Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1889/09 (M. J.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Privatizacija
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1889/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1889/09, rješavajući apelaciju Marinka Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Jankovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 042608 09 Gž od 26. mata 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 042608 04 P od 30. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marinko Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Petar Cvetojević, advokat iz Banja Luke, podnio je 15. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 042608 09 Gž od 26. mata 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 042608 04 P od 30. decembra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 042608 04 P od 30. decembra 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 042608 09 Gž od 26. mata 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je, na osnovu nesmetanog korišćenja stana pobliže opisanog u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan) u periodu dužem od osam godina, stekao pravo na trajno i nesmetano korištenje tog stana, te da je Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), kao davalac stana na korišćenje, dužan to priznati i trpiti. U obrazloženju prvostepene odluke, Osnovni sud je naveo da je nesporno među parničnim strankama bilo to da je tuženi vlasnik spornog stana. Sporno je, međutim, bilo da li je apelant sporni stan nezakonito koristio duže od osam godina, te da li mu prema odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/98 i 31/99) pripada pravo na sporni stan kako je to tražio. U vezi sa tim pitanjem, Osnovni sud je naveo da je iz apelantovog iskaza i drugih provedenih dokaza utvrđeno da je on uselio u sporni stan u novembru 1993. godine, jer je taj stan napustio raniji nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: raniji NSP). Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je preduzeće „Čajavec“, u kojem su bili zaposleni apelant i njegova supruga, uputilo zahtjev Izvršnom odboru Opštine Banja Luka radi prenošenja „prava davanja ili eventualno prava raspolaganja“ na spornom stanu na „Čajavec“, jer „to preduzeće nije u mogućnosti na drugi način riješiti stambeno pitanje [apelantove] četveročlane porodice“. Međutim, kako je utvrdio Osnovni sud, takav prenos nije nikada izvršen i apelant nikada nije dobio rješenje ili ugovor u odnosu na sporni stan.

3. Dalje, Osnovni sud je također utvrdio da je supruga ranijeg NSP, 29. aprila 2004. godine, podnijela zahtjev nadležnom stambenom organu Opštine Banja Luka da se, nakon smrti njenog muža, na nju prenese stanarsko pravo na spornom stanu. Nadležni organ je ovaj zahtjev odbio zato što je utvrđeno da raniji NSP, odnosno njegova supruga nisu kod nadležnog Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske podnijeli zahtjev za povrat stana u zakonom propisanom roku, zbog čega su ex lege izgubili stanarsko pravo na tom stanu. Također, Osnovni sud je detaljno naveo sve odredbe Zakona o stambenim odnosima koje je smatrao relevantnim, a naročito je ukazao da je odredbom člana 30. stav 1. ovog zakona propisano da svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice podnijeti zahtjev za pokretanje postupka za iseljenje bespravno useljenog lica u stan u društvenom vlasništvu: Također, sud je ukazao da je odredbom člana 30. stav 2. istog zakona propisano da će, na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti, stambeni organ donijeti rješenje o ispražnjenju stana ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Dalje, stavom 7. člana 30. propisano je da se protekom roka od tri godine ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana kod nadležnog suda u daljnjem roku od pet godina. Dakle, protekom roka od osam godina, prema navedenoj odredbi, ne može se više voditi postupak za iseljenje lica koje je nezakonito uselilo u stan zbog zakonske prekluzije.

4. Osnovni sud je, dalje, ukazao da je u međuvremenu donesen Zakon o privatizaciji državnih stanova „(Službeni glasnik RS“ broj 72/07 – prečišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), kojim je u odredbi člana 38. propisano da ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2008. godine ili u roku od godinu dana od dana završetka spora, pravno lice iz člana 1. navedenog zakona (Republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo) i nosilac stanarskog prava dužni su u narednih 60 dana zaključiti ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme u skladu sa odredbama navedenog zakona. Također, Osnovni sud je naveo i da je odredbom člana 74. Zakona o privatizaciji propisano da se stupanjem na snagu tog zakona ne može više steći stanarsko pravo na stanovima u državnoj svojini, dok je članom 72. stav 2. propisano da se odredbe Zakona o stambenim odnosima, koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji, neće primjenjivati. Osnovni sud je utvrdio i da je Zakon o privatizaciji stupio na snagu i počeo se primjenjivati 28. jula 2001. godine na osnovu odluke Visokog predstavnika broj 111/01 od 17. jula 2001. godine.

5. Na osnovu svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da od vremena kad je apelant bespravno uselio u sporni stan, novembra 1993. godine, do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji, 28. jula 2001. godine, nije prošlo osam godina u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, te da zbog toga apelant ne može steći stanarsko pravo na spornom stanu.

6. Okružni sud je u svojoj odluci, između ostalog, naveo da je tačno da tuženi nije tražio da se apelant iseli iz spornog stana, ali da rok od osam godina iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima „nije ni mogao teći jer je stan bio opterećen stanarskim pravom, tako da je [raniji NSP] najkasnije do 19. aprila 2000. godine mogao tražiti, odnosno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed“. Dalje, Okružni sud je naveo da je Zakonom o privatizaciji, kako je to obrazložio i prvostepeni sud, propisano da se odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su suprotne Zakonu o privatizaciji neće primjenjivati. To znači, kako je dalje obrazložio Okružni sud, da je donošenjem Zakona o privatizaciji prestala mogućnost primjene člana 30. Zakona o stambenim odnosima, jer je navedena odredba u suprotnosti sa članom 71. Zakona o privatizaciji. Stoga je Okružni sud ocijenio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o tome da odredbe Zakona o privatizaciji „nisu u suprotnosti sa odredbom člana 30. Zakona o stambenim odnosima, jer da pomenutim zakonom nije regulisano pitanje lica koja su u te stanove uselili nezakonito [...] a pomenuta odredba bi važila dok važi i sam Zakon o stambenim odnosima, tj. sve do isticanja rokova iz člana 38. [Zakona o privatizaciji]“. Okružni sud je također naveo da se Osnovni sud pravilno pozvao i na odredbu člana 38. Zakona o privatizaciji kojom je regulisano pitanje roka za zaključenje ugovora o zakupu, jer iz navedene odredbe „nedvosmisleno proizlazi da [apelant] nije stekao ni pravo na zakup spornog stanaˇ.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini osporava navedene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a kao argument za svoje navode opširno iznosi vlastito pravno shvatanje o tome da li su ispunjeni uslovi iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Apelant, kao i u žalbi protiv prvostepene presude, navodi da odredba člana

30. Zakona o stambenim odnosima nije suprotna Zakonu o privatizaciji koja, prema njegovom mišljenju, „važi i primjenjuje se za iseljavanje nezakonito useljenih lica u državne stanove i nakon stupanja na snagu [Zakona o privatizaciji]“. Također, apelant osporava i pravno stanovište sudova da „jedino stanarsko pravo konstituisano po odredbama [Zakona o stambenim odnosima] sadrži ovlašćenje titulara na trajno i nesmetano korišćenje stana“. Naime, apelant navodi da takvo ovlašćenje, ima i „zakupac stana u državnoj svojini na neograničeno vrijeme koji je pravo zakupa stekao na osnovu i u skladu sa odredbama [Zakona o privatizaciji]“, te etažni vlasnik stana, a prema apleantovom mišljenu i lice koje je nezakonito uselilo u stan a nije u prekluzivnim rokovima iseljeno iz tog stana „iako do dana stupanja na snagu [Zakona o privatizaciji] nije na stanu po osnovu prekluzije iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima steklo stanarsko pravo, ali je steklo pravo stanovanja, pravo na posjed odnosno državinu i trajno i nesmetano korišćenje predmetnog stana“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu i dom, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu ili dom bilo proizvoljno. Naročito, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju pokušao izdejstvovati primjenu člana 30. Zakona o stambenim odnosima u odnosu na stan na kojem je, u vrijeme kada je u taj stan apelant uselio, drugo lice bilo nosilac stanarskog prava. Sudovi su jasno obrazložili da na jednom stanu može biti samo jedan nosilac stanarskog prava i da se član 30. Zakona o stambenim odnosima (koji se odnosi na nemogućnost iseljenja bespravno useljenog lica u propisanim rokovima u ukupnom trajanju od osam godina), ne može primijeniti ako se radi o takvoj situaciji.

11. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na dom ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1889/09 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio