Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1136/09 (B. S.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Protek roka
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1136/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1136/09, rješavajući apelaciju Blaže Slavuljice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blaže Slavuljice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Kž-08-000199 od 29. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blaže Slavuljice podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-
0-Kž-08-000 230 od 29. decembra 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013 0 K 000088 08 K od 17. novembra 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Blažo Slavuljica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Branko V. Ristić iz Doboja, podnio je 13. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08-000199 od 29. januara 2009. godine, Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-
08-000 230 od 29. decembra 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013 0 K 000088 08 K od 17. novembra 2008. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 000088 08 K od 19. septembra 2008. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), i za to djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 19 godina. U izrečenu kaznu mu je, na osnovu člana 44. stav 1. KZRS, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. aprila 2008. godine pa nadalje, a na osnovu člana 99. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) apelant je u cijelosti oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka.
3. Rješenjem Okružnog suda broj 013 0 K 000088 08 K od 17. novembra 2008. godine apelantova žalba izjavljena 13. novembra 2008. godine protiv Presude Okružnog suda broj 013 0 K 000088 08 K od 19. septembra 2008. godine odbačena je kao neblagovremena. U obrazloženju rješenja, između ostalog, navedeno je da je prema službenoj evidenciji u spisu apelant «presudu ovog suda broj 013 0 K 000088 08 K od 19. septembra 2008. godine zaprimio 8. oktobra 2008. godine. Prema članu 298. stav 1. ZKPRS, protiv presude donesene u prvom stepenu može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude, i prema članu 307. stav 2. istog zakona, neblagovremenu žalbu odbacit će predsjednik vijeća». Okružni sud je zaključio da je apelant podnio žalbu protiv navedene presude tek 13. novembra 2008. godine, tj. poslije zakonskog roka za njeno podnošenje, te je sud, u skladu sa članom 307. stav 2. ZKP, odlučio kao u dispozitivu rješenja.
4. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Kž-08-000 230 od 29. decembra 2008. godine, odlučujući u vijeću, odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv Rješenja Okružnog suda broj 013 0 K 000088 08 K od 17. novembra 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da je žalba apelantovog branioca istrajavala u tvrdnji da se u pogledu pravnog statusa i procesnog položaja branioca opruženog i samog optuženog pojavljuju kao jedinstveni procesni subjekti i da se slijedom toga ne radi o samostalnoj žalbi optuženog nego o dopuni obrazloženja pravovaljane podnesene žalbe branioca optuženog, pa se stoga žalba optuženog apelanta nije mogla odbaciti na izloženi način. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio «da argumentima žalbe branioca optuženog apelanta nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka pobijanog rješenja u pogledu blagovremenosti žalbe, niti je izloženo pravno shvatanje o jedinstvenosti optuženog i branioca optuženog kao procesnog subjekta pravilno». Vrhovni sud je istakao da se, prema odredbi člana 298. stav 1. ZKPRS, protiv presude donesene u prvostepenom postupku može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a prema članu 299. stav 1. ZKPRS, subjekti žalbe, odnosno oni koji mogu izjaviti žalbu su stranke (tužilac i optuženi), branilac i oštećeni. Dalje je obrazloženo da se radi o različitim procesnim subjektima pri čemu se optuženi može odreći prava na žalbu, a može do donošenja odluke drugostepenog suda odustati od već izjavljene žalbe, pa i žalbe koju je u njegovo ime izjavio branilac, za razliku od branioca koji može izjaviti žalbu i bez naročitog ovlaštenja optuženog ali ne i protiv njegove volje, osim ako je optuženom izrečena kazna dugotrajnog zatvora, a ne može uticati na volju optuženog do donošenja drugostepene odluke eventualno odustane od žalbe koju je branilac podnio u njegovu korist.
5. Vrhovni sud je zaključio da uvidom u spise predmeta Okružnog suda proizlazi da je predmetna presuda donesena 19. septembra 2008. godine, da je optuženi apelant presudu primio 8. oktobra 2008. godine, putem Okružnog zatvora, gdje se nalazi u pritvoru, te da je putem ovog zatvora žalba podnesena 13. novembra 2008. godine, odnosno izvan roka od 15 dana u kome je dozvoljeno izjavljivanje žalbe. Ocijenjeno je da je predsjednik vijeća prvostepenog suda pravilno postupio kada je ovakvu žalbu odbacio kao neblagovremenu.
6. Dalje, odlučujući o žalbi apelantovog branioca izjavljenoj protiv Presude Okružnog suda broj 13 0 K 000088 08 K od 19. septembra 2008. godine, Vrhovni sud je u sjednici vijeća kojoj su prisustvovali zamjenik glavnog republičkog tužioca, optuženi apelant i njegov branilac donio Presudu broj 118-0-Kž-08-000 199 od 29. januara 2009. godine kojom je u odluci u kazni djelomičnim uvažavanjem žalbe apelantovog branioca preinačena navedena presuda Okružnog suda, tako što je apelant za krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 23. KZRS, za koje je proglašen krivim tom presudom, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina i šest mjeseci, u koju mu je, na osnovu člana 44. stav 1. KZRS, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. aprila 2008. godine pa nadalje. U ostalom dijelu prvostepena presuda ostala je neizmijenjena.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je protiv Presude Okružnog suda broj 13 0 K 000088 08 K od 19. septembra 2008. godine žalbu blagovremeno izjavio branilac optuženog apelanta koji presudu pobija zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede Krivičnog zakona i odluke o krivičnoj sankciji, sa prijedlogom da sud uvaži žalbu i ukine prvostepenu presudu. Istaknuto je da je «branilac optuženog ostao kod iznesene žalbe, prijedloga u žalbi i na sjednici vijeća, a optuženi, tj. apelant je podržao žalbu svoga branioca». Vrhovni sud je ocijenio da nema osnova žalbena tvrdnja da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz čl. 303. stav 1. tačka j) ZKP, odnosno da je njena izreka protivrječna datim razlozima, te da je pobijana presuda zahvaćena i bitnom povredom iz stava 2. istog člana, koja se manifestira u tome što prvostepeni sud prilikom donošenja pobijane presude nije primijenio načelo in dubio pro reo, sadržano u članu 3. stav 2. ZKP, koji se po stavu žalbe trebao primijeniti. Naime, Vrhovni sud je naglasio da kada su u pobijanoj presudi dati razlozi za odlučne činjenice, a žalba osporava validnost tih razloga, tada se na prigovoru takvog karaktera ne može zasnivati bitna povreda krivičnog postupka iz čl. 303. stav 1. tačka j) ZKP u formi protivrječnosti izreke datim razlozima (kako je to žalba postavila), jer se u suštini radi o prigovorima kojima se osporava pravilnost činjenične osnove pobijane presude. Dalje je navedeno da pravilo in dubio pro reo određuje da sud sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog, pri čemu treba naglasiti da se radi o pravno relevantnim i odlučnim činjenicama, kako činjenicama koje čine obilježje krivičnog djela, tako i koje se odnose na primjenu krivičnog zakona. Imajući u vidu da je pobijana presuda pravilnom ocjenom dokaza izvedenih na glavnom pretresu utvrdila da je apelant kao saučesnik izvršio krivično djelo za koje je proglašen krivim, Vrhovni sud je zaključio da ne stoji navod žalbe apelantovog branioca da su počinjene označene bitne povrede odredaba krivičnog postupka.
8. Vrhovni sud je, imajući u vidu argumentaciju koja je iznesena u pobijanoj presudi, naglasio da sve što je izneseno u žalbi apelantovog branioca u pogledu manjkavosti činjenične osnove pobijane presude ne može se prihvatiti, jer je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnivši sve bitne okolnosti od značaja za pravilno presuđivanje i za pravnu ocjenu djela. Istaknuto je da je činjenična osnova prvostepene presude u svemu pravilna, te da je pobijana presuda dala detaljne razloge pravne ocjene apelantovih radnji, da je činjenično stanje potpuno utvrđeno i da nema bitnih povreda krivičnog postupka. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da prvostepeni sud nije adekvatno vrednovao sve olakšavajuće okolnosti koje je utvrdio kod apelanta, posebno činjenicu da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela imao svega 18 godina i 10 mjeseci života, i da se za konkretno krivično djelo apelantu kao mlađem punoljetnom licu kao maksimalna kazna može izreći kazna zatvora od 20 godina, te je Vrhovni sud ocijenio da je prvostepeni sud precijenio otežavajuće okolnosti na koje se pozvao u obrazloženju pobijane presude i da je izrečena kazna prestroga. Vrhovni sud je ocijenio da će se kaznom zatvora u trajanju od 15 godina i šest mjeseci ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 28. KZRS, smatrajući da će se i kaznom zatvora u kraćem trajanju od kazne izrečene pobijanom presudom postići svrha kažnjavanja u pogledu specijalne i generalne prevencije.
9. Apelant je u svojoj apelaciji istakao da je u postupku pred Vrhovnim sudom na sjednici vijeća održanoj 29. januara 2009. godine razmatrana samo žalba branioca, a da mu do tada nije bilo dostavljeno Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000 230 od 29. decembra 2008. godine. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer mu je bilo uskraćeno pravo na pravično suđenje u krivičnoj stvari budući da je već bio podnio djelotvoran pravni lijek. Apelant je naglasio da se u konkretnom slučaju «ne radi o samostalnoj žalbi samostalnog procesnog subjekta-optuženog, ne radi se o nezavisnoj žalbi koju prekludira istek žalbenog roka, nego o dopuni obrazloženja već pravovaljane podnesene žalbe koju je u korist optuženog podnio njegov branilac, a takva dopuna nije vezana za rok, usljed čega se predmetna žalba nije mogla odbaciti na navedeni način, već ju je trebalo sa svim aktima nakon odgovarajućeg postupanja dostaviti drugostepenom sudu». Apelant smatra da je Vrhovni sud «trebao ukinuti napadnuto rješenje Okružnog suda […] i žalbu optuženog lično izjavljenu protiv prvostepene presude uzeti u razmatranje». Apelant smatra de je zbog navedenih propusta «inficirana i presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000199 od 29. januara 2009. godine, jer bi žalba apelanta mogla bitno razjasniti dileme u pogledu činjeničnog nesuglasja između iskaza datog u istrazi, iskaza sa glavnog pretresa i drugih provedenih dokaza».
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
a) Dopustivost prima facie
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud prilikom donošenja svoje Odluke broj 118-0-Kž-08-
000199 od 29. januara 2009. godine, odlučujući u vijeću o blagovremenoj žalbi apelantovog branioca, koju je, kako to proizlazi iz obrazloženja presude, «podržao» apelant, protiv Presude Okružnog suda broj 013 0 K 000088 08 K od 19. septembra 2008. godine, dao jasne i nedvosmislene razloge za svoju odluku djelomičnim uvažavanjem žalbe branioca i preinačavanjem navedene presude Okružnog suda, u odluci o kazni, dajući detaljno obrazloženje koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenom presudom u konkretnom slučaju odlučivao o blagovremeno podnijetoj žalbi apelantovog branioca, tj. prijedlozima iznesenim u toj žalbi i prijedlozima iznesenim na sjednici vijeća povodom žalbe apelantovog branioca, te dao iscrpne razloge zašto žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi o «inficiranosti» Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-
08-000 199 od 29. januara 2009. godine ukazuju neosnovanim, budući da je nesporno da je Vrhovni sud svojom ranijom odlukom- Rješenjem broj 118-0-Kž-08-000 230 od 29. decembra 2008. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv Rješenja Okružnog suda broj 013 0 K 000088 08 K od 17. novembra 2008. godine (o odbacivanju apelantove žalbe kao neblagovremene). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u takvim okolnostima Vrhovni sud u osporenoj presudi nije mogao raspravljati o apelantovoj žalbi koja je već odbačena kao neblagovremena, zbog čega Ustavni sud ove apelacione navode smatra očigledno prima facie neosnovanim.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud sve apelantove navode u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na predmetni postupak vezan za Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000199 od 29. januara 2009. godine odbacuje kao (prima facie) neosnovane.
15. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
b) Protek roka
16. S obzirom na to da iz dostavnice o uručenju Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0 Kž -08-
000230 od 29. decembra 2008. godine proizlazi da je apelant osporeno rješenje primio 2. februara 2009. godine, a da je apelacija podnesena 13. aprila 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 118-
0-Kž-000230 od 29. decembra 2008. godine i Rješenje Okružnog suda broj 013 0 K 000088 08 K od 17. novembra 2008. godine podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.
17. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić