roka propisanog u članu 227. ZUP, pa je Federalno ministarstvo osporenim rješenjem osnovano, na osnovu člana 236. ZUP-a, žalbu odbacilo kao neblagovremenu. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci, na osnovu člana 36. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.
5. Vrhovni sud je presudom broj 07 0 U 002399 09 Uvp od 24. novembra 2011. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 002399 09 U od 19. februara 2009. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je rješenje Mininistarstva HNK dostavljeno punomoćniku apelanta 22. septembra 2008. godine i da taj datum nije prepravljan kako apelant u zahtjevu tvrdi, da se u spisu ne nalazi ni jedna druga dostavnica, niti je apelant predložio uz tužbu drugi dokaz. Nadalje, sud je ocijenio da je apelantov prigovor, da je sud trebao po njegovom prijedlogu provesti dokaz grafološkim vještačenjem, neosnovan iz razloga što se u tužbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nesumljivo ukazuju da je činjenično stanje očito drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uvjetom da apelant pruži dokaz kako ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do okončanja upravnog postupka (član 22. stav 1. Zakona o upravnim sporovima). Vrhovni sud je naveo da ovako restriktivan stav po pitanju iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza u tužbi kojom se pokreće upravni spor proizilazi, prije svega, iz obaveze suda da po pravilu rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku (član 33. stav 1. Zakona o upravnim sporovioma).
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke donesene u postupku po žalbi protiv rješenja Federalnog ministarstva od 13. novembra 2008. godine kojima je apelantova žalba odbačena kao neblagovremena. Propuštajući zakonski rok od 15 dana za podnošenje žalbe, u smislu odredbe člana
227. ZUP, apelant je propustio mogućnost da Federalno ministarstvo razmotri njegovu žalbu i u granicama žalbenih navoda preispita prvostepenu odluku, dakle apelant se na taj način lišio mogućnosti da Federalno ministarstvo meritorno odluči o njegovoj žalbi.
10. Dakle, u konkretnom slučaju, apelant nije blagovremeno izjavio žalbu protiv rješenja Ministarstva HNK od 18. septembra 2008. godine. Iz tog razloga ni Federalno ministarstvo, ni Kantonalni sud u upravnom sporu kao i Vrhovni sud u postupku za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda nisu raspravljali o osnovanosti apelantove žalbe, već je žalba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti žalbu protiv rješenja prvostepenog organa ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja žalbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama na odgovarajući način obrazložili primjenu relevantnih procesnih odredbi u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem žalbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio žalbu, na temelju koje upravni organ ni redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić