Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1173/09 (S.B.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1173/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. listopada 2012. godine, u predmetu broj AP 1173/09, rješavajući apelaciju S.

B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-07-001606 od 29. siječnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000 855 od 18. srpnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-103/02-B od 23. ožujka 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Švedske, kojega zastupa Ružica Tanasilović, odvjetnica iz Tuzle, podnio je 17. travnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001606 od 29. siječnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000 855 od 18. srpnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-103/02-B od 23. ožujka 2007. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Banovićima broj P-103/02 od 17. svibnja 2002. godine dopušteno je ponavljanje postupka, te su ukinute odluke Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli broj Rs-43/01-S od 23. travnja 1991. godine kao i Rješenje Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine broj Ž-2447/91 od 16. listopada 1991. godine.

3. Rješenjem Općinskog suda u Banovićima broj P-103/02 od 13. rujna 2002. godine utvrđeno je mirovanje postupka u toj pravnoj stvari zbog nedolaska uredno obaviještenih parničnih stranaka na glavnu raspravu zakazanu za 13. rujan 2002. godine.

4. Budući da apelant nije dostavio sudu točnu adresu svog novog boravišta, apelantu je rješenje dostavljeno putem oglasne ploče i na adresu iz tužbe.

5. Apelant je podneskom od 11. siječnja 2003. godine predložio Općinskom sudu u Banovićima da se postupak u predmetu broj P-103/02 nastavi, opunomoćivši 14. siječnja 2003. godine prijateljicu D. B. da ga zastupa u predmetnom postupku.

6. Tijekom 2004. godine, u okviru reforme sudske vlasti u Bosni i Hercegovini, Općinski sud u Banovićima je pripojen Općinskom sudu, tako da je postupak nastavljen pred tim sudom.

7. Provjeravajući valjanost zastupanja u predmetnom postupku, Općinski sud je pozvao D. B., te je na ročištu održanom 28. rujna 2005. godine upoznao sa odredbama novog Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) i o tome tko prema tom ZPP može biti punomoćnik stranke, što imenovana kao apelantova prijateljica ne može biti. Punomoćnica se obvezala da će o tome telefonom informirati apelanta.

8. Apelant je 31. listopada 2006. godine Općinskom sudu dostavio punomoć kojom je ovlastio odvjetnika da ga zastupa u predmetnom postupku.

9. Općinski sud je nakon održanih rasprava (15. siječnja i 13. i 23. veljače 2007. godine) donio Presudu broj P-103/02-B od 23. ožujka 2007. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje Odluke Povjerenstva za stambene odnose RMU «Banovići» d.d. (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 140-1/90 od 16. ožujka 1990. godine o dodjeli jednoipolsobnog stana u Banovićima, u nizu I, ulaz I, stan broj 34, površine 51,45 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan) Mustafi Mešiću (bivši radnik tuženog), kao i odluke Povjerenstva za rješavanje po prigovorima radnika broj 2091/90 od 29. ožujka 1991. godine, te da se tuženi obveže da izvrši ponovnu raspodjelu i predmetni stan dodijeli apelantu, kao i da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova. Na temelju ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe članka 8. ZPP, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neutemeljen zbog toga što apelant, kojem je radni odnos kod tuženog prestao Odlukom broj 143/94 od 8. kolovoza 1994. godine, nije aktivno legitimiran da traži poništenje odluke tuženog. U obrazloženju je navedeno da je točno da je apelant u vrijeme pokretanja postupka u Sudu udruženog rada bio uposlenik tuženog, ali da u vrijeme kada je konačno opredijeljen tužbeni zahtjev apelant nije imao svojstvo uposlenika tuženog, a tužbom se traži poništenje akata koji se odnose na rješavanje pitanje radnika.

10. Općinski sud je još istakao da je apelant u preciziranom tužbenom zahtjevu tražio da se odluka tuženog o dodjeli predmetnog stana Mustafi Mešiću poništi, ali da pri tome nije izveo dokaze na okolnosti zbog kojih razloga traži poništenje, odnosno nije izveo dokaze na okolnosti da je predmetna odluka donesena suprotno Pravilniku o stambenim odnosima iz 1988. godine, koji je u vrijeme dodjele predmetnog stana bio na snazi, da Mustafa Mešić nije pravilno bodovan, da nije bilo uvjeta da mu se predmetni stan dodijeli, a prema odredbama čl. 27. i 123. ZPP, tužitelj je dužan dokazati svoje tvrdnje, te na okolnosti tužbe izvesti dokaze, što je u konkretnom slučaju izostalo.

11. U vezi sa apelantovim prigovorima da je postupak pred sudom dugo trajao, Općinski sud je naveo da su ti navodi točni, ali da se takvi navodi mogu staviti isključivo na teret apelantu, jer je apelant kao svoju adresu označio adresu u Banovićima, iako je apelant promijenio adresu boravišta ne obavještavajući o tome sud, u smislu odredbe članka 352. stavak 1. ZPP, pa je zbog toga dostava pismena apelantu vršena putem oglasne table suda. Općinski sud je još dodao da je apelant imao saznanja i da je dopušteno ponavljanje postupka, te da je doneseno rješenje o mirovanju postupka, budući da je 11. siječnja 2003. godine podnio prijedlog za nastavak postupka, ali da ni tada u prijedlogu nije obavijestio sud o promjeni adrese, tako da sud tek iz dostavljene punomoći kojom je ovlastio odvjetnika za zastupanje saznaje adresu apelanta u Švedskoj, pa iz svega navedenog proizlazi da je apelant utjecao na dužinu predmetnog postupka.

12. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-07-000 855 od 18. srpnja 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da apelant u uređenoj tužbi zapravo nije ni naveo činjenice zbog kojih smatra da su odluke tuženog o dodjeli predmetnog stana Mustafi Mešiću nepravilne i nezakonite, osim što je paušalno naveo da je imenovani već imao riješeno stambeno pitanje. Drugostupanjski sud je još dodao da ako se i uzme da apelant samo na navedenoj činjenici, koja nije ni konkretizirana, niti obrazložena, temelji svoj tužbeni zahtjev, apelant ni za tu činjenicu nije predložio relevantne dokaze. Naime, kako je naveo Kantonalni sud, iz odluka tuženog o dodjeli predmetnog stana Mustafi Mešiću ne vidi se zbog čega bi bio utemeljen apelantov navod da Mustafa Mešić ima riješeno stambeno pitanje, budući da je tuženi sporne odluke i donio nalazeći da imenovani nema riješeno stambeno pitanje, a relevantan dokaz za navedenu činjenicu svakako ne može biti ni uvid u prikupljeni spis Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli broj Rs-152/87 «S», budući da se taj predmet odnosi na dodjelu stana Ivki Bošnjak na temelju odluke tuženog od 30. prosinca 1986. godine, a to što je u obrazloženju odluke suda donesene u tom predmetu konstatirano da Mustafa Mešić živi sa obitelji u stambenom objektu uvjetnom za stanovanje ne može biti relevantan dokaz da je on i u vrijeme dodjele predmetnog stana imao riješeno stambeno pitanje, već je tu činjenicu apelant morao dokazati u predmetnom postupku.

13. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostupanjske presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001606 od 29. siječnja 2009. godine kojom je reviziju odbio kao neutemeljenu. Vrhovni sud je nakon što je preispitao drugostupanjsku presudu u granicama revizijskih navoda i po službenoj dužnosti zaključio da je ona pravilna i zakonita. U obrazloženju je istaknuto da su irelevantni apelantovi revizijski prigovori da je postupak dugo trajao, da je prošlo dugo razdoblje od podnošenja zahtjeva za ponavljanje postupka do donošenja odluke. Istaknuto je da apelant nije postupio po uputi suda da na pripremnom ročištu iznese činjenice i predloži dokaze, pa su nižestupanjski sudovi, u nedostatku dokaza, pravilnom primjenom odredaba ZPP, odbili apelantov tužbeni zahtjev.

14. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U navodima apelacije apelant opisuje tijek postupka koji je apelant pokrenuo još u veljači 1990. godine pred Osnovnim sudom udruženog rada u Tuzli radi poništenja odluke Povjerenstva za stambene odnose tuženog o dodjeli predmetnog stana Mustafi Mešiću. Apelant navodi da je prvostupanjski sud poništio odluku, a da je drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi Mustafe Mešića, žalbu odbacio kao nepravodobnu, te da je postupak po prijedlogu Mustafe Mešića za ponavljanje postupka odložen zbog rata, tako da je Općinski sud u Banovićima tek u svibnju 2002. godine odlučio o prijedlogu. Apelant smatra da je u tom postupku došlo do kršenja njegovog prava na pristup sudu u odnosu na dostavu pismena strankama, budući da poziv na ročište nije bio objavljen u dnevnom listu, niti mu je postavljen privremeni zastupnik. Apelant je tek 2002. godine po prvi put posjetio BiH nakon što je kao izbjeglica otišao u Švedsku, tako da je tek tada saznao da se postupak ponavlja, te je tada i podnio prijedlog za nastavak postupka, da bi sud tek 2006. godine zakazao pripremno ročište. Efikasnost postupka od održavanja pripremnog ročišta pa do donošenja odluke o reviziji ne može ublažiti štetu koja je apelantu nastala prekomjernim odugovlačenjem postupka u razdoblju odlučivanja o prijedlogu za ponavljanje postupka, gdje je učinjeno niz procesnih propusta i povreda apelantovih prava od podnošenja prijedloga za nastavak postupka do zakazivanja pripremnog ročišta, što je za apelanta neprihvatljivo dugo. Apelant je na kraju predložio da sud usvoji apelaciju, te da se Federacija Bosne i Hercegovine obveže da mu na ime kompenzacije za izgubljenu mogućnost ostvarivanja prava na stan, koje je bilo izvjesno da je sud postupao u razumnom roku i bez kršenja njegovih prava, isplati 10.000,00 KM, a na ime nematerijalne štete zbog duševne patnje zbog dugog trajanja postupka iznos od 5.000,00 KM, kao i da mu se naknade troškovi na ime sastava apelacije u iznosu od 800,00 KM.

15. Na traženje Ustavnog suda Općinski sud je dostavio predmetni spis 6. rujna 2012. godine.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ocjenjujući navode apelacije, Ustavni sud zapaža da apelant zapravo ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost donesenih presuda u predmetnom postupku, već ukazuje na proceduralne propuste prvostupanjskog suda (Općinskog suda u Banovićima) prilikom dostave pismena, što je dovelo do povrede njegovog pravo na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje. Dalje, apelant je tražio i isplatu naknade na ime nematerijalne i materijalne zbog dužine trajanja postupka, pa Ustavni sud iz navedenog, iako to apelant nije posebno istakao, zaključuje da apelant ukazuje da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u «razumnom» roku kao segment prava na pravično suđenje.

19. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi u vezi sa suđenjem u «razumnom roku» isključivo odnose na razdoblje od donošenja rješenja kojim je dopušteno ponavljanje postupka do zakazivanja pripremnog ročišta, odnosno razdoblje od 17. svibnja 2002. godine do 19. studenoga 2006. godine. Međutim, Ustavni sud će, prema svojoj ustaljenoj praksi, sagledati postupak u cjelini, dakle razdoblje od 17. svibnja 2002. godine do 29. siječnja 2009. godine kada je donesena presuda Vrhovnog suda, pa je to razdoblje od šest godina i osam mjeseci. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je apelant i tijekom postupka isticao činjenicu da je postupak dugo trajao, da je ove navode razmotrio Općinski sud koji je naveo da odgovornost za to snosi isključivo apelant, koji sudu nije dostavio novu adresu. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da je apelant, nakon što je predmetni postupak umirovljen 13. rujna 2002. godine zbog nedolaska parničnih stranaka, 11. siječnja 2003. godine inicirao prijedlogom nastavak umirovljenog postupka bez dostavljanja nove adrese. Dalje je evidentno da je apelant 14. siječnja 2003. godine opunomoćio svoju prijateljicu da ga zastupa u predmetnom postupku, te da je Općinski sud 28. rujna 2005. godine, provjeravajući valjanost punomoći, jer sud još uvijek nije raspolagao sa apelantovom točnom adresom, održao ročište na kojem je punomoćnicu upoznao s tim da, s obzirom na odredbe novog ZPP, više ne može biti apelantov punomoćnik. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja (nedostavljanje nove adrese, stupanje na snagu novog ZPP kojim je na drugačiji način regulirano pitanje punomoćnika, te činjenicu da je tijekom 2004. godine u okviru reforme sudske vlasti u BiH Općinski sud u Banovićima pripojen Općinskom sudu što je objektivno doprinijelo dužini postupka), Ustavni sud smatra da se razdoblje od 17. svibnja 2002. godine pa do 28. rujna 2005. godine, u svjetlu navedenih okolnosti, ne može staviti na teret suda, odnosno ne vodi zaključku da je stvarna namjera suda bila bezrazložno odugovlačiti postupak. Navedeno tim prije što su sudovi na tri instance, nakon što je apelant 31. listopada 2006. godine konačno otklonio procesne nedostatke za nastavak postupka dostavljajući valjanu punomoć za zastupanje, u kratkom razdoblju od dvije godine i tri mjeseca donijeli tri presude. Dakle, imajući u vidu činjenicu da je apelant nedostavljanjem nove adrese onemogućio sud da s njim komunicira, te da je postupak od momenta otklanjanja procesnih nedostataka okončan u kratkom roku za dvije godine i tri mjeseca ne može se zaključiti da je u konkretnom slučaju prekršeno načelo «razumnog» roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje u «razumnom» roku u okviru značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

20. U vezi sa apelantovim navodima da je prvostupanjski sud (Općinski sud u Banovićima) prekršio njegovo pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje, zbog načina dostave pismena, Ustavni sud podsjeća da se svaki konkretni postupak sa aspekta navodne povrede ustavnih prava ocjenjuje u cjelini. Stoga je, u situaciji kad su u apelantovom slučaju redoviti sudovi na tri sudske instance meritorno odlučili o apelantovom tužbenom zahtjevu, nesporno da je apelant imao pristup sudu. Naime, preduvjet za povredu ovog prava jeste okolnost da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. srpnja 2004. godine, stavak 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 43/04). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije smatra očito (prima facie) neutemeljenim.

21. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

22. Imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1173/09 (S.B.) | Sudska praksa | Aktio