Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-15/12 (M. K.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-15/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 15/12, rješavajući apelaciju Milene Kobas, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Kobas podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 005754 10 u od 31. oktobra 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Kobas (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, podnijela je 31. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 005754 10 u od 31. oktobra 2011. godine.
2. Rješenjem Republičke uprave za inspekcijske poslove-Odjeljenje Banja Luka - Inspekcije rada i zaštite na radu (u daljnjem tekstu: Inspekcija rada) broj 26.2.10/173-1951/08 od 15. aprila 2008. godine naloženo je Fondu za Penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: poslodavac) da otkloni nepravilnosti utvrđene prilikom vršenja vanrednog inspekcijskog pregleda iz oblasti radnih odnosa, odnosno da izvrši obračun i isplati plate zaposlenim radnicima za mart 2008. godine u skladu sa Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom.
3. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo rada) broj 16-173-6183/08 od 2. oktobra 2008. godine odbijena je kao neosnovana poslodavčeva žalba podnijeta protiv rješenja Inspekcije rada.
4. Odlučujući o tužbi poslodavca protiv rješenja Ministarstva rada od 2. oktobra 2008. goidne, Okružni sud je donio presudu broj 110 U 00068408 od 13. maja 2009. godine kojom je tužbu uvažio i poništio osporeni akt.
5. Postupajući u izvršenju presude Okružnog suda od 13. maja 2009. goidne, Ministarstvo rada je donijelo rješenje broj 16-173-6183/08 od 15. juna 2009. godine kojim je poništilo rješenje Inspekcije rada od 15. aprila 2008. godine i predmet vratilo na ponovni postupak.
6. Apelantica je protiv navedene presude Okružnog suda broj 110 U 00068408 od 13. maja 2009. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu, koji je odlukom o dopustivosti AP-2278/09 od 14. aprila 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio navedenu apelaciju zato što ju je podnijelo neovlašteno lice. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da apelantica osporava odluke donesene u postupku inspekcijskog nadzora u kojem su učesnici bili njen poslodavac i Inspekcija rada, dok apelantica nije bila učesnik predmetnog postupka, ni u svojstvu stranke, ni u svojstvu zainteresovanog lica. Iako je apelantica inicirala pokretanje predmetnog postupka inspekcijskog nadzora nad radom poslodavca iz oblasti radnih odnosa, Ustavni sud primjećuje da se prema odredbama čl. 14. i 80. Zakona o inspekcijama, koji reguliše oblast inspekcije rada i zaštite na radu i ovlaštenja inspektora predmetni postupak vrši po službenoj dužnosti, kao i da iz odredaba navedenog zakona proizilazi da apelantica ne može imati svojstvo stranke u tom postupku, pa proizilazi da apelantica budući da nije bila stranka u postupku koji se pobija apelacijom nije lice koje, u konkretnom slučaju, ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom.
7. Kako prvostepeni organ nije donio nikakvu odluku, apelantica je 13. decembra 2010. godine podnijela tužbu protiv Ministarstva rada zbog «ćutanja administracije».
8. Nakon toga, Okružni sud je donio rješenje broj 11 0 U 005754 10 u od 31. oktobra 2011. godine kojim je odbacio apelanticinu tužbu uz obrazloženje da apelantica nije ovlaštena da u konretnom slučaju pokrene spor «zbog ćutanja administracije». Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je spor «zbog ćutanja administracije» moguće pokrenuti, odnosno voditi samo u onim upravnim stvarima u kojima se postupak pokreće po zahtjevu stranke, kakav nije postupak inspekcijskog nadzora. Naime, postupak inspekcijskog nadzora se pokreće i vodi isključivo po službenoj dužnosti, a što proizilazi iz odredbi člana 26. stav 1. alineja 7. u vezi sa članom 33. stav 2. Zakona o inspekcijama u Republici Srpskoj («Službeni glasnik RS» br. 113/05 i 1/08), pri čemu nesporna činjenica što je apelantica podnosilac prijave – inicijative za vršenje predmetnog inspekcijskog nadzora njoj ne daje status stranke u predmetnom upravnom postupku definisan članom
38. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 13/02, 87/07 i 50/10; u daljnjem tekstu: ZOUP). S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakno da se postupak inspekcijskog nadzora ne može pokrenuti i voditi po zahtjevu stranke (već isključivo po službenoj dužnosti), što znači da apelantica nije ovlaštena da taj postupak pokrene zahtjevom, zbog čega nema ni mjesta primjeni čl. 8. i 17. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» br. 109/05 i 63/11; u daljnjem tekstu: ZUS), odnoson analogno tome, ne postoji ni njeno ovlaštenje da u konkretnom slučaju pokrne spor «zbog ćutanja administracije». Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja na osnovu člana 22. stav 1. tačka 1. ZUS-a.
9. Apelantica smatra da je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo da ne bude diskriminisana iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
11. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji osporava rješenje Okružnog suda broj 11 0 U 005754 10 u od 31. oktobra 2011. godine, kojim je njena tužba odbačena, jer je podnesena od neovlaštenog lica.
12. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u postupku donošenja osporenih odluka upravnih organa i rješenja Okružnog suda, odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantice. U predmetnom postupku koji je okončan rješenjem Okružnog suda je utvrđeno da apelantica nema položaj stranke, pa zbog toga nije ovlaštena da pokrene spor «zbog ćutanja administracije», te je odbačena njena tužba kao nedozvoljena, zbog toga što je podnesena od strane neovlašenog lica. Dakle, iz navedenog proizilazi da upravni organi i Okružni sud osporenim odlukama nisu odlučivali o građanskim pravima i obavezama apelantice u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nego o procesnoj dopustivosti njene tužbe, pa stoga slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također u predmetnom postupku nije se odlučivalo ni o apelanticinom pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te stoga slijedi da je predmetna apelacija i u odnosu na navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Također, u predmetnom postupku se nije odlučivalo ni o apelanticinom pravu na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravu na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pa slijedi da je apelacija i u odnosu na navodne povrede ovih prava ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić