Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1873/09 (S. M.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1873/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1873/09, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. M. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Kžk-03/08 od 9. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Pazara, kojeg zastupa Bakir Ljubović, advokat iz Zenice, podnio je 15. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kžk-

03/08 od 9. marta 2009. godine.

2. Presudom Suda BiH broj K-21/08 od 27. maja 2008. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) i krivičnog djela krijumčarenje osoba iz člana 189. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 29. KZBiH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 28. oktobra 2007. godine pa do 8. januara 2008. godine i kao sporedna novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM. Apelant je obavezan naknaditi troškove krivičnog postupka-paušal u iznosu od 100,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.

3. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Apelaciono vijeće Suda BiH Rješenjem broj Kž-24/08 od 14. oktobra 2008. godine uvažilo pa je prvostepena presuda ukinuta i određeno održavanje novog pretresa pred Apelacionim vijećem.

4. Nakon održanog usmenog i javnog pretresa Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj Kžk-03/08 od 9. marta 2009. godine kojom je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH, te krivičnog djela pripremanje krivičnog djela iz člana 248. KZBiH u vezi sa članom 29. KZBiH. Apelantu je za počinjeno krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. u vezi sa stavom

1. KZBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, dok mu je za krivično djelo pripremanja krivičnog djela iz člana 248. KZBiH u vezi sa članom 29. KZBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je apelant na osnovu člana 53. KZBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to od dana lišenja slobode 28. oktobra 2007. godine pa do 9. januara 2008. godine. Od apelanta su oduzete dvije novčanice u apoenima od 100 eura, serijskih slova i brojeva X 02594720558 i U05025991037 i jedna novčanica u apoenu od 50 eura, serijskih slova i brojeva X17583150137. Navedeno je oduzeto potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta broj 18-12-5-04-13-18/07 od 26. oktobra 2007. godine. Apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka i paušal sudu u iznosu od 100 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.

5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da stranke u postupku i branioci optuženih nisu predložili nove dokazne prijedloge, a kako se radi o drugostepenom postupku Apelaciono vijeće Suda BiH je uz saglasnost stranaka donijelo odluku da se ponovo ne izvode dokazi izvedeni u prvostepenom postupku. Konstatirano je da je Apelaciono vijeće izvršilo uvid u predmetni slučaj i upoznalo se sa njim, te da pretres pred Apelacionim vijećem ne podrazumijeva doslovno ponavljanje prvostepenog postupka.

6. Na osnovu analize i ocjene izvedenih dokaza, Apelaciono vijeće je utvrdilo da apelant i ostali optuženi nisu počinili krivično djelo krijumčarenja osoba iz člana 189. stav 1. KZBiH koje im se optužbom stavlja na teret. Međutim, imajući u vidu da sud nije vezan zakonskim opisom i pravnom kvalifikacijom krivičnog djela kako ga tužitelj u optužnici označava, već isključivo činjeničnim opisom djela, prema mišljenju Apelacionog vijeća, proizlazi da su apelant i ostali optuženi počinili krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH i krivično djelo pripremanja krivičnog djela iz člana 248. KZBiH.

7. Istaknuto je da je Apelaciono vijeće nesporno utvrdilo da su optuženi kao pripadnici organizirane grupe ljudi počinili krivičnopravne radnje na način, u vrijeme i na mjestima kako je to precizno navedeno u izreci presude. Navedeno je rezultat logičkog zaključivanja o postojanju navedenih pravno relevantnih činjenica, pa je Apelaciono vijeće na osnovu člana 15. ZKPBiH, a na osnovu ocjene svih dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, u smislu člana 281. stav 2. ZKPBiH, ocijenilo da su optuženi svojim radnjama ostvarili sva objektivna i subjektivna zakonska obilježja krivičnog djela udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. KZBiH i krivičnog djela pripremanja iz člana 248. KZBiH.

8. Iz provedenih dokaza Apelaciono vijeće je van razumne sumnje utvrdilo su apelant i optuženi N. C. i Đ. Š u namjeri pribavljanja imovinske koristi iz koristoljublja kao pripadnici organizirane grupe ljudi preduzeli radnje koje stvaraju uvjete za neposredno činjenje nedopuštenog prelaska i prebacivanja više osoba albanske nacionalnosti preko BiH i Republike Hrvatske kao tranzitnih zemalja u Italiju i Njemačku.

9. Istaknuto je da činjenica da su optuženi postali pripadnici organizirane grupe ljudi ili udruženja tri ili više osoba s ciljem činjenja krivičnih djela propisanih KZBiH proizlazi iz dokaza optužbe koji su izvedeni pred prvostepenim vijećem. Istaknuto je da je iz izjava svjedoka M. J., M. J. E. J. i I. J. nesumnjivo utvrđeno da su sa Kosova krenuli u Njemačku gdje imaju rodbinu a da je prijevoz organiziran na način da je njihov otac odnosno svekar stupio u kontakt sa osobom koja je trebala osigurati njihov nesmetan odlazak u Italiju odnosno Njemačku. Dogovoreno je da za njihov odlazak treba da bude isplaćeno ukupno 16.000,00 KM i to po njihovom ulasku u Italiju. Osobu koja ih je prevozila iz Prištine svjedoci su prepoznali kao N. C. koji je, prema njihovom svjedočenju, imao više poziva u toku putovanja sa njima nepoznatim osobama, te da ih je obavještavao o toku putovanja. Vozač ih je izvijestio da idu u Brčko gdje su stigli 26. oktobra 2007. godine, tačnije do benzinske pumpe i motela „Laguna“ i presjeli u automobil „Audi 10“ kojim je upravljala osoba koju su svjedoci prepoznali kao Đ. Š. Od Novog Pazara, prema svjedočenju navedenih osoba, optuženom N. C. pridružilo se i drugo vozilo kojim je upravljao apelant sa kojima su se nalazile još tri osobe. Uvidom u izvršene provjere prelaska državne granice utvrđeno je da je 25. oktobra 2007. godine na međunarodnom graničnom prijelazu Uvac evidentirano PMV „Passat“ kojim je upravljao apelant a u kome su se nalazile četiri osobe i to F. T., R. S., A. S. i E. B. Navedeno je da je apelant spomenute osobe dovezao do navedene benzinske pumpe u Brčkom gdje ih preuzima nepoznata osoba koja se prije dolaska Granične policije BiH udaljila sa dogovorenog mjesta preuzimanja ilegalnih imigranata.

10. Sve navedeno, prema mišljenju Apelacionog vijeća Suda BiH, ukazuje na to da su optuženi svjesno i voljno djelovali kao karike u lancu krijumčarenja osoba albanske nacionalnosti preko države BiH kao tranzitne zemlje. Činjenica da su optuženi pristupili i djelovali kao pripadnici organiziranoj grupi ljudi s ciljem činjenja krivičnog djela pripremanja krivičnog djela iz člana 248. KZBiH proizlazi i iz iskaza svjedoka S. B., inspektora FMUP-a, koji je izvršio analizu mobilnih telefona i četiri pretplatnička broja, a na osnovu koje je moguće zaključiti da su optuženi bili u međusobnoj komunikaciji, te da su, s obzirom na broj kontakata koji je ostvaren između svakog od njih, bili dobro komunikacijski uvezani, što ukazuje na to da su imali razrađen plan i dogovor kojeg su se pridržavali i o čijoj su se realizaciji međusobno telefonski obavještavali.

11. Rješenjem Suda BiH broj Kžk-3/08 od 27. aprila 2009. godine izvršena je ispravka Presude Suda BiH broj Kžk-03/08 od 9. marta 2009. godine tako što u presudi treba da stoji da je od apelanta oduzeta jedna novčanica u apoenu od 50,00 eura, serijskog slova i broja „X17583150134“ umjesto serijskog slova i broja „X17583150137“.

12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Ističe da se izrekom presude (kao i optužnicom) apelantu stavlja na teret da je navedena krivična djela počinio zajedno sa N. C., dakle da je oba djela izvršio kao saizvršilac sa još jednom osobom. Međutim, kod pravne kvalifikacije djela u izreci osporene presude sud navodi da je apelant oba djela počinio sa još dvije osobe i to sa N. C. i Đ. Š. i to kao saizvršilac, što je u direktnoj suprotnosti sa činjeničnim navodima iz potvrđene optužnice kojom je apelant optužen. Na taj način, prema apelantovom mišljenju, optužba je grubo prekoračena na njegovu štetu jer mu se optužnicom stavlja izvršenje oba krivična djela u saizvršilaštvu samo sa N. C., dakle apelant je osuđen za radnje koje nisu označene u potvrđenoj optužnici Tužilaštva BiH.

13. Ističe da je tokom postupka i u završnoj riječi apelantova odbrana ukazivala na to da je izreka potvrđene optužnice nerazumljiva i suprotna sama sebi i provedenim dokazima, te da nije podobna da bi se na osnovu nje donijela osuđujuća presuda. Ističe da Apelaciono vijeće Suda BiH nije ni u obrazloženju presude naveo koje su to krivično djelo pripremali apelant i N. C., niti je u obrazloženju presude navedeno kako to iz navedenog činjeničnog opisa taj sud utvrđuje postojanje grupe, kako to da su optuženi pripremali izvršenje krivičnog djela sa nepoznatim osobama, kako to da su osobe koje je prevozio apelant zatečene tri dana kasnije u nedopuštenom prelasku državne granice, a iz njihovih iskaza i iskaza policijskih službenika proističe da su lišeni slobode odmah nakon dolaska u Brčko. Smatra da iskazi svjedoka ničim ne terete apelanta niti ga mogu dovesti u vezu sa izvršenjem krivičnog djela izuzev što su svjedoci saglasni da im je otac odnosno svekar platio prijevoz iz Novog Pazara do Brčkog i da je njihov otac odnosno svekar organizirao njihovo putovanje. Prema apelantovom mišljenju, Apelaciono vijeće ne navodi iskaze svjedoka već samo paušalno navodi da na osnovu njihovih iskaza smatra za utvrđenim ovo ili ono. Nasuprot tome, logične izjave optuženih sud smatra neistinitim iako niti jedan dokaz ne negira njihove navode.

14. U svom odgovoru na apelaciju Sud BiH je u odnosu na apelantove navode o prekoračenju optužbe naveo da je Apelaciono vijeće iz činjeničnog opisa krivičnopravnih radnji optuženih, onako kako su i označene u optužnici, zaključilo da su optuženi počinili krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH i krivično djelo pripremanja krivičnog djela iz člana 248. KZBiH, a ne krivično djelo krijumčarenja osoba iz člana 189. KZBiH, kao nedovršeno krivično djelo koje im je optužbom stavljeno na teret. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je postupilo u skladu sa odredbom člana 280. stav 2. ZKPBiH i na taj način zakonito i ispravno ocijenilo apelantove krivičnopravne radnje i to u lakšem obliku nego što mu je optužbom stavljeno na teret, budući da je krivično djelo iz člana 248. KZBiH niži stadij u izvršenju krivičnog djela krijumčarenja osoba iz člana 189. KZBiH.

15. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 280.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. (2) Sud nije vezan za prijedloge u pogledu pravne ocjene djela.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, koji se u suštini odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije , presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće Suda BiH dovoljno jasno obrazložilo svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Suprotno apelantovim navodima, prema mišljenju Ustavnog suda, izreka osporene presude nije u suprotnosti sa optužnicom jer je i optužnicom apelantu stavljeno na teret da je kao saizvršilac sa N. C. i Đ. Š. počinio krivična djela za koja je proglašen krivim. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u smislu ocjene apelantove krivičnopravne radnje postupalo u skladu sa odredbom člana 280. stav 2. ZKPBiH, u čemu ovaj sud također ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju nije došlo do prekoračenja optužbe na apelantovu štetu. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Ustavni sud zapaža da se apelant u apelaciji žali i na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da osim paušalnog navoda o kršenju prava iz ovog člana apelant nije ničim obrazložio u čemu bi se navodno kršenje sastojalo u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1873/09 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio