Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1622/09 (Miodrag Lj. Lukač)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 376
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1622/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. listopada 2012. godine, u predmetu broj AP 1622/09 rješavajući apelacije Miodraga Lj. Lukača, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Miodraga Lj. Lukača, podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000256 09 Rev od 20. siječnja 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001 271 od 16. srpnja 2009. godine, zbog toga što su očevidno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. Miodrag Lj. Lukač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Simo Tošić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 25. svibnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog, kako se u apelaciji navodi, opstrukcije Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), koji i poslije skoro tri godine čekanja na drugostupanjsku odluke nije dao odgovor i informaciju u vezi s okončanjem prizivnog postupka u predmetu broj 001-0-Gž-06-001 271 a povodom priziva na presudu Općinskog sudu u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-45/04 od 7. lipnja 2006. godine. Predmetna apelacija je evidentirana kao AP 1622/09.
2. Apelant je 18. travnja 2011. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu kojom je pobijao u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 70 0 P 000256 09 Rev od 20. siječnja 2011. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-06-001 271 od 16. srpnja 2009. godine. Predmetna apelacija je evidentirana pod brojem AP 1810/11. Apelant je podnescima u više navrata dopunjavao apelacije.
3. S obzirom na to da je apelant Ustavnom sudu dostavio dvije apelacije koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova Ustavni sud je, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP 1622/09 i AP 1810/11 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1622/09.
4. Apelant je tužbom Općinskom sudu 4. ožujka 2004. godine pokrenuo parnični postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine i Općine Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Federacija BiH i Općina ili tuženi) radi utvrđenja činidbe. Odlučujući o alternativno postavljenim tužbenim zahtjevima Općinski sud je donio Presudu broj P-45/04 od 7. lipnja 2006. godine kojom je točkom 1. izreke djelomično usvojio tužbeni zahtjev utvrđujući obvezu Općini da apelantu izvrši obnovu stambenog objekta, odnosno otkloni svu materijalnu štetu koja je pričinjena na objektu izgrađenom na zemljištu upisanom u p.l.-u 165 k.o. Ivanjska, kao i da apelantu naknadi troškove postupka. Istom presudom prvostupanjski sud je alternativno odlučio da se Općina može osloboditi navdene obveze ukoliko apelantu isplati iznos od 41.701,00 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana podnošenja tužbe, uz naknadu troškova postupka. Točkom 2. izreke iste presude odlučeno je da se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev u odnosu na obvezu Federacije BiH odbije kao neutemeljen, dok je točkom 3. izreke apelant obvezan da Federaciji BiH naknadi troškove.
5. Općinski sud je naveo da je, uvidom u brojne materijalne dokaze, saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, te vještačenje po vještaku građevinske struke, zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično utemeljen. Odlučujući o prigovoru tuženih da je tužba podnesena nepravodobno Općinski sud je istakao da je prigovor cijenio u materijalno pravnom, a ne u formalnom smislu, kako su to tuženi zahtijevali. Općinski sud je naveo da je prihvaćena tvrdnja iz zahtjeva tužbe o stvarnom vremenu spoznaje potraživane štete na devastiranom objektu, a to je 23. travanj 2001. godine kada je apelantu imovina službeno vraćena u posjed, odnosno kada je prestalo pravo Općine da upravlja imovinom budući da je apelant je tek tada mogao slobodno pristupiti svojoj imovini, spoznati štetu i razmjere štete na objektu, pa je prigovor ocijenjen kao neutemeljen.
6. Odlučujući o prizivu Općine podnesenom protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Gž-06-001 271 od 16. srpnja 2009. godine kojom je priziv uvažio i pobijanu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev i u odnosu na Općinu u cijelosti odbio. U obrazloženju je navedeno da iz neprijepornih činjenica koje je prvostupanjski sud utvrdio proizlazi, između ostalog, da je apelant vlasnik devastiranog stambenog objekta i zemljišta na kojemu je objekt izgrađen, da je apelant 1995. godine, u ratnim okolnostima napustio navedene nekretnine; da je Odlukom Povjerenstva za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 20. ožujka 2001. godine potvrđeno da je apelant 1. travnja 1992. godine bio savjestan posjednik stambene zgrade za koju traži naknadu štete; da je Općina 2002. godine apelantu izdala uvjerenje da je njegov objekt pretrpio teža materijalna oštećenja, te da nije prošao kroz sanacioni program; da apelant do svojih nekretnina nije mogao doći sve do kolovoza 1998. godine, kada je napravljen most između Ivanjske i Blatne; da je mjesto, nakon što ga je stanovništvo napustilo, bilo nenaseljeno sve do izgradnje mosta; da su u razdoblju 1997/1998. godine oštetile apelantovu kuću nepoznate osobe, da su ta oštećenja velika i da je za saniranje neophodan iznos od 41.701,00 KM, jer je objekt oštećen u procentu od 53%, te da su sva oštećenja na objektu starija od pet godina.
7. Kantonalni sud je, polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja koje nije dovedeno u dvojbu ni prizivnim navodima, zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastarjelosti koje su istaknuli tuženi. Kantonalni sud je pojasnio da je pogrešan pravni stav prvostupanjskog suda da rok za zastarijevanje teče od 23. travnja 2001. godine kada je mjerodavno tijelo donijelo rješenje o prestanku uprave Općine nad spornim nekretninama. Pojašnjavajući svoj stav Kantonalni sud je naveo da je, odredbom članka 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), određeno da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu počinilo, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Dalje, Kantonalni sud je pojasnio da, polazeći od činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda da je do štete došlo 1997/1998. godine, da je pristup u mjesto Ivanjska bio moguć od kolovoza 1998. godine, da je apelant u lipnju 1999. godine Općini podnio zahtjev za predaju nekretnina u posjed i sanaciju objekta, da su apelantu nekretnine bile dostupne od lipnja 1999. godine, kao i činjenice da je tužba sudu podnesena 4. ožujka 2004. godine, taj sud je ocijenio da je apelantovo potraživanje zastarjelo, jer je za ostvarivanje tražbine protekao i subjektivni i objektivni rok, predviđen odredbama članka 376. st. 1. i 2. ZOO-a.
8. Odlučujući o apelantovoj reviziji podnesenoj protiv drugostupanjske presude Vrhovni sud je donio Presudu broj 70 P 000256 09 Rev od 20. siječnja 2011. godine, kojom je reviziju kao neutemeljenu odbio. Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, te naveo da je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbe članka 376. st. 1. i 2. ZOO-a imajući u vidu činjenicu da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 4. ožujka 2004. godine. Revizijski sud je naveo kako je Kantonalni sud za svoje odlučenje dao razloge koje kao pravilne prihvaća i taj sud. Budući da je tužbeni zahtjev usmjeren i na naknadu štete, Vrhovni sud se pozvao na odredbu članka
186. ZOO-a kojom je propisano da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, te je istakao da je apelantu počinjena šteta (1997. i 1998. godina), odnosno kada je za štetu saznao (najkasnije u junu 1999. godine), a ne, kako je to procijenio Općinski sud, kada je Općina donijela rješenje o prestanku uprave nad apelanovom imovinom, odnosno kada je apelantu vraćena imovina.
9. Prema ocjeni Vrhovnog suda apelant je kao vlasnik nekretnine aktivno legitimisan da podnese tužbu za naknadu štete koja je njoj nastala, bez obzira što se predmetna nekretnina u tom momentu nalazila pod privremenom upravom Općine. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da CRPC nije bila mjerodavna odlučivati o zahtjevima za naknadu štete koja je počinjena izbjeglicama i raseljenim osobama, niti je bilo kojim propisom predviđeno da su se te osobe prije podnošenja tužbe za naknadu štete morale obratiti sa zahtjevom CRPC-u, pa stoga, prema ocjeni revizijskog suda, ne stoji prigovor kako je podnošenjem zahtjeva CRPC-u došlo do prekida zastarijevanja, u smislu odredbe članka 388. ZOO-a. Vrhovni sud je još istaknuo kako ne stoji revizijski prigovor da je drugostupanjski sud u vrijeme zastarijevanja uračunao cjelokupno poslijeratno razdoblje pojašnjavajući kako je rat u Bosni i Hercegovini okončan potpisivanjem Mirovnog sporazuma 14. prosinca 1995. godine, a iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi kako je taj sud subjektivni zastarni rok za naknadu štete (članak 376. stavak 1. ZOO-a) računao od mjeseca lipnja 1999. godine.
10. Apelant je prvobitnu apelaciju podnio zbog, kako se u apelaciji navodi, opstrukcije Kantonalnog suda, koji i poslije skoro tri godine čekanja na drugostupanjsku odluke nije dao odgovor i informaciju (iako se više puta obraćao sudu) kada se može očekivati donošenje odluke o prizivu, čime je apelantu onemogućeno korištenje njegovih prava za nastavak daljnjeg rješavanja predmetnog postupka. Dalje je apelant nakon okončanja predmetnog postupka pobijao i u međuvremenu donesene presude Vrhovnog i Kantonalnog suda, te ukazao na povrede prava na dom i imovinu iz članka II/3.(f) i II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i na odredbe čl. II/5, III/2.c), III/3.b), te X/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te ukazuje i na povredu Principa UN o stambenom zbrinjavanju i povratu imovinu raseljenim i izbjeglim osobama (Pinheiro princip), te Rezolucije 1708 (2010) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 28. siječnja 2010. godine (koji se odnose na rješavanje pitanja izbjeglih i raseljenih osoba u R Hrvatskoj). Apelant u dopuni apelacije ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na suđenje u «razumnom» roku, zbog opstruiranja i namjernog odugovlačenja postupka. Apelant iscrpno opisuje tok predmetnog postupka i druge postupke koje je vodio radi povrata i sanacije oštećene kuće u Ivanjskoj u koju je uselio 1991. godine kada je zbog političke krize u bivšoj SFRJ i narastanja otvorenih sukoba i fizičke ugroženosti napustio svoj stan u Zagrebu. Svoju imovinu u Ivanjskoj apelant je morao napustiti 1995. godine, tako da je bio prisiljen s obitelji otići u Banjaluku. Zbog srušenog mosta na Uni apelantu, sve do 1999. godine, nije bila dostupna imovina u Ivanjskoj, kada zapravo i kreće njegova pravna bitka za povrat i sanaciju imovine. Apelant ukazuje da je Općina bila dužna sanirati mu kuću jer je ona po sili zakona i logici stvari odgovorna za nastanak štete. Apelant smatra kako su pobijane odluke nastale kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava jer sudovi nisu cijenili sve specifične uvjete i okolnosti nastanka događaja u ratnom i poslijeratnom razdoblju.
11. U odgovoru na apelaciju AP 1622/09 Kantonalni sud je, između ostalog, naveo kako su točni navodi apelacije da se apelant više puta obraćao tome sudu, telefonom i pismeno i, gotovo uvijek je dobijao informacije o trenutačnom redoslijedu predmeta (prema stanju za pojedini mjesec, nakon što se iz evidencije za tekući mjesec izbrišu riješeni predmeti u prethodnom mjesecu), što je, istodobno mogao biti orijentir kada bi predmet mogao biti uzet u rad. Osim toga Kantonalni sud je naveo kako je o prizivu odlučeno 16. srpnja 2009. godine, nakon dvije godine, devet mjeseci i 28 dana od dana prijma prvostupanjske odluke, pa s obzirom na broj neriješenih građanskih predmeta toga suda, navedeni rok se ne može cijeniti kao «nerazuman».
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje kako prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju kako je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Apelant ukazuje kako je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom i imovinu, potom se poziva na odredbe iz Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa, između ostalog, zaštitom prava izbjeglih i raseljenih osoba, te u dopuni apelacije ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje u «razumnom» roku.
15. U kontekstu navedenoga Ustavni sud prvenstveno, u svezi s prizivnim navodima vezanim za suđenje u «razumnom» roku, primjećuje kako apelant zapravo ukazuje na namjerno odlugovlačenje postupka pred Kantonalnim sudom. U svezi s ovim navodima Ustavni sud podsjeća da će, prema svojoj ustaljenoj praksi, a imajući u vidu i dopunu apelacije u kojoj apelant ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na suđenje u «razumnom» roku, predmetni postupak cijeniti u cjelini, tako da će razmotriti razdoblje od podnošenja tužbe (4. ožujak 2004. godine) do donošenja odluke o reviziji (20. siječanj 2011. godine), dakle razdoblje od šest godina i 10 mjeseci. Ustavni sud primjećuje kako je u predmetnom postupku prvostupanjska presuda donesena nakon dvije godine i dva mjeseca, kako je Kantonalni sud o prizivu odlučio nakon nešto više dvije godine i deset mjeseci od momenta kada je prvostupanjski sud proslijedio predmet toma sudu, a Vrhovni sud je o reviziji odlučio nakon godinu i šest mjeseci. Cijeneći predmetni postupak Ustavni sud primjećuje kako se predmet najdulje zadržao pred Kantonalnim sudom, nešto više od dvije godine i deset mjeseci, međutim s obzirom na činjenice predmeta iz kojih proizlazi da Kantonalni sud ima veliki broj građanskih predmeta u radu te da je taj sud, oprečno navodima apelacije, više puta davao informacije apelantu o tome u kojoj se fazi predmet nalazi, to Ustavni sud apelantove navode o namjernom odugovlačenju postupka smatra neutemeljenim. Dakle, cijeneći postupak u cjelini, kao i činjenicu da se u konkretnom slučaju prema odredbama Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) ne radi o žurnom postupku, te da su prvostupanjski i revizijski sud svoje odluke donijeli u relativno kratkom vremenskom razdoblju, razdoblje od šest godina i 10 mjeseci, koliko je ukupno trajao trostupanjski postupak ne može se, u okolnostima konkretnog predmeta, smatrati «nerazumnim». Stoga, Ustavni sud smatra kako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje u «razumnom» roku u okviru značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
16. Nadalje u svezi sa navodima apelacije o kršenju prava na dom i imovinu, koji se isključivo odnose na pogrešene primjene odredaba ZOO-a od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda koji su odbili tužbeni zahtjev apelanta prihvatajući prigovor zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu, broj AP 4037/09 (vidi, Odluka o dopustivosti, broj AP 4037/09 od 27. lipnja 2012. godine tač. 9. i 10., dostupna na www.ustavnisud.ba) razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje. Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud nije našao opravdanim zahtjev apelantice u vezi sa njenim pozivanjem na kršenje prava na pravično suđenje, dom i imovinu, te je apelaciju odbacio kao (prima facie) neutemeljenu. Kako i predmeta apelacija pokreće gotovo identično pravno pitanje u vezi sa primjenom materijalnog prava Ustavni sud se u odnosu na navode o kršenju prava na dom i imovinu u cijelosti poziva na obrazloženje Ustavnog suda dato u citiranoj odluci broj AP 4037/09.
17. U odnosu na ukazivanje apelanta na povrede prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (čl. II/5, III/2.c), III/3.b, te X/2., a koji se tiču, prije svega, pitanja izbjeglica i raseljenih osoba, obveze entiteta da ispune sve uvjete za pravnu sigurnost i zaštitu lica pod svojom jurisdikcijom i njihovu obvezu da se u potpunosti pridržavaju Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pitanja ljudskih prava i temeljnih sloboda zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine koja nijednim amandmanom ne mogu biti eliminisana, Ustavni sud smatra, imajući u vidu i razmatranja u prethodnim tačkama ove odluke, da predmetni postupak ni na koji način ne pokreće pitanje eventualne povrede ovih apelantovih prava. Naime, Ustavni sud primjećuje da je apelant 1991. godine, kao izbjeglica iz R Hrvatske došao u Bosnu i Hercegovine u mjesto Ivanjska, gdje je posjedovao kuću u koju se smjestio i iz koje je, usljed ratnih okolnosti, morao iseliti 1995. godine, te da je apelant u postupku povrata imovine, u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini svoju imovinu u Bosni i Hercegovini vratio, pa za Ustavni sud ostaje nejasno, u kom smislu apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede ovih ustavom zagarantovanih prava, budući da apelant samo puko pozivanje na odredbe iz Ustava Bosne i Hercegovine ničim nije obrazložio. Osim toga apelant nije dostavio bilo kakav dokaz iz koga bi proizlazilo da je donošenjem osporenih presuda apelantu na bilo koji način onemogućeno uživanje navedenih ustavnih prava, osim što je nezadovoljan ishodom postupka, pa Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta očevidno (prima facie) neutemeljeni.
18. U vezi sa pozivanjem apelanta na kršenje Principa UN o stambenom zbrinjavanju i povratu imovinu raseljenim i izbjeglim licima «Pinheiro princip», te Rezolucije 1708 (2010) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 28. siječnja 2010. godine Ustavni sud zapaža da se navedeni akti odnose na rješavanje pitanja izbjeglih i raseljenih osoba u R Hrvatskoj i nisu sadržani u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, pa Ustavni sud ove apelantove navode neće razmatrati.
19. Imajući u vidu odredbe članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očevidno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić