Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1842/09 (S. B.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1842/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1842/09, rješavajući apelaciju Senada Balvanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Balvanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kžk-

08-000018 od 6. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Balvanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije-Tojšići, podnio je 11. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kžk-08-000018 od 6. marta 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-K-06-

000467 od 3. oktobra 2007. godine optuženi apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela utaje iz člana 290. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10; u daljnjem tekstu: KZ) u sticaju sa produženim krivičnim djelom krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1. KZ, te je nakon što mu je za krivično djelo utaje iz člana 290. stav 3. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a za produženo krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1. KZ kazna zatvora u trajanju od jedne godine, uz primjenu člana 54. KZ, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci. Istom presudom apelant je obavezan da oštećenom DD «Transturist» Tuzla (u daljnjem tekstu: oštećeni) naknadi štetu u iznosu od 41.902,70 KM, te da plati troškove krivičnog postupka i sudski paušal u iznosima preciziranim u izreci presude, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-08-000123 od 25. septembra 2008. godine uvažena je apelantova žalba, te je Presuda Općinskog suda broj 032-0-K-06-000467 od 3. oktobra 2007. godine ukinuta i određen je pretres pred Apelacionim vijećem Kantonalnog suda. U obrazloženju rješenja je naglašeno da je iz apelantovih žalbenih navoda proizlazilo da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i da obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, što je ukazivalo da je činjenično stanje do tada ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Kžk-08-000018 od 6. marta 2009. godine, donesenom nakon održanog glavnog pretresa, u skladu sa članom 332. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10; u daljnjem tekstu: ZKP), apelant je proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela utaje iz člana 290. stav 3. KZ u sticaju sa produženim krivičnim djelom krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1. KZ, počinjenog na način opisan u izreci presude. Kantonalni sud je primjenom navedenih zakonskih odredbi i uz primjenu čl. 6, 43, 49. i 54. stav 1. utvrdio: za krivično djelo utaje kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a za produženo krivično djelo krivotvorenja službene isprave kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci, te je uz primjenu člana 54. stav 2. tačka d) KZ apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci. Apelant je obavezan da oštećenom nadoknadi štetu u iznosu od 41.516,00 KM, a sa viškom imovinskopravnog zahtjeva oštećeni je upućen na parnični postupak. Apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka i sudski paušal u iznosima preciziranim u izreci presude.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je optužnicom Tužiteljstva broj Kt 1827/05 od 24. aprila 2006. godine, koja je potvrđena 3. maja 2006. godine, apelant optužen zbog krivičnog djela utaje iz člana 290. stav 3. KZ u sticaju sa produženim krivičnim djelom krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1. KZ. Dalje je istaknuto da je na pretresu koji je, u skladu sa članom 332. stav 2. ZKP, održan pred vijećem Apelacionog odjeljenja Kantonalnog suda, kantonalni tužitelj pročitao potvrđenu optužnicu Tužiteljstva i u cijelosti ostao pri uvodnom izlaganju kao i pri završnoj riječi koja je data ranije na glavnom pretresu održanom pred prvostepenim sudom. Sud je naveo da su tokom dokaznog postupka koji je proveden na pretresu pred vijećem Apelacionog odjeljenja Kantonalnog suda ponovo saslušani predstavnik oštećenog Sulejman Huremović, šest svjedoka, vještak grafolog prof. dr. Esad Bilić, a kao dokazi istaknuti su svi dokazi navedeni u obrazloženju presude koji su se izvodili pred prvostepenim sudom i koji su bili dostavljeni prvostepenom sudu. Ocjenjujući izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi na osnovu člana 296. ZKP, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude. Kantonalni sud je ocijenio da su iskazi svjedoka međusobno saglasni u pogledu kontrole putnih naloga i računa, da nisu u suprotnosti sa drugim izvedenim dokazima, te je iskaze svjedoka prihvatio kao vjerodostojne dokaze. Sud je naglasio da iz nalaza i mišljenja vještaka grafologa proizlazi da je na putnim nalozima preciziranim u obrazloženju presude, a koje je potpisao i odobrio šef obračunske službe Hajrudin Bakić kao ovlašteno lice, izvršeno dopisivanje i ispravke već obračunatih troškova, njihovim uvećavanjem. Također, u putnim nalozima za inostranstvo su prilikom popunjavanja uvećavani stvarno učinjeni troškovi, te je na takvim putnim nalozima na mjestu predviđenom za potpis finansijskog rukovodioca krivotvoren potpis Hajrudina Bakića, šefa obračunske službe. Dakle, vještačenjem je utvrđeno da navedene ispravke pripadaju apelantu kao skriptoru.

6. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da iz izvedenih dokaza proizlazi zaključak da je apelant u periodu od 6. maja 2003. godine do 10. juna 2005. godine, s ciljem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, radeći kao blagajnik kod oštećenika, prilikom obrade putnih naloga za inostranstvo (pojedinačno označenim u obrazloženju presude), nakon što ih je prethodno potpisao i odobrio šef obračunske službe Hajrudin Bakić kao ovlašteno lice, «izvršio dopisivanje i ispravke već obračunatih troškova, uvećavajući ih, tako što je u rubrici troškova dopisivao određene troškove na ime izvršenih usluga, popravaka vozila i nabavke rezervnih dijelova, znajući da te usluge nisu izvršene», zatim «što je nakon što mu je dostavljena dokumentacija od vozača o pravdanju troškova sa službenih putovanja, na putnim nalozima za inostranstvo (pojedinačno označenim u obrazloženju presude), prilikom popunjavanja tih putnih naloga uvećavao stvarno učinjene troškove, tako što je u dijelu troškova upisao i troškove na ime nabavke rezervnih dijelova i opravke vozila, znajući da nisu izvršene, pa je takve putne naloge na mjestu predviđenom za potpis finansijskog rukovodioca, svojeručno potpisao Hajrudina Bakića, krivotvoreći njegov potpis. Da bi opravdao razliku do ispravljenog i uvećanog iznosa, uz predmetne putne naloge prilagao je fiktivne račune «quittunge» (pojedinačno navedene u obrazloženju) o izvršenim uslugama popravaka autobusa u inostranstvu, te je na osnovu takve dokumentacije vršio isplate iz blagajne preduzeća, krivotvoreći na nalozima za isplatu, na mjestu predviđenom za potpis primaoca, potpis vozača Refika Hasića, a razliku do uvećanog iznosa u odnosu na stvarne troškove službenih putovanja zadržavao za sebe. Time je apelant za sebe pribavio imovinsku korist u ukupnom iznosu od 41.516,00 KM, za koji iznos je oštetio DD «Transturist» Tuzla». Kantonalni sud je zaključio da je apelant krivotvorio službene isprave i zadržao za sebe povjereni mu novac oštećenika, sve radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi.

7. U obrazloženju presude je detaljno opisan postupak likvidacije predmetnih putnih naloga, uz navođenje svake pojedinačne radnje, kao i učešće blagajne, odnosno blagajnika u tom postupku. Obrazloženo je da su «quittunge» računi ocijenjeni zajedno sa nalozima blagajne za isplatu, kao način izvršenja. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je utvrdio da su se u radnjama optuženog apelanta stekla obilježja krivičnog djela utaje iz člana 290. stav 3. KZ i produženog krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1. KZ. Dalje je obrazloženo «da je apelant navedene radnje počinio sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan da mu ne pripada imovinska korist koju je na taj način stekao, tj. da uzima tuđu pokretninu koja mu je povjerena i da preduzima radnje krivotvorenja navedenih dokumenata». Kako apelantova uračunljivost nije ničim dovedena u sumnju, Kantonalni sud je apelanta proglasio krivim za krivično djelo utaje iz člana 290. stav 3. KZ i za produženo krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1. KZ, budući da je s ciljem da sebi pribavi imovinsku korist protivpravno zadržao tuđu pokretninu koja mu je povjerena, jer je kao odgovorna osoba u poslovnu ispravu unio neistinite podatke, a utajena stvar je velike vrijednosti.

8. Budući da je apelant proglašen krivim za navedena krivična djela koja su učinjena u sticaju, sud mu je na osnovu člana 54. stav 1. KZ za krivično djelo utaje iz člana 290. stav 3. KZ utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a za produženo krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1. KZ kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, pa apelanta uz primjenu člana 54. stav 2. tačka d) KZ osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da u konkretnom slučaju «postoji prividan idealni sticaj navedenih djela, jer ipak sve radnje zajedno čine jedno krivično djelo, koje isključuju postojanje drugog krivičnog djela». Apelant je naveo da «radnja dopisivanja u putnom nalogu predstavlja modus operandi-način izvršenja koji se obavljao u određenom vremenskom kontinuitetu, koji je obuhvaćen jedinstvenim umišljajem sa istim pasivnim subjektom, prema istom oštećeniku, te da je postojao isti krajnji cilj izvršenja kao isto sredstvo izvršenja, korištenje iste prilike da bi se izvršilo prisvajanje materijalnih sredstava». Dalje je navedeno da je «trebalo izvesti zaključak da je unošenje dodatnih činjenica i troškova u putni nalog predstavljao način izvršenja za izvršenje krivičnog djela utaje». Apelant smatra da je prilikom rješavanja «pravnog pitanja sticaja krivičnih djela i primjene člana 54. KZFBiH trebalo poći od načela in dubio pro reo, jer je krivično djelo utaje konzumiralo u sebi sam način izvršenja, te da je krivično djelo krivotvorenja službene isprave konzumirano u ovom prethodnom i služilo je kao pripremna radnja, posebno imajući u vidu umišljaj počinioca». Apelant smatra da nije obrazloženo «zbog čega sud smatra da su pokretnine koje su mu povjerene velike vrijednosti» jer se kod egzistencije krivičnog djela utaje iz člana 290. stav 3. KZFBiH mora raditi o utajenoj stvari velike vrijednosti». Apelantovi navodi o povredi navedenih prava u suštini se svode na povredu odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog pravo, posebno povredu principa in dubio pro reo.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na kršenje odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja svoje presude dao jasne i nedvosmislene razloge iz kojih je zaključio da je apelant počinio predmetna krivična djela pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom krivičnom postupku proveden obiman i detaljan dokazni postupak i da je sudska odluka zasnovana na dokazima koji su izvedeni u prvostepenom i drugostepenom postupku, nalazom vještaka na osnovu uvida u materijalne dokaze, izjavama svjedoka kao i izjavi apelanta koji je saslušan i na pretresu pred Kantonalnim sudom. Nakon što je izvršena pojedinačna i međusobna analiza i ocjena dokaza, u osporenoj presudi su dati razlozi o svim relevantnim elementima krivičnih djela i apelantovoj krivičnoj odgovornosti.

14. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima o tome da osporena odluka ne sadrži obrazloženje «zbog čega sud smatra da su pokretnine koje su povjerene apelantu velike vrijednosti», Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

15. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud u svojoj presudi za svoje zaključke da je apelant počinio predmetna krivična djela koja su mu stavljena na teret dao detaljno i jasno obrazloženje koje se ni u jednom dijelu ne doima proizvoljnim i ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret.

16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede ovog principa, jer je Kantonalni sud sve protivrječnosti i dileme trebao tumačiti u apelantovu korist, a ne suprotno od toga. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje i analiza svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1842/09 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio