Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1417/09 (N. M.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1417/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević , na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1417/09, rješavajući apelaciju Nike Mandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nike Mandića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-

08-000 271 od 10. februara 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Niko Mandić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Istočnog Sarajeva, podnio je 7. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-08-000 271 od 10. februara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 10/01 od 25. juna 2001. godine apelant je odbijen u cjelosti sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio poništenje rješenja tuženog „Energoinženjering“ d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) o prestanku radnog odnosa broj 05/01 od 16. februara 2001. godine, vraćanje na posao i naknadu štete. Okružni sud je Rješenjem broj GŽ-431/01 od 29. aprila 2002. godine ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet na ponovni postupak.

3. Osnovni sud je u ponovnom postupku Rješenjem broj RS-19/02 od 9. septembra 2002. godine tužbu apelanta odbacio kao neurednu, apelant se na navedeno rješenje žalio, pa je Rješenjem Okružnog suda broj Gž-131/01 od 20. marta 2003. godine, žalba apelanta je uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

4. Osnovni sud je nakon toga donio Rješenje broj RS-116/04 od 3. maja 2007. godine kojim je u cjelosti odbačen tužbeni zahtjev apelanta. Međutim, Okružni sud je Rješenjem broj 014-0-GŽ-07-000 402 od 27. novembra 2007. godine ukinuo Rješenje Osnovnog suda broj RS-116/04 od 3. maja 2007. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

5. Presudom Osnovnog suda broj 089-1-P-07-000 658 od 8. maja 2008. godine, donesenom u ponovnom postupku, usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i poništena su kao nezakonita rješenja tuženog br. 05/01 od 16. februara 2001 godine i 10/01 od 14. marta 2001 godine, po kojima je apelantu prestao radni odnos, te je nalaženo tuženom da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koje je obavljao do donošenja poništavanih rješenja ili druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Takođe, istom presudom je obavezan tuženi da apelantu na ime naknade za izgubljene plate za period od 17. februara 2001. godine do 25. decembra 2006. godine isplati iznos od 16.252,63 KM a na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata do dana vještačenja tj. do 31. januara 2007 godine iznos od 9.072,24 KM, i na iznos glavnog duga 16.252,63 KM te daljnju zakonsku zateznu kamatu počev od 1. februara 2007. godine pa do konačne isplate, kao i da tuženi apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.120,00 KM, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Osnovni sud je svoju odluku utemeljio na odredbi člana

124. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07).

6. Presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-08-000 271 od 10. februara 2009. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan.. Kako je Okružni sud utvrdio, apelant je upućen na čekanje posla u trajanju od tri mjeseca počev od 3. augusta 2000. godine do 22. novembra 2000. godine, u skladu sa članom 64. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/93, 14/94,15/96, 21/96 i 10/98). Obzirom da ga tuženi u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu (16. novembar 2000. godine) nije pozvao da to uradi, to je apelantu po sili zakona prestao radni odnos u smislu odredbe člana 151. stav 3. Zakona o radu, pa se ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da su, po mišljenju Okružnog suda, rješenja tuženog kojim je apelantu prestao radni odnos nezakonita. Kako je Okružni sud zaključio, apelant je odbijen sa zahtjevom za poništaj rješenja o prestanku radnog odnosa, kao i sa zahtjevom za isplatu plata za vremenski period od 17. februara 2001. godine do 25. decembra 2006. godine, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, s obzirom da je u konkretnom slučaju apelantu po sili zakona prestao radni odnos, pa, po ocjeni Okružnog suda, nema mjesta primjeni odredbe člana 117. stav 1. Zakona o radu.

7. Apelant je naveo da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da je postupak, po navodima apelanta, trajao osam godina apelant traži da mu se na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka isplati iznos od 1.500,00 KM. Kako je apelant naveo, Okružni sud je svoju presudu zasnovao u suštini na primjeni odredbe člana 151. stav 3. Zakona o radu kojim je propisano da radniku koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekne na čekanju na koje je upućen u skladu sa članom 64. Zakona o radnim odnosima, ukoliko ga poslodavac u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona ne pozove da radi, prestaje radni odnos istekom tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona. Apelant smatra da Okružni sud u konkretnom slučaju nije pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, revizija, kao vanredni pravni lijek, predstavlja, u slučajevima u kojima je dopuštena, efektivan pravni lijek (vidi odluku Ustavnog suda, U-136/03, od 19. aprila 2004. godine). U slučaju da je revizija dopuštena, tada se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Naime, u članu 237. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 105/08; u daljnjem tekstu: ZPP RS), propisano je: (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude. (2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka..

11. Iz stanja spisa i dostupne dokumentacije proizilazi da je apelant propustio da podnese reviziju protiv Presude Okružnog suda broj 014-0-Gž-08-000 271 od 10. februara 2009. godine, u skladu sa odredbama člana 237. stav 1. ZPP RS. Prema praksi Ustavnog suda, revizija se smatra djelotvornim pravnim lijekom i ona se mora iscrpiti u slučaju da je dopuštena zakonom. U konkretnom slučaju, prema odredbama člana 237. stav 2. ZPP RS, revizija je očigledno bila dopuštena s obzirom na to da «vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude» prelazi iznos od 10.000 KM. (v.s 16.252,63 KM) . Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1417/09 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio