Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1080/12 (G. S.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Krivično djelo
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Apelacija preuranjena
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1080/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1080/12, rješavajući apelaciju Gorana Sarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Sarića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K00 8793 12 Kv od 27. februara 2012. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K00 8793 12 Kro od 1. februara 2012. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Sarića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K00 8793 12 Kv od 27. februara 2012. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K00 8793 12 Kro od 1. februara 2012. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Sarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnio je 20. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K00 8793 12 Kv od 27. februara 2012. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 1 K00 8793 12 Kro od 1. februara 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor određen protiv njega.
2. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K00 8793 12 Kro od 1. februara 2012. godine apelantu je produžen pritvor zbog razloga propisanih odredbom člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te je naznačeno da pritvor apelantu može trajati najduže tri godine, odnosno do 2. februara 2015. godine, ili do drugačije odluke suda. Također je naznačeno da će se, u skladu sa odredbom člana 137. stav 1. ZKPBiH, kontrola opravdanosti pritvora vršiti od dana potvrđivanja optužnice s tim da se kontrola opravdanosti mjere pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana posljednjeg rješenja o pritvoru.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da se optužnicom Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj T 20 0 KTRZ 0001272 07 od 26. januara 2012. godine apelant tereti za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH. Sud BiH je, dalje, istakao da je u prijedlogu za produženje pritvora Tužilaštvo navelo da postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti temelji na dokaznom materijalu podnesenom uz optužnicu a postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. tačka b) ZKPBiH temelji na činjenici da se istraga još uvijek vodi protiv saučesnika koji su u predmetnoj optužnici označeni kao učesnici udruženog zločinačkog poduhvata od kojih je jedan lišen slobode, a drugi su nedostupni, pa postoji realna opasnost da bi apelant boravkom na slobodi izvršio utjecaj na saučesnika ili svjedoke radi prikrivanja svoje uloge i veze prema navedenim licima. Tužilaštvo je, također, ukazalo da postoji bojazan od mogućeg utjecaja na svjedoke s obzirom na to da je apelant osoba sa činom generala sa visokim ugledom i vezama u policijskim krugovima koje može iskoristiti kako bi izvršio utjecaj na njih na način koji bi mogao dovesti do izmjene ili ublažavanja izjava koje su svjedoci dali a u vezi sa navedenim se ukazuje i na činjenicu da je veći broj svjedoka izložen strahu i bojazni uslijed čega su zatražili mjeru zaštite.
4. Sud BiH je, dalje, istakao da je na javnoj sjednici, koja je održana 1. februara 2012. godine, Tužilaštvo ostalo pri navodima prijedloga za produženje pritvora. Sud BiH je istakao i da je apelantov branilac u pogledu razloga za pritvor iz tačke b) člana 132. ZKPBiH smatrao da oni ne stoje, jer su svi svjedoci saslušani u prethodnom postupku, te ne postoje niti indicije da je apelant ugrožavao ili vršio utjecaj na svjedoke. Također je istakao da je apelant penzionisan 2000. godine i da od 1998. godine nema bilo kakvu značajnu poziciju u Republici Srpskoj a podređene osobe su saslušane, te to nije argument za određivanje pritvora.
5. Sud BiH je, dalje, obrazložio da osnovana sumnja proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu, iz iskaza svjedoka i materijalne dokumentacije. Kada postoji osnovana sumnja da je lice (optuženi) počinilo krivično djelo, kako je dalje naveo sud, pritvor se može odrediti ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Sud BiH je ustanovio da je ispunjeno postojanje koluzione opasnosti, odnosno «naročite okolnosti» koje ukazuju da će apelant boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Sud BiH je istakao da je za ispunjenje razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost utjecaja na svjedoke bez obzira na to da li je pokušao da to učini ili ne. Dakle, kako zaključuje sud, nije neophodno dokazivati da je apelant pokušao da ostvari i konkretan utjecaj na svjedoke ili saučesnike. Postojanje ozbiljnog rizika ili opravdane naznake takvog utjecaja zasnovane na relevantnim okolnostima, kakve u konkretnom slučaju postoje, dovoljne su da se izvede zaključak da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, vjerovatno utjecati na svjedoke ili saučesnike. Uzimajući u obzir navedenu okolnost na strani apelanta, sud je imao u vidu činjenicu da se apelant tereti za teško krivično djelo protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom za koje je zaprijećena kazna dugotrajnog zatvora. Naime, kako je dalje naveo sud, apelant se tereti da je kao pripadnik udruženog zločinačkog poduhvata u periodu od juna 1992. godine do kraja 1992. godine učestvovao u radnjama prisilnog nestanka, zatvaranja, prisilnog preseljenja, ubistva većeg broja civilnog bošnjačkog stanovništva sarajevske opštine Centar. Neposredni očevici predmetnih događaja ili direktne žrtve tih događaja na okolnost navedenih inkriminirajućih radnji u svojstvu svjedoka u istrazi dali su svoje iskaze, pa je neophodno obezbijediti da ovi svjedoci daju slobodno, bez straha i pritiska iskaze i u fazi glavnog pretresa. S obzirom na to da je apelant sada upoznat sa dokazima koji ga terete, izlaskom na slobodu bi svakako imao snažan motiv da utječe na svjedoke i tako oteža provođenje dokaznog postupka. Također, iako je istraga protiv apelanta okončana, ona se još uvijek vodi protiv lica koja su označena kao saučesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu a koji su, prema navodima Tužilaštva, još uvijek nedostupni, te je sud zaključio da bi apelant, ukoliko bi se nalazio na slobodi, izvršio utjecaj na saučesnike i eventualne svjedoke radi umanjenja sopstvene odgovornosti. Također, činjenica je da apelant ima čin generala sa visokim ugledom u vojnim i policijskim krugovima, pa bi to svojstvo mogao iskoristiti i sa lakoćom stupiti u kontakt sa saučesnicima, svjedocima od kojih je nekima i u inkriminiranom periodu bio nadređeni i čiji im je identitet zasigurno poznat, te izvršiti utjecaj na njih i tako ometati krivični postupak. Sve navedeno, kako zaključuje Sud BiH, predstavlja naročite okolnosti koje ukazuju da apelant ima jak motiv da utječe na tok krivičnog postupka utjecajem na svjedoke i saučesnike, što čini ispunjenim zakonske uslove iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH a time i opravdanim dalje održavanje mjere pritvora na snazi. Sud BiH je, na kraju, istakao da sve okolnosti predmetnog slučaja nesumnjivo ukazuju da u ovom trenutku niti jedna druga mjera, osim mjere pritvora, ne bi bila adekvatna za obezbjeđenje apelantovog prisustva, što je apsolutno bitna pretpostavka za uspješno vođenje krivičnog postupka.
6. Rješenjem Vijeća Suda BiH broj S1 1 K00 8793 12 Kv od 27. februara 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv Rješenja tog suda broj S1 1 K00 8793 12 Kro od 1. februara 2012. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantov branilac u žalbi istakao da je prvostepenim rješenjem iznesen nesumnjiv zaključak da je apelant izvršio krivično djelo prije nego što je to učinjeno pravosnažnom presudom, da je prevelika težina dana generalskom činu, visokom ugledu i vezama dok je zanemarena argumentacija da je apelant penzionisan i da je nakon toga obavljao poslove nastavnika koji mu ne daju karakter «visokog ugleda». Također je navedeno da su određene osobe za koje se tvrdi da su saučesnici u pritvoru, neke su umrle a neke su dobile mjeru zaštite, pa smatra da je isključena mogućnost utjecanja na svjedoke i saučesnike.
7. Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da na apelantovoj strani postoje okolnosti koje opravdavaju trajanje mjere pritvora. Kako navodi Vijeće Suda BiH, evidentno je da u konkretnom slučaju postoji dovoljno dokaza koji upućuju na zaključak da postoji osnovana sumnja o apelantovoj odgovornosti zbog čega je optužnica i potvrđena, a korištenje formulacije «radi umanjenja sopstvene odgovornosti» ne ukazuje da je prvostepeni sud izvodio sigurne zaključke o apelantovoj odgovornosti, niti to ugrožava presumpciju nevinosti apelanta. U odnosu na žalbene navode kojim se ističe da je ključni osnov za produženje pritvora težina optužbe, Vijeće Suda BiH je istaklo da je prvostepeni sud ovu okolnost ocijenio primarno, ali joj nije dao isključivu težinu pri odluci o produženju pritvora, već je ona ocijenjena u kontekstu drugih okolnosti predmeta, odnosno subjektivnih okolnosti na apelantovoj strani koje upućuju na opasnost od utjecaja na svjedoke, odnosno saučesnike. Činjenica da su neki preminuli a neki u pritvoru nije od odlučnog značaja, jer iz prvostepenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud ocijenio i činjenicu da se u odnosu na neke od saučesnika istraga još uvijek provodi, u smislu utvrđivanja njihove konkretne uloge u inkriminirajućim događajima i još uvijek nije poznat puni obim osumnjičenih lica u ovom predmetu. Opasnost od negativnog utjecaja na dokazni postupak postoji bez obzira na to što su svjedoci u istrazi saslušani, jer će dokazna snaga njihovog svjedočenja biti ostvarena u punom obimu tek nakon što daju svoj iskaz pred pretresnim vijećem. Sve objektivne okolnosti prvostepeni sud je ispravno ocijenio u kontekstu subjektivnih okolnosti na apelantovoj strani, odnosno činjenicu da ima čin generala i visok ugled u vojnim i policijskim krugovima a činjenica da je od 2000. godine penzionisan ne umanjuje zaključak suda o stečenom činu i ugledu a što bi mu moglo omogućiti da lakše stupi u kontakt sa svjedocima od kojih je nekima bio i nadređeni u inkriminirajućem periodu.
8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da osporena rješenja ne sadrže razloge o postojanju osnovane sumnje da je učestvovao u izvršenju krivičnog djela. Apelant je opširno naveo dijelove iskaza pojedinih svjedoka na osnovu kojih je sud zaključio da ima «dovoljno osnova da se produži pritvor». Smatra da ne postoje posebni razlozi za produženje pritvora, niti ih je sud naveo, odnosno nije naveo niti jednu konkretnu okolnost koja bi upućivala na postojanje posebnih pritvorskih razloga. Također, smatra da redovni sud nije dao razloge na osnovu kojih je zaključio da bi ukidanje pritvora dovelo u opasnost vođenje krivičnog postupka. Dalje je naveo da nema razloga da utječe na svjedoke s obzirom na to da ne postoji niti jedan iskaz svjedoka Tužilaštva koji ga dovodi u vezu sa događajem iz optužnice, niti je bilo koji svjedok ponudio najmanji razlog za produženje pritvora ukazujući da je barem pokušao utjecati. Apelant je zaključio da ne postoji niti jedna konkretna okolnost koja bi opravdavala određivanje pritvora radi postojanja koluzione opasnosti. Zahtjev za donošenje privremene mjere obrazlaže činjenicom da je otac dvoje djece i da je njegovim boravkom u pritvoru ugrožena egzistencija njegove porodice, te je predložio da se rješenje o određivanju pritvora ukine i da se pusti na slobodu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stava 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; Dopustivost prima facie
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode koja se nalazi u pritvoru na temelju osporenih rješenja o produženju pritvora zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
12. Ustavni sud podsjeća na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
13. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje kao općeg uslova za produženje pritvora, budući da je Sud BiH potvrdio optužnicu Tužilaštva utvrđujući postojanje osnovane sumnje da je optuženi apelant počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH, imajući u vidu okolnosti koje egzistiraju u konkretnom slučaju, kao i zbog posebnih pritvorskih razloga. Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjeni zahtjevi iz člana 5. stav 1. c) Evropske konvencije u pogledu osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
14. Ustavni sud ističe da apelant smatra da razlozi za produženje pritvora u odnosu na njega nisu dovoljno konkretizovani i da su paušalni. Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor na osnovu člana 132. stav 1. tačka b) prema kojem se «pritvor može odrediti, odnosno produžiti ako naročite okolnosti ukazuju da će osumnjičeni ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače». Obrazlažući rješenje o produženju pritvora u pogledu primjene citirane odredbe člana 132. ZKPBiH, Sud BiH je naveo da je ustanovio da je ispunjeno postojanje koluzione opasnosti, odnosno «naročitih okolnosti» koje ukazuju da će apelant boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Sud BiH je istakao da je za ispunjenje razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost utjecaja na svjedoke bez obzira na to da li je pokušao da to učini ili ne. Također je Sud BiH obrazložio činjenicu da se apelant tereti da je kao pripadnik udruženog zločinačkog poduhvata u periodu od juna 1992. godine do kraja 1992. godine učestvovao u radnjama prisilnog nestanka, zatvaranja, prisilnog preseljenja, ubistva većeg broja civilnog bošnjačkog stanovništva sarajevske opštine Centar a opasnost od negativnog utjecaja na dokazni postupak postoji bez obzira na to što su svjedoci u istrazi saslušani, jer će dokazna snaga njihovog svjedočenja biti ostvarena u punom obimu tek nakon što daju svoj iskaz pred pretresnim vijećem. Sud BiH je istakao da pritvor apelantu nije produžen zbog težine optužbi, kako to tvrdi apelant, već je ta okolnost ocijenjena u kontekstu drugih okolnosti predmeta, tj. subjektivnih okolnosti koje upućuju na postojanje opasnosti utjecanja na svjedoke. Sud BiH je naveo i činjenicu da apelant ima čin generala sa visokim ugledom u vojnim i policijskim krugovima, pa bi to svojstvo mogao iskoristiti i sa lakoćom stupiti u kontakt sa saučesnicima, svjedocima od kojih je nekima u inkriminiranom periodu bio nadređeni i čiji mu je identitet zasigurno poznat, te izvršiti utjecaj na njih i tako ometati krivični postupak. Sve navedeno, kako zaključuje Sud BiH, predstavlja naročite okolnosti koje ukazuju da apelant ima jak motiv da utječe na tok krivičnog postupka utjecajem na svjedoke i saučesnike, što čini ispunjenim zakonske uslove iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH a time i opravdanim dalje održavanje mjere pritvora na snazi.
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH relevantne odredbe ZKPBiH nije proizvoljno i nepravično primijenio na apelantovu štetu, te da je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, dao jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, odnosno razloge koji opravdavaju produžavanje pritvora apelantu. Budući da je Sud BiH dao ocjenu da je ova mjera neophodna i razloge zbog kojih apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, proizlazi da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali da je lišavanje slobode, odnosno produženje pritvora apelantu bilo arbitrarno. To, dalje, znači da je, u smislu garancija iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, sudska vlast preispitala sva pitanja u vezi s apelantovim pritvorom, te donijele odluku pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom pri čemu su u osporenim odlukama dati razlozi za zaključak da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, u smislu garancija koje pruža član 5. stav 3. Evropske konvencije, apelant imao priliku da se o svim razlozima za pritvor izjasni na pretresu održanom povodom razmatranja prijedloga Tužiteljstva BiH za produženje pritvora.
16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Preuranjenost apelacije
17. Apelant je u vezi sa rješenjem o određivanju pritvora naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
18. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim rješenjima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić