Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1913/09 (B. R.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1913/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1913/09, rješavajući apelaciju Biljane Ristić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biljane Ristić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-

000 663 od 2. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-05-000 002 od 12. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2587/02 od 22. oktobra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Biljana Ristić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijela je 17. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 663 od 2. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-000 002 od 12. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-

2587/02 od 22. oktobra 2004. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-2587/02 od 22. oktobra 2004. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je ugovor o korišćenju stana od 16. aprila 1968. godine koji je zaključila pravna prednica apelantice Zulejha Kazaz sa Stambenim preduzećem Banja Luka pravovaljan, a na osnovu koga je i zajedničkog stanovanja apelantica, nakon smrti Zulejhe Kazaz, stekla pravo da trajno i nesmetano koristi stan bliže označen u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da se taj stan slobodan od lica i stvari preda apelantici u posjed i na slobodno raspolaganje. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženim naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila apelantičina tetka Zulejha Kazaz, koja je preminula 9. maja 1992. godine. Osnovni sud je, također, istakao da je apelantica do smrti svoje tetke živjela s njom u zajednici, u svojstvu člana porodičnog domaćinstva, te da je predmetni stan napustila tokom 1992. godine. Dalje, Osnovni sud je naveo da se 19. decembra 1999. godine u predmetni stan uselila Slavka Đuraš (u daljnjem tekstu: tužena), te da u tom stanu još uvijek živi. Osnovni sud je, također, ukazao na nespornu činjenicu da apelantičina tetka Zulejha Kazaz, a ni apelantica nisu, u smislu odredbe člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02 i 39/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), podnijele zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) u zakonom određenom roku (19. aprila 2000. godine). Naime, Osnovni sud je istakao da je, shodno odredbi člana 14. stav 1. Zakona o prestanku primjene, apelantici kao članu porodičnog domaćinstva Zulejhe Kazaz, nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (ZOSO), pripadalo pravo da traži vraćanje predmetnog stana u posjed. Budući da apelantica kao član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u roku propisanom odredbom člana 16. Zakona o prestanku primjene, a koji je istekao 19. aprila 2000. godine, Osnovni sud je zaključio da je apelantici, zbog navedenog propusta, prestalo pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana iz člana 21. stav 2. ZOSO, te je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kao neosnovan. Također, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji povreda apelantičinog prava iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je, prema mišljenju Osnovnog suda, apelantica mogla zaštititi svoje pravo na vraćanje stana u posjed blagovremenim podnošenjem zahtjeva nadležnom upravnom organu, a što je propustila da učini.

3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-05-000 002 od 12. marta 2007. godine kojom je odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka u iznosu od 137,50 KM koji se odnose na troškove sastavljanja odgovora na žalbu. U obrazloženju presude Okružni sud je, prihvatajući kao pravilna činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, istakao da je apelantici, zbog propusta da podnese zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu odredbe člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Naime, Okružni sud je naveo da je Zakonom o prestanku primjene regulisano pravo na vraćanje stana u posjed nosiocima stanarskog prava koji su stanove napustili nakon 30. aprila 1991. godine i propisana obaveza podnošenja zahtjeva za vraćanje stana u posjed. Budući da apelantica kao član porodičnog domaćinstva preminulog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nije podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed, Okružni sud je zaključio da je pravilan stav Osnovnog suda u pogledu toga da propuštanje roka iz člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene „po sili zakona-ex lege“ vodi gubitku samog prava da traži predaju u posjed predmetnog stana. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da žalbenim prigovorima nisu dovedeni u pitanje pravilnost i zakonitost pobijene presude, Okružni sud je apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 663 od 2. aprila 2009. godine odbijena je apelantičina revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelantici pripada pravo da traži vraćanje u posjed predmetnog stana u skladu sa odredbama čl. 14. i 15. Zakona o prestanku primjene. Također, Vrhovni sud je ukazao da iz sadržaja odredbe člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene proizlazi da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stana bio 19. april 2000. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da, ukoliko nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva ne podnese zahtjev u navedenom roku, stanarsko pravo mu prestaje. Stoga, budući da u času smrti Zulejhe Kazaz, kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, imovinska prava na tom stanu prelaze na apelanticu kao njenog člana porodičnog domaćinstva, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantica je svoja imovinska prava na stanu mogla štititi blagovremenim podnošenjem zahtjeva za vraćanje u posjed stana, u smislu odredbe člana 14. u vezi sa odredbom člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene. Također, Vrhovni sud je naveo da je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed iz člana 16. stav 1. navedenog zakona materijalnopravni prekluzivni rok koji se ne može produžavati odlukom suda, a čijim propuštanjem se gubi ne samo pravo na poduzimanje određene radnje nego taj propust dovodi i do gubitka prava u materijalnom smislu, što, prema mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi iz odredbe stava 2. tog zakona.

5. Budući da apelantica u propisanom roku nije podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed u svojstvu člana porodičnog domaćinstva, već prvi put zaštitu prava traži tek podnošenjem tužbe, dakle 18. novembra 2002. godine, Vrhovni sud je zaključio da u momentu isteka roka iz člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, a pogotovo u trenutku podnošenja tužbe apelantica nije imala pravo na trajno i nesmetano korištenje stana iz člana 21. stav 2. ZOOS. Naime, Vrhovni sud je istakao da apelantičin propust da blagovremeno podnese zahtjev za vraćanje stana u posjed, u smislu odredbe člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, nije moguće „konvalidirati“ zahtjevom za utvrđivanje valjanosti ugovora o korištenju stana i svojstvom člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, te zahtjevom za predaju stana u posjed. Također, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani ni apelantičini revizioni navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da stanarsko pravo jeste sui generis imovinsko pravo, u smislu značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, zaštita tog prava se ostvaruje u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom, koje mora biti u skladu sa standardima Konvencije.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, osporava navedene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a kao argument za svoje navode iznosi vlastito pravno shvatanje o tome da li su u konkretnom slučaju primjenjive odredbe Zakona o prestanku primjene. Naime, apelantica je navela da se odredbe čl. 14, 15. i 16. Zakona o prestanku primjene ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, jer je, prema njenom mišljenju, „Zakon o prestanku primjene (...) sa svim naknadnim izmjenama i dopunama donesen nakon smrti (njene) pravne prednice“. Također, apelantica je istakla da smrću njene pravne prednice nije prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, jer je, prema njenom mišljenju, „jednom stečeno stanarsko pravo i iz njega izvedeno pravo trajnog korištenja zaštićeno kao apsolutno pravo i kao takvo se ne može zakonom dokinuti“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene i zaključeno da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan, a u kojem obrazloženju, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1913/09 (B. R.) | Sudska praksa | Aktio