Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2077/12 (M.L.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2077/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine u predmetu broj AP 2077/12, rješavajući apelaciju M.L, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.L. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 000 456 10 Rev od 6. aprila 2012. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 000456 09 Gž od 10. juna 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 P 000456 08 P od 3. septembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. M.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Draga Davidović, advokat iz Modriče podnio je 29. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 000 456 10 Rev od 6. aprila 2012. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 000456 09 Gž od 10. juna 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 000456 08 P od 3. septembra 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 86 0 P 000456 08 P od 3. septembra 2009. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Okružnog suda broj 86 0 P 000456 09 Gž od 10. juna 2010. godine, odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba podnesena protiv JODP «Srpski radio» Modriča (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Opštine Modriča (u daljnjem tekstu: drugotužena), kojom je tražio da ga prvotuženi vrati na rad i radno mjesto novinara – urednika i da mu se priznaju sva prava iz radnog odnosa počev od 6. decembra 2004. godine. Stavom II izreke prvostepenog rješenja obavezan je apelant da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je članom 118. Zakona o radu – Prečišćeni tekst («Službeni Glasnik», broj 55/07) propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, a pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava. Prema odrebi stava 2. istog člana tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Osnovni sud je naglasio da je apelantu uručeno rješenje od opštine Modriča, Načelnika opštine broj 02-111-65/04 od 6. decembra 2004. godine o razrješenju v.d. direktora prvotuženog, da je 8. decembra 2004. godine fizički udaljen iz prostorija prvotuženog, a da je tužbu za zaštitu svojih prava podnio tek 11. februara 2008. godine. Obzirom na navedeno Osnovni sud je utvrdio da je apelantova tužba, u skladu sa odredbom člana 118. Zakona o radu neblagovremena, jer nije podnesena u subjektivnom roku od godinu dana.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 86 0 P 000 456 10 Rev od 6. aprila 2012. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv rješenja Okružnog suda broj 86 0 P 000456 09 Gž od 10. juna 2010. godine.
5. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na rad i prava na liječenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelant nije blagovremeno podnio tužbu Osnovnom sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa. Iz tog razloga Osnovni sud nije raspravljao o osnovanosti apelantove tužbe, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama na odgovarajući način obrazložili primjenu relevantnih procesnih odredbi u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić