Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1826/09 (D. D.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1826/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1826/09, rješavajući apelaciju Dušanke Dubravac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušanke Dubravac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 750 od 25. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-000 142 od 25. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-691/03 od 13. oktobra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušanka Dubravac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 11. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 750 od 25. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-

0-Gž-06-000 142 od 25. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-691/03 od 13. oktobra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-691/03 od 13. oktobra 2005. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnik nekretnina, bliže označenih u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje su društveno vlasništvo sa pravom korišćenja zemljišta na apelantičino ime, da su Vesna Šešić i Neđo Šešić (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi) dužni to priznati, te joj izdati tabularnu ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prenos, a u protivnom trpjeti da se apelantica na osnovu pravosnažne prvostepene presude uknjiži kao vlasnik navedenih nekretnina. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantica pokrenula postupak tužbom u kojoj je postavila tužbeni zahtjev da sud utvrdi da je ona vlasnik izgrađenih objekata i nosilac prava korišćenja zemljišta u društvenoj svojini koje je bliže navedeno u obrazloženju presude, a na kojem su objekti izgrađeni, te da se tuženi (njena kćerka i zet) obavežu da joj to pravo priznaju i izdaju tabularnu ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prenos. Navedeno je da je apelantica svoj tužbeni zahtjev temeljila na tvrdnji da je tuženim poklonila iznos od 50.000 DM radi kupovine predmetnih nekretnina, te da je novac poklonjen „usmenim ugovorom o darovanju“. Budući da je brak između tuženih razveden, apelantica smatra da je „ostvaren uslov za raskid usmenog darovnog ugovora“, te da se predmetne nekretnine upišu kao njeno vlasništvo.

3. Osnovni sud je, dalje, naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrdio da su tuženi zaključili brak 1994. godine, te da su predmetne nekretnine kupili za vrijeme trajanja braka od Desanke Preradović i Mire Stanković. Osnovni sud je, također, naveo da je kao kupac u predugovoru o kupoprodaji nekretnina od 24. januara 1997. godine naveden drugotuženi, dok se u konačnom Ugovoru o kupoprodaji nekretnina broj I-Ov-1198/97 od 3. marta 1997. godine, koji je ovjeren 15. maja 1997. godine u Osnovnom sudu, navode prvotužena i drugotuženi kao kupci predmetnih nekretnina sa ½ dijela vlasništva. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da je ugovor o kupoprodaji nekretnina od 3. marta 1997. godine proveden i kroz zemljišne knjige. Osnovni sud je, također, utvrdio da su tuženi predmetne nekretnine koristili zajedno sve do 2003. godine, kada je brak između njih razveden, a drugotuženi nekretnine napustio. Dalje, Osnovni sud je naveo da apelantica u toku postupka nije ponudila niti jedan dokaz na okolnosti osnova sticanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama, te je, s tim u vezi, sud zaključio da na apelantičinoj strani nisu ispunjeni uslovi iz člana 20. stav 1. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) za sticanje prava svojine na predmetnim nekretninama, niti uslovi iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Dalje, Osnovni sud je obrazložio da u predmetnom postupku nije mogao raspravljati i odlučivati o tome da li je zaključen usmeni ugovor o poklonu i da li je pravno valjan, te o eventualnom opozivu, poništenju ili raskidu takvog ugovora, u smislu čl. 52. i 74. ZOO i paragrafa 946. bivšeg Opšteg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ), budući da sud, u smislu odredbe člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

4. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-06-000 142 od 25. septembra 2006. godine odbio apelantičinu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da u potpunosti prihvata činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da, i kad bi se prihvatila kao tačna apelantičina tvrdnja da je ona tuženim poklonila novac kojim su kupili predmetne nekretnine, apelantica je, prema mišljenju suda, imala mogućnost da prema „paragrafu 947. bivšeg OGZ“ u posebnom postupku zahtijeva opoziv takvog ugovora i zahtijeva da joj se vrati dato (novac). Stoga je Okružni sud zaključio da apelantici ne pripada pravo da traži da se ona upiše kao jedini vlasnik kupljene kuće i nekretnina, budući da je prvostepeni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 8. stav 1. ZPP utvrdio da na apelantičinoj strani nisu ispunjeni uslovi iz člana 20. ZOSPO za sticanje prava svojine na predmetnim nekretninama. Zbog navedenih razloga, Okružni sud je apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 750 od 25. marta 2009. godine odbio apelantičinu reviziju protiv drugostepene odluke. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvo ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, te istakao da, suprotno navodima revizije, smatra da je prvostepeni sud ocijenio sve provedene dokaze upravo kako nalaže odredba člana 8. ZPP, te da je za svoju ocjenu dao valjane razloge koje u svemu prihvata i taj sud. Naime, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se iz dokaza koje je izvela apelantica u toku postupka ne može sa sigurnošću utvrditi da je ona tuženim poklonila novac u iznosu od 50.000 DM za kupovinu spornih nekretnina, a pogotovo da im je poklonila predmetnu kuću, te je zaključio da se navodi revizije istaknuti u ovom pravcu ne mogu prihvatiti kao osnovani.

6. Vrhovni sud je, dalje, ukazao da apelantica u predmetnom postupku nije zahtijevala da se utvrdi da je sa tuženima zaključila usmeni ugovor o poklonu (novca ili nekretnina), njegov opoziv ili utvrđenje ništavosti tog ugovora, niti je zahtijevala utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina koje su zaključili tuženi sa prodavcima 3. marta 1997. godine. Insistiranje apelantice na tvrdnji da je novčani iznos za kupovinu predmetnih nekretnina poklonila tuženim tokom cijelog postupka, pa i u reviziji, prema mišljenju Vrhovnog suda, u ovoj parnici nema značaj koji toj tvrdnji pridaje apelantica. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je apelantica postavljenim tužbenim zahtjevom tražila da sud utvrdi da je ona stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Stoga, odlučujući o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelantica u toku postupka nije ponudila nijedan dokaz na okolnosti osnova sticanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama u smislu člana 20. ZOSPO, niti da je zaključila neki ugovor o prometu nekretnina na način kako je to propisano odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Vrhovni sud je, također, naveo da je pravilan i zaključak nižestepenih sudova da bi apelantici u slučaju opoziva ugovora o poklonu pripadalo pravo da, u smislu odredaba čl. 946-949. OGZ, traži vraćanje datog novca. Budući da apelantica u toku postupka nije dokazala da je stekla vlasništvo na predmetnim nekretninama, te da ih je eventualno poklonila tuženim, Vrhovni sud je zaključio da, u smislu odredbe člana 20. stav 1. ZOSPO, nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava svojine na predmetnim nekretninama u apelantičinu korist. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao da među parničnim strankama nije sporno da su tuženi u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina bili u braku, te, stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, te nekretnine čine njihovu zajedničku imovinu u smislu odredbe člana 270. stav 6. Porodičnog zakona Republike Srpske, a čija dioba prema stanju spisa nije izvršena. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su sudovi pravilno primijenili pravo kada su odbili apelantičin postavljeni tužbeni zahtjev.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelantica smatra da joj je navedeno pravo povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelantica je istakla da u toku postupka nije bilo sporno da su njen muž i ona obezbijedili novčani iznos od 50.000 DM za kupovinu predmetne kuće, te s tim u vezi smatra nebitnim na čije je ime upisana kuća u zemljišne knjige. S obzirom na to da je brak između tuženih razveden, apelantica je istakla da je „time otpao i motiv da sporna kuća ostane u vlasništvu kćerke i zeta“. Zbog toga, kako apelantica dalje navodi, ona ne traži „vraćanje novca, nego vraćanje sporne kuće (apelantici) u vlasništvo i posjed“. S tim u vezi, apelantica je istakla da sudovi nisu s dovoljno pažnje ocijenili njenu volju i „motiv kupovine sporne kuće“. Predložila je da se apelacija usvoji i predmet vrati na ponovni postupak.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava (ZOO, ZOSPO i ZPP) jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih apelantičin tužbeni zahtjev nije osnovan, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njenog prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1826/09 (D. D.) | Sudska praksa | Aktio