Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2985/12 (A. L.-K.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2985/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine u predmetu broj AP 2985/12, rješavajući apelaciju Anđe Latinović-Krstić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anđe Latinović-Krstić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 09 0 U 007086 10 U od 28. maja 2012. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Anđa Latinović-Krstić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Mirsada Dizdarević, advokat iz Tuzle, podnijela je 8. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 09 0 U 007086 10 U od 28. maja 2012. godine.

2. Zaključkom Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23-04/I-23-196/02 od 25. jula 2006. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev Ilije Krstića, apelantičinog supruga, za vraćanje u posjed stana u ulici Braće Begića broj 8/2, Sarajevo. Prethodno je Uprava bila donijela zaključak, broj 23-04/I-23-196/2002 od 30. juna 2003. godine, kojim je predmetni zahtjev odbacila kao neblagovremen, međutim, u žalbenom postupku, Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješenjem broj 27/02-23-

4100/03 od 19. januara 2004. godine, poništilo navedeni zaključak Uprave i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.

3. U obrazloženju zaključka broj 23-04/I-23-196/02 od 25. jula 2006. godine, Uprava je navela da se Ilija Krstić 27. juna 2002. godine obratio ovom organu sa zahtjevom za vraćanje predmetnog stana, te da je na osnovu provedenih dokaza utvrdila da se predmetni stan 4. oktobra 1999. godine koristio i bio uslovan za stanovanje. Uprava je zaključila da je predmetni zahtjev podnesen neblagovremeno, u smislu odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, gdje je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana bio 4. juli 1999. godine, za stanove koji su proglašeni napušteni, i 4. oktobar 1999. godine, za stanove koji nisu proglašeni napušteni. Uprava je takođe naglasila da u skladu sa članom 18e. nosilac stanarskog prava na uništenom i oštećenom stanu može izuzetno od člana 5. navedenog Zakona podnijeti zahtjev za vraćanje stana u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona, odnosno do 30. juna 2002. godine. Uprava je navela da nije mogla prihvatiti navode Ilije Krstića da se obratio 1998. godine sa zahtjevom za vraćanje predmetnog stana, s obzirom da nije postojao nijedan dokaz koji bi potvrdio te navode, a službenom provjerom u evidenciji ovog organa je utvrđeno da takav zahtjev u tom periodu nije nikada zaprimljen kod ovog organa.

4. Rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-7347/06 od 11. oktobra 2006. godine, odbijena je žalba Ilije Krstića izjavljena protiv zaključka Uprave, broj 23-04/I-23-196/02 od 25. jula 2006. godine.

5. Ilija Krstić je zatim 18. septembra 2008. godine podnio prijedlog za obnovu postupka koji je okončan rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-7347/06 od 11. oktobra 2006. godine, u kojem je tvrdio da je sredinom septembra pronašao originalnu dokumentaciju vezanu za podneseni zahtjev u toku 1998. godine.

6. Ministarstvo je zaključkom broj 27/02-23-4424/08 od 25. septembra 2008. godine, odbacilo prijedlog Ilije Krstića za obnovu postupka, međutim, u upravnom sporu, Kantonalni sud je presudom broj 09 0 U 002447 08 U od 29. januara 2010. godine, uvažio tužbu Ilije Krstića, poništio prethodno navedeni zaključak Ministarstva i predmet vratio na ponovni postupak.

7. U međuvremenu, Ilija Krstić je umro, a postupak je nastavila apelantica, supruga Ilije Krstića.

8. Zaključkom Ministarstva, broj 27/02-23-4424/08 od 18. marta 2010. godine, odbačen je apelantičin prijedlog za obnovu postupka koji je okončan rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-

7347/06 od 11. oktobra 2006. godine. U obrazloženju zaključka je navedeno da prema članu 247. stav

2. Zakona o upravnom postupku zbog okolnosti navedenih u članu 246. tačka 1. ovog Zakona, stranka može tražiti obnovu postupka samo ako bez svoje krivnje nije bila u stanju da u ranijem postupku iznese okolnosti zbog kojih traži obnovu. Ministarstvo je dalje navelo da činjenica da je Ilija Krstić zagubio potvrdu o predaji pošiljke, pa potom istu pronašao, je prouzrokovana njegovom krivnjom, tim prije što su netačni navodi da je često preseljavao, jer je u postupku utvrđeno da je adresu Njegoševa 30, Bijeljina, naveo i u fotokopiji zahtjeva za vraćanje stana u posjed koji je navodno predao 1. decembra 1998. godine putem pošte, a ista adresa je navedena kao njegovo mjesto boravka u prethodnom redovnom postupku. Takođe, Ministarstvo je smatralo da Ilija Krstić nije ničim dokazao da je njegov prijedlog blagovremeno podnesen, odnosno da bez svoje krivnje dokaze koje je predočio u prijedlogu nije mogao i ranije predočiti organu uprave. Kako prijedlog nije podnesen u zakonskom roku, što je stranka prema članu 251. navedenog Zakona dužna učiniti vjerovatnim, kao i okolnosti na kojima temelji prijedlog, Ministarstvo je odbacilo prijedlog za obnovu postupka, jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 253. stav 1. Zakona o upravnom postupku.

9. Presudom Kantonalnog suda, broj 09 0 U 007086 10 U od 28. maja 2012. godine, odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv zaključka Ministarstva, broj 27/02-23-4424/08 od 18. marta 2010. godine.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelantica nije učinila vjerovatnim da ona, odnosno njen pravni prednik Ilija Krstić, bez svoje krivice nisu bili u stanju u ranijem postupku upotrijebiti dokaz na koji se pozivaju u prijedlogu za obnovu postupka. Kantonalni sud je dalje naveo da se ne radi o dokazu za koji apelantica nije znala niti je imala mogućnost da ga upotrijebi, te da nisu postojale bilo kakve objektivne okolnosti koje bi apelanticu, odnosno njenog prednika, spriječile da tokom postupka čija se obnova traži, prvostepenom organu predoče dokaz o blagovremenom podnošenju zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana. Kantonalni sud je zaključio da okolnost da je navedeni dokaz - za koji su apelantica i Ilija Krstić morali znati -bio zagubljen u njihovim ličnim stvarima, da Ilija Krstić tokom trajanja postupka čija se obnova traži, tj. od februara 2002. godine do njegovog okončanja 11. oktobra 2006. godine, nije pronašao taj dokaz i dostavio ga prvostepenom organu -prouzrokovana je isključivo njihovom krivicom. Kantonalni sud je istaknuo da je Ilija Krstić imao mogućnost upotrijebiti predmetni dokaz u ranijem postupku, ali to zbog svoje krivice nije učinio. U smislu svega izloženog, Kantonalni sud je zaključio da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je primijenilo u konkretnom slučaju odredbe člana 246. tačka 1. i člana 247. stav 2. Zakona o upravnom postupku i utvrdilo da nisu ispunjeni uslovi za rješavanje o prijedlogu za obnovu postupka, budući da apelantica nije dokazala da bez svoje krivice nije bila u stanju u ranijem postupku iznijeti okolnosti zbog kojih se traži obnova.

11. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

13. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

14. U konkretnom slučaju apelantičin suprug je podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, koji je u ponovnom postupku zaključkom Uprave, broj 23-04/I-23-196/02 od 25. jula 2006. godine, odbačen kao neblagovremen. Postupajući po žalbi, Ministarstvo je rješenjem, broj 27/02-23-7347/06 od 11. oktobra 2006. godine, odbilo žalbu apelantičinog supruga izjavljenu protiv zaključka Uprave. Ilija Krstić nije podnio tužbu i pokrenuo upravni spor protiv prethodno navedenog rješenja Ministarstva, već je dvije godine kasnije podnio prijedlog za obnovu ovog postupka, koji je odbijen i taj postupak okončan osporenom presudom Kantonalnog suda.

15. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se zahtjev za vraćanje stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je apelantičin suprug zahtjev za vraćanje predmetnog stana podnio 27. juna 2002. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana. Propust apelantičinog supruga da podnese zahtjev za vraćanje stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za vraćanje predmetnog stana. Pri tome Ustavni sud zapaža da su nadležni organi u svojim odlukama odgovarajuće obrazložili primjenu relevantnih procesnih odredbi u konkretnom slučaju. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2985/12 (A. L.-K.) | Sudska praksa | Aktio