Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1661/09 (F. R.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1661/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1661/09, rješavajući apelaciju Fehrije Radovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fehrije Radovac podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000195 od 10. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002446 od 20. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2610/04 od 16. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fehrija Radovac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zatuša Murisa Makarević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000195 od 10. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž- 06-002446 od 20. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2610/04 od 16. juna 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-2610/04 od 16. juna 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002446 od 20. septembra 2007. godine, osim u dijelu o troškovima postupka, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je, prije 6. decembra 2000. godine, stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu koji je pobliže označen u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), što su GP „Bosna“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena) dužni priznati i trpiti da apelantica ostvari sva prava koja pripadaju nosiocu stanarskog prava koji je to pravo stekao prije navedenog datuma. Apelantica je također obavezana da drugotuženoj naknadi troškove postupka. U obrazloženju svoje odluke, Općinski sud je naveo da je iz provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je apelantica, početkom rata, izbjegla sa Pala i došla kod svojih rođaka kod kojih je upoznala Augusta i Fatimu Martinić, nosioca i sunositeljicu stanarskog prava na spornom stanu (u daljnjem tekstu: raniji NSP). Dalje, utvrđeno je da je apelantica, uz dozvolu ranijih NSP, uselila u sporni stan tokom augusta 1992. godine „koji i danas koristi“, a raniji NSP su napustili Sarajevo. Također, sud je utvrdio da raniji NSP nisu podnijeli zahtjev za povrat spornog stana koji nije ni proglašen napuštenim, kao i da tuženi nisu pokretali bilo kakav postupak za iseljenje apelantice iz spornog stana, koja osim dozvole ranijeg NSP nije imala drugo ovlaštenje za korištenje tog stana.

3. Općinski sud je, zatim, utvrdio da je drugotužena pasivno legitimisana, a da prvotužena nije. Kako je sud dalje naveo, odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), koji se na osnovu člana 18.b. istog zakona odnosi i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim, propisano je da nosiocu stanarskog prava, koji zahtjev za povrat stana u posjed nadležnom stambenom organu ili CRPC-u nije podnio do 4. oktobra 1999. godine, prestaje stanarsko pravo. Dalje, odredbom člana 13. istog zakona propisano je da nakon prestanka stanarskog prava u skladu sa članom 5. tog zakona, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom, a do isteka roka iz člana 18.d., organ nadležan za stambene poslove. Dalje, Općinski sud je naveo i da su čl. 1. i 2. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine FBiH“ broj 28/05, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) uređeni uslovi i način vraćanja davaocu stana na korištenje, dodjela i prodaja stanova iz člana 13. Zakona o prestanku primjene koji su vraćeni davaocu stana na korištenje. Dalje, kako je naveo Općinski sud, članom 4. Zakona o prodaji stanova, regulisano je da ukoliko je davalac stana na korištenje preduzeće koje je privatizovano, stanovima raspolaže općina na čijoj teritoriji se stan nalazi. Kako je sud utvrdio da nije sporno da je prvotuženi privatizovano privredno društvo od 3. oktobra 2002. godine, pasivno legitimasana u konkretnom slučaju je samo drugotužena. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije.

4. U odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, jer je ranijem NSP to pravo prestalo tek 4. oktobra 1999. godine. Naime, kako je sud naveo, tek od toga datuma za apelanticu su mogli početi teći rokovi iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, ali ne i ranije. Naime, kako je naveo Općinski sud, od augusta 1992. godine, od kad je apelantica u posjedu spornog stana, pa do 4. oktobra 1999. godine nisu mogla postojati dva nosioca stanarskog prava na istom stanu. Kako od 4. oktobra 1999. godine do podnošenja tužbe, 20. jula 2004. godine, nije prošlo 8 godina neometanog, bespravnog korištenja stana, Općinski sud je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan i u odnosu na drugotuženu.

5. Kantonalni sud je svojom presudom djelimično uvažio apelanticinu žalbu i to u dijelu koji se tiče dosuđenih troškova postupka, pa je prvostepenu presudu preinačio i odbio zahtjev drugotužene za dodjelu troškova. U ostalom dijelu, Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda o tome da se ne može primijeniti odredba člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni sud je ukazao da je navedenom odredbom propisano da, ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini, svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice podnijeti zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za iseljenje tog lica, u roku od tri godine od dana nezakonitog useljenja. Dalje, prema odredbi stava 7. istog člana, proizlazi da protekom roka od tri godine ne prestaje pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana kod nadležnog suda u daljnjem roku od pet godina. Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, da bi neko stekao stanarsko pravo na stanu u društvenoj svojini, bilo je potrebno da stan koristi bez pravnog osnova i nesmetano u periodu od osam godina.

6. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je ukazao da je utvrđeno da je apelantica u sporni stan uselila 1992. godine, u vrijeme kada su druga lica bili nosioci stanarskog prava na tom stanu, a napustili su ga zbog ratnih dejstava i ostavili stan na čuvanje apelantici, zbog čega se ona u taj stan „nije uselila bespravno nego sa njihovim dopuštenjem“. Kantonalni sud je istakao da tek sa prestankom stanarskog prava ranijem NSP, tj. tek sa istekom posljednjeg roka koji je raniji NSP imao za povrat spornog stana, apelantica je postala bespravna korisnica tog stana, zato što se „stanarsko pravo od strane jednog lica ne može sticati dok ne prestane takvo pravo drugog lica“. Kantonalni sud je istakao da je posljednji rok za traženje povrata bio 6. decembar 2000. godine, a ne 4. oktobar 1999. godine kako je to utvrdio prvostepeni sud, te da se prije tog datuma apelantica ne može smatrati bespravnom korisnicom, jer od 6. decembra 2000. godine pa do podnošenja tužbe nije proteklo osam godina koliko je propisano članom 30. Zakona o stambenim odnosima. Na ovakav zaključak, kako je dalje naveo Kantonalni sud, nije mogao utjecati ni žalbeni prigovor da se u konkretnom slučaju nije radilo o stanu koji je proglašen napuštenim, jer je pravni režim svih stanova koji su napušteni izjednačen odredbom člana 18. Zakona o prestanku primjene, bez obzira jesu li ili ne proglašeni napuštenim.

7. Vrhovni sud je, presudom broj 070-0-Rev-08-000195 od 10. marta 2009. godine, odbio apelanticinu reviziju protiv drugostepene odluke. Vrhovni sud je naveo da, na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi, nije osnovan revizijski prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U tom smislu, Vrhovni sud je istakao da je pravilan pravni stav nižestepenih sudova da apelantica ne može steći stanarsko pravo u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima, jer rok iz navedenog člana počinje teći tek kada raniji NSP izgubi to pravo, zato što se stanarsko pravo jednog lica ne može stjecati dok ne prestane stanarsko pravo drugog lica na istom stanu. Kako je stanarsko pravo ranijim NSP prestalo 6. decembra 2000. godine, apelantica nije ispunila uslove za primjenu člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Pri tome su, kako je dalje naveo Vrhovni sud, irelevantni revizijski navodi da su raniji NSP povrijedili odredbe člana 48. stav

2. Zakona o stambenim odnosima kada su stan ostavili na čuvanje apelantici, a da prethodno nisu ponudili davaocu stana na korištenje da on odredi podstanara.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ove svoje navode zasniva na istim razlozima koje je iznijela u žalbi protiv prvostepene i reviziji protiv drugostepene odluke, tako što navodi da smatra da su ispunjeni uslovi iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima da joj se prizna stanarsko pravo, budući da je u sporni stan uselila 1992. godine „bez valjanog pravnog osnova“. Apelantica također smatra da sudovi donose „različite odluke po istom pravnom pitanju“, čime dovode u pitanje princip jednakosti građana pred zakonom, ali nije navela niti jednu takvu odluku na kojoj zasniva ovakvu tvrdnju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom ili imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom ili imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1661/09 (F. R.) | Sudska praksa | Aktio