Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1886/12 (B. L.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1886/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1886/12, rješavajući apelaciju Branka Lalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Lalovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 004522 11 Uvp od 7. marta 2012. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 004522 10 U od 15. decembra 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Lalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Centar za pružanje besplatne pravne pomoći, Kancelarija u Istočnom Sarajevu, podnio je 16. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 004522 11 Uvp od 7. marta 2012. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 004522 10 U od 15. decembra 2010. godine.
2. Rješavajući po zahtjevu Odjeljenja za opštu upravu Istočno Novo Sarajevo broj 05/I-182/08 od 23. septembra 2008. godine, u predmetu revizije uvjerenja o ranjavanju Dragana Lalovića (apelantovog sina), Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite, Odjeljenje za vojne evidencije učesnika u Odbrambeno-otadžbinskom ratu (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) je donijelo rješenje broj 16-03/5-3-835-7751/08 od 30. marta 2010. godine kojim je stavljeno van snage uvjerenje o povređivanju Dragana Lalovića izdato od strane VP 7061 Pale Int. br. 116-1 od 16. maja 2002. godine i sva ranije izdata uvjerenja o vojnom angažovanju Dragana Lalovića. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da stranka može u skladu sa članom 127. stav 3. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poglinulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata RS («Službeni glasnik RS» br. 55/07 i 59/08; u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) osporavati revidirano rješenje kojim je izvršena revizija uvjerenja samo u okviru postupka u kome se to rješenje upotrijebi kao dokazno sredstvo.
3. Zaključkom Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite, Odjeljenje za vojne evidencije Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-03/5-3-835-1626/10 od 28. juna 2010. godine odbačen je kao nedopušten apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja Odjeljenja od 30. marta 2010. godine.
4. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv zaključka Ministarstva broj 16-03/5-3-835-
1626/10 od 28. juna 2010. godine, koju je Okružni sud presudom broj 11 0 U 004522 10 U od 15. decembra 2010. godine, odbio kao neosnovanu. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da Zakonom o pravima boraca nije predviđeno izjavljivanje žalbe protiv rješenja donesenih na osnovu člana 127. stav 1. tog zakona, kao ni prigovora, ali nije isključen upravni spor, pa kada je apelant izjavio prigovor protiv rješenja kojim je revidirano uvjerenje o ranjavanju Dragana Lalovića, Ministarstvo je pravilno postupilo kada je takav prigovor odbacilo kao nedopušten. Nadalje, sud je naveo da je apelant imao mogućnost da podnese tužbu, jer rješenje Odjeljenja od 30. marta 2010. godine ima karakter konačnog upravnog akta, odnosno da pokrene upravni spor i u tome ga ništa nije sprečavalo, pa ni pouka da se revidirano uvjerenje, odnosno rješenje kojim je izvršena revizija uvjerenja može osporavati samo u okviru postupka u kome je to uvjerenje, odnosno rješenje upotrebljeno kao dokazno sredstvo, kako je to propisano članom 127. stav 3. Zakona o pravima boraca.
5. Apelant je protiv presude Okružnog suda broj 11 0 U 004522 10 U od 15. decembra 2010. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu, koji je presudom broj 11 0 U 004522 11 Uvp od 7. marta 2012. godine odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da odrebom člana 127. stav 4. Zakona o pravima boraca propisano da stranka može osporavati revidirano uvjerenje, odnosno rješenje kojim je izvršena revizija uvjerenja samo u okviru postupka u kome se to uvjerenje, odnosno rješenje upotrijebi kao dokazno sredstvo. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio, a suprotno stanovištu pobijane presude, da rješenje o reviziji uvjerenja nije stamostalno, te da, iako nema izričite zakonske odredbe kojom se isključuje pravo pokretanja upravnog spora, protiv rješenja o reviziji uvjerenja iz člana 127. stav 1. Zakona o pravima boraca, nije moguće izjaviti žalbu niti pokrenuti upravni spor, već se to rješenje, upotrebljeno kao dokaz, može pobijati samo u okviru pobijanja odluke o glavnoj upravnoj stvari – odluke o pravima prema Zakonu o pravima boraca. Po ocjeni Vrhovnog suda u pobijanoj presudi nisu ostvareni razlozi predviđeni u odredbama člana 35. stav 2. Zakona u upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05, u daljnjem tekstu: ZUS), pa je apelantov zahtjev za vanredeno prispitivanje odbijen kao neosnovan, primjenom člana 40. stav 1. navedenog zakona.
6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
8. U konkretnom slučaju apelant ističe da mu je u postupku okončanim osporenom presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 004522 11 Uvp od 7. marta 2012. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 11 0 U 004522 10 U od 15. decembra 2010. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine
9. S tim u vezi, potrebno je odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu prava na pravično suđenje. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi Evropski sud za ljudska prava, odluke Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine, stav 41; i H. v. France od 24. oktobra 1989. godine, stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li su ishod ili «posljedica» predmetnog postupka bili odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.
10. Ustavni sud zapaža da se u postupku pred Okružnim sudom, a kasnije i pred Vrhovnim sudom, nije odlučivalo o bilo kakvom građanskom pravu ili obavezi apelanta, budući da se pred navedenim sudovima raspravljala samo procesna dopustivost apelantovog prigovora na prvostepeno rješenje, odnosno procesna dopustivost tužbe za pokretanje upravnog spora. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donesene osporene odluke nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Nakon navedenog, pitanje predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić