Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2722/12 (S. B.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2722/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2722/12, rješavajući apelaciju Sretena Blagojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sretena Blagojevića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050599 10 Rev od 26. aprila 2012. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 050599 09 Gz od 25. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 050599 05 P od 4. maja 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Sreten Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, koga zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 19. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050599 10 Rev od 26. aprila 2012. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050599 09 Gz od 25. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050599 05 P od 4. maja 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 050599 05 P od 4. maja 2009. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 050599 09 Gz od 25. novembra 2009. godine, odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba koju je podnio protiv tužene Republike Srpske - Ministarstva saobraćaja i veze Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) a kojom je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tužene o prestanku radnog odnosa broj 01/052-610/05 od 11. maja 2005. godine, da se tužena obaveže da ga vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, da se tužena obaveže da mu na ime plate za period od 1. maja 2005. godine pa do 1. februara 2007. godine isplati mjesečne iznose od po 1.275,80 KM, što ukupno iznosi 26.791,80 KM, na ime razlike zbog manje isplaćene plate za bolovanje za period od 21. oktobra 2004. godine kao dana povređivanja apelanta na poslu, pa do oktaza ugovora o radu od 1. maja 2005. godine, isplati ukupan iznos od 2.382,40 KM, kao i zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u odredbi člana 88. Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 16/02) propisano da se državni službenici imaju pravo pismeno obratiti starješini organa uprave i podnijeti prigovor protiv rješenja ili drugog pojednačnog akta kojim je odlučeno o njihovim pravima i obavezama. Taj se prigovor podnosi u roku od 8 dana od dana prijema akta kojim su nezadovoljni, a o njemu je starješina organa državne uprave dužan odlučiti u roku od 30 dana od dana njegovog dostavljanja. Ukoliko starješina o podnesenom prigovoru ne odluči u navedenom roku ili ako državni službenik nije zadovoljan odlukom donesenom povodom prigovora, državni službenik se ima pravo obratiti nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana dostavljanja. S obzirom da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu uručeno 30. maja 2005. godine, a da je tužba podnijeta 2. novembra 2005. godine, sud za zaključio da je ista neblagovremena. Dakle, u konkretnom slučaju apelant nije ispoštovao navedene prekluzivne rokove nego je tužbu sudu podnio po proteku navedenog roka zbog čega je Osnovni sud oslučio kao u izreci rješenja.

4. Apelant je protiv navedenih rješenja Okružnog suda od 25. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda od 4. maja 2009. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu, koji je odlukom o dopustivosti AP 684/10 od 29. juna 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio navedenu apelaciju zato što je preuranjena, obzirom da je apelant u predmetnoj apelaciji naveo da je protiv osporenih rješenja izjavio reviziju Vrhovnom sudu i da je postupak po reviziji u toku.

5. Nakon toga, Vrhovni sud je donio rješenje broj 71 0 P 050599 10 Rev od 26. aprila 2012. godine kojim je reviziju odbio kao neosnovanu.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant smatra da je povrijeđeno i njegovo pravo na rad i slobodan izbor zaposlenja, pravo na zabranu obavljanja obaveznog rada i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju nadležni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je njegova tužba, odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu nadležnom sudu, čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine ). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama na odgovarajući način obrazložili primjenu relevantnih procesnih odredbi u konkretnom slučaju.

10. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te nadležni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogali meritorno odlučivati o njegovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2722/12 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio