Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1712/09 (H. B.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Služnost
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1712/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine u predmetu broj AP 1712/09, rješavajući apelaciju Huseina Bajrektarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Bajrektarevića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 76 0 P 000134 09 Gž od 26. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Bajrektarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Borivoj Gak, advokat iz Novog Grada, podnio je 29. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 000134 09 Gž od 26. februara 2009. godine.

2. Osnovni sud u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Rješenjem broj 76 0 P 000134 07 P od 17. novembra 2008. godine utvrdio da je tužena Zejna Topalović iz Novog Grada (u daljem tekstu: tužena) smetala tužioca, tj. apelanta u zadnjem mirnom posjedu prava služnosti prolaza i prevoza putem preko dijela parcele tužene, bliže označene u dispozitivu rješenja, i parcele, prolaz, površine 24m2, također bliže označene u dispozitivu istog rješenja, u korist apelantovih nekretnina, kuće, dvorišta i garaže i ograde, bliže označenih u izreci rješenja, na taj način što je 1. decembra 2007. godine na parceli, bliže označenoj u dispozitivu rješenja («prolaz, površine 24m2, k.o. Novi Grad, prolaz škarpa, površine 24m2), postavila betonsku metalnu ogradu u dužini od 14,60 m, čime je u potpunosti onemogućila apelantu ulaz u kuću i dvorište i prevoz vozila u dvorište i garažu. Tuženoj je naloženo da se okani svakog takvog ili sličnog smetanja, te nadoknadi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 2.190,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Ostatak tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uspostavljanje prijašnjeg stanja na način da se ukloni navedena betonska metalna ograda, dužine 14,60m, odbijen je.

3. Odlučujući o apelantovoj i žalbi tužene protiv Rješenja Osnovnog suda broj 76 0 P 000134 07 P od 17. novembra 2008. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 76 0 P 000134 09 Gz od 26. februara 2009. godine žalbu tužene uvažio, preinačio Rješenje Osnovnog suda broj 76 0 P 000134 07 P od 17. novembra 2008. godine u osporenom dosuđujućem dijelu, tako što je u tom dijelu apelantova tužba odbijena kao neosnovana, a apelantova žalba kao tužitelja u osporenom odbijajućem dijelu odbijena, te je potvrđeno prvostepeno rješenje.

4. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, istaknuto da je predmet odlučivanja u konkretnoj parnici smetanje posjeda nekretnina i naknada troškova postupka. Istaknuto je da smetanje posjeda predstavlja svaki akt kojim se onemogućava ili ometa normalno vršenje faktičke vlasti na stvari koja sačinjava državinu. U tom postupku sud raspravlja i odlučuje po tužbi samo za zaštitu faktičkog posjeda. Bez značaja je da li u konkretnom slučaju tužilac ima pravo službenosti prolaza spornim putem i u koje svrhe. Za osnovanost tužbenog zahtjeva bitna je samo okolnost da li je tužilac faktički koristio sporni put. Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je tužena kao vlasnik zemljišta na svome zemljištu postavila dvorišnu ogradu za čije postavljanje je pribavila urbanističku suglasnost i građevinsku dozvolu nadležnog organa uprave. Imajući u vidu da je tužena postavila predmetnu ogradu uz suglasnost nadležnog državnog organa, Okružni sud je ocijenio da postupanje tužene u konkretnoj situaciji nema karakter smetanja posjeda. Međutim, u konkretnoj pravnoj situaciji i da je dvorišna ograda postavljena bez odobrenja nadležnih državnih organa, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Okružni sud je zaključio da bi apelantov zahtjev kao tužitelja bio neosnovan zbog sljedećih razloga. Naime, dalje je obrazloženo da je u toku postupka apelant priznao (zapisnik od 1. augusta 2008. godine) da je tužena ozidala zid od kvadre 1. decembra 2007. godine i na njega postavila željeznu ogradu. Odmah po saznanju da je zid postavljen, to jest 15. decembra 2007. godine, apelant je odsjekao dio metalne ograde i srušio kvadru u širini od 4 metra i na taj način je obezbijedio ulaz u svoje dvorište i prolaz vozilom do svoje garaže. Tužena je nakon toga, 25. maja 2008. godine, angažirala radnike i porušila postojeću ogradu u cijelosti, dakle, i ozidani dio od kvadre i metalni dio koji je bio postavljen na ozidani dio, tako da su nakon toga ostali samo temelji ograde koji su bili u nivou zemljane podloge. Međutim, kroz osam dana na istom mjestu izgradila je betonsku ogradu na koju je stavila istu metalnu ogradu koja je ranije bila postavljena na kvadru i ta se ograda i sada nalazi na licu mjesta.

5. Imajući u vidu odredbu člana 125. ZPP u smislu koje ne treba dokazivati činjenice koje su stranke priznale pred sudom u toku parnice, dalje je navedeno da je na osnovu apelantovog priznanja sud utvrdio da je apelant, nakon što je tužena postavila ogradu 1. decembra 2007. godine, putem samopomoći zaštitio se u posjedu tako što je 17. decembra 2007. godine porušio dio ograde i stupio u posjed zemljišta radi ulaska u dvorište i prevoza vozila do garaže. Imajući u vidu da je apelant povratio posjed na spornom putu, Okružni sud je zaključio da više nije bilo mjesta sudskoj zaštiti posjeda u odnosu na smetanje koje je počinjeno 1. decembra 2007. godine.

6. Također, imajući u vidu da je tužena 25. maja 2008. godine porušila postojeću ogradu i nakon toga, poslije osam dana, postavila novu betonsku ogradu, Okružni sud je zaključio da je na taj način apelanta ponovo zasmetala u posjedu puta, a kako apelant u toku postupka nije preinačio tužbu isticanjem novog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ponovnog smetanja posjeda u roku koji je propisan članom 77. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80, 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/09), Okružni sud je zaključio da apelant nije ostvario uslove za sudsku zaštitu. Okružni sud je obrazložio da tužba za smetanje posjeda nije tužba za utvrđenje, nego je kondemnatorna tužba, tako da je utvrđenje čina smetanja posjeda samo jedna od pravnih pretpostavki za ocjenu osnovanosti zahtjeva za uspostavljanje ranijeg posjedovnog stanja. Istaknuto je da se zbog toga u slučaju kada se utvrdi da vraćanje oduzetog posjeda nije moguće (kako je to utvrdio prvostepeni sud u pobijanom rješenju), ne može djelomično usvojiti tužbeni zahtjev za zaštitu posjeda na način da se utvrdi da je izvršen čin smetanja posjeda, kako je to uradio prvostepeni sud, jer ta činjenica sama po sebi nema nikakav značaj ako nema drugog dijela izreke koji predstavlja kondemnatorni dio. Slijedeći navedeno, naglašeno je da premisa o utvrđenju čina smetanja posjeda ne spada u izreku, nego u obrazloženje rješenja. Zbog izloženog, dalje je navedeno «kako je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, valjalo je žalbu tužene uvažiti i preinačiti prvostepeno rješenje u osporenom dosuđujućem dijelu u skladu sa članom 235. tačka 3. ZPP, dok je apelantovu žalbu valjalo u osporenom dosuđujućem dijelu odbiti i potvrditi prvostepeno rješenje temeljem navedenog člana ZPP».

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih tvrdnji apelant je naveo da se nalazi u posjedu prava služnosti prolaza sa glavne ulice preko dijela parcele, bliže označene u apelaciji, k.o. Novi Grad, koja je državna svojina, do svoje kuće. Apelant je istakao da se predmetnim prolazom služi oko 25 godina, a istim prolazom se služi i tužena do svoje kuće. Međutim, tužena i njen pokojni muž postavili su kapiju na predmetni prolaz do glavne ulice u čemu apelant nije želio učestvovati, budući da je kapija postavljena na državnom zemljištu, te zbog apelantovog odbijanja da učestvuje u gradnji navedene kapije, tužena je počela da ometa apelanta u služnosti prolazom, u početku zaključavanjem kapije, a kasnije građenjem betonskog zida. Povodom izgradnje betonskog zida u toku je postupak pred nadležnim općinskim organom uprave, jer, kako je istakao apelant, o njegovoj žalbi još nije odlučio organ uprave. Dok je apelant bio u Njemačkoj, tužena je u maju 2008. godine ojačala ostatak zida, a kako apelant nije znao ko je to učinio, nije ni mogao preinačiti tužbu, jer je tek kasnije doznao da je to počinio sin tužene Semir Topalović protiv kojeg je podnio tužbu. Apelant je istakao da 15. decembra 2007. godine nije porušio cijeli zid, već samo 4 metra, a da je dio zida ostao naslonjen na dio njegove kuće i njegovog dimnjaka zbog čega je, prema apelantovom mišljenju, pogrešan zaključak drugostepenog suda da nije bilo mjesta za sudsku zaštitu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo, kao i na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1712/09 (H. B.) | Sudska praksa | Aktio