Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1357/09 (K. M.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1357/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko. M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1357/09, rješavajući apelaciju K. M. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K. M. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000484 06 U od 15. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. K. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 6. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 000484 06 U od 15. aprila 2009. godine.

2. Rješenjem Federalnog zavoda za PiO-Kantonalna administrativna služba Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni upravni organ) broj 1070605435 od 23. maja 2006. godine koje je potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda za PiO (u daljnjem tekstu: drugostepeni upravni organ) broj 02/1-1070605435 od 29. juna 2006. godine, odbijen je zahtjev apelanta za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom invalidskom osiguranju vojnih osiguranika («Službeni list SFRJ», br. 7/85, 74/87 i 20/89).

3. Prvostepeni upravni organ je u toku postupka utvrdio da je apelant rođen 5. januara 1949. godine, da je kao vojni obveznik bio pripadnik oružanih snaga u vremenu od 6. aprila 1992. godine do 22. oktobra 1994. godine a što je utvrđeno iz uvjerenja Federalnog ministarstva odbrane od 6. aprila 2005. godine. Prvostepeni upravni organ je istakao da je uvidom u nalaz i mišljenje Glavne vojno ljekarske komisije od 22. novembra 1994. godine, utvrđeno da je apelant kao vojnik proglašen kao nesposoban za vojnu službu po osnovu povrede koja je nastupila u toku službe u oružanim snagama a da je rješenjem Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija R BiH) broj 06/10-5-188/95 od 12. aprila 1995. godine, apelant otpušten iz Armije R BiH sa danom 22. novembrom 1994. godine. Rješenjem službe za boračka pitanja Općine Ilidža broj 09-41-

5480/04 od 8. aprila 2005. godine, kako je dalje navedeno, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta i saglasno tome su mu priznata prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih porodica. Na osnovu utvrđenih činjenica prvostepeni upravni organ je zaključio da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju propisane relevantnim odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i Zakona u službi u Armiji R BiH («Službeni list RBiH» br. 11/92, 8/93, 17/93, 1/94, 13/94, 14/94, 16/94, 4/95 i 20/95).

4. Obrazlažući odluku o žalbi drugostepeni upravni organ je u svemu prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog upravnog organa.

5. Odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja drugostepenog upravnog organa broj 01/1-1144062346 od 19. septembra 2008. godine, Kantonalni sud je presudom broj 09 0 U 000484 06 U od 15. aprila 2009. godine, tužbu odbio kao neosnovanu.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su osporena rješenja tuženog organa i prvostepenog upravnog organa pravilne i zakonite. Naime, članom 13. stav 1. tačka 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika propisano je da je vojni osiguranik u smislu tog zakona lice koje ima svojstvo aktivnog vojnog lica po zakonu kojim se uređuje vojna služba. Članom 3. stav 1. Zakona o službi u Armiji R BiH propisano je da su lica na službi u Armiji: vojna lica, radnici na službi u armiji i građani po ugovoru na radu u Armiji, te aktivna vojna lica, vojnici i lica u rezervnom sastavu dok se nalaze na vojnoj dužnosti u Armiji. Stavom 2 navedenog člana, kako je dalje citirano, propisano je da su aktivna vojna lica podoficiri, oficiri i generali dok je članom 63. Zakona propisano da se penzijsko invalidsko osiguranje vojnih lica uređuje propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Imajući u vidu utvrđene činjenice i navedene zakonske odredbe, Kantonalni sud je ocijenio pravilnim utvrđenje tuženog i prvostepenog organa da apelant ne ispunjava zakonske uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Naime, apelant nije bio aktivno vojno lice u smislu člana 63. Zakona o službi u Armiji R BiH te mu po toj odredbi ne pripada pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Obzirom da apelant ne ispunjava zakonske uslove za ostvarivanje invalidske penzije po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, Kantonalni sud je tužbu kao neosnovanu odbio primjenom člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima.

7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je istakao da je ratni vojni invalid II kategorije i da se ima smatrati vojnim osiguranikom te «činjenica što sam ocijenjen nesposobnim za vojnu službu zbog ranjavanja nije mogla biti razlogom za prestanak službe u oružanim snagama». Apelant je također istakao da je «diskriminisan u odnosu na ostale ratne vojne invalide» te navodi presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-07-

000969 od 29. maja 2008. godine po tužbi Nedžada Radeljaka «u kojoj je navedeno da se vojnim osiguranikom smatraju i ratni vojni invalidi». Apelant je dalje istakao da je»ratni vojni invalid II grupe te se ima smatrati vojnim osiguranikom i ne može biti diskriminisan u odnosu na kolegu Nedžada Radeljaša niti Kantonalni sud može u dvije presudu potpuno drugačije presuditi».

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se u suštini isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime u konkretnom slučaju Kantonalni sud je obrazložio da apelant ne ispunjava zakonske uslove za ostvarivanje invalidske penzije po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika jer nije bio aktivno vojno lice u smislu člana 63 Zakona o službi u Armiji BiH. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Također, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere […] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrijebljena sredstva naspram željenog cilja nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).

13. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je ustanovio da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud je također ustanovio da apelantovo ukazivanje na različitu praksu redovnog suda ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1095/09 od 23. februara 2012. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1357/09 (K. M.) | Sudska praksa | Aktio