Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1962/09 (Z. Š.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Miješanje u pravo na dom
- Pojam doma
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1962/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1962/09, rješavajući apelaciju Zenana Šahinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zenana Šahinovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
09-000288 od 25. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-819/03 od 2. januara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zenan Šahinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupa Sulejman Hadžibegović, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-09-000288 od 25. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-819/03 od 2. januara 2005. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj P-819/03 od 2. januara 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu bliže označenom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) prije 6. decembra 2000. godine, a što je Općina Stari grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) dužna trpjeti i priznati mu sva prava koja proizlaze iz statusa nosioca stanarskog prava. Apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu. Iz obrazloženja presude proizlazi da je među strankama bilo nesporno da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu bila V.S., da se apelant uselio u predmetni stan uz njenu saglasnost 1992. godine i da ga je koristio zajedno sa nosiocem stanarskog prava do njene smrti, tj. 22. septembra 1993. godine, odnosno da je nesmetano nastavio da ga koristi sa suprugom i troje djece sve do danas. Općinski sud je ukazao da je članom 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) propisano da, ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini, svako može dati inicijativu a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka njegovog iseljenja. Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana ako od dana nezakonitog useljenja pa do pokretanja postupka nisu protekle više od tri godine. Protekom navedenog roka ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana kod nadležnog suda u daljnjem roku od pet godina. U konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da je apelant koristio predmetni stan bez pravnog osnova od smrti nosioca stanarskog prava, tj. od 22. septembra 1993. godine, sve do danas. Shodno navedenom, tužena ne bi mogla zahtijevati iseljenje iz predmetnog stana, jer je rok od osam godina iz člana 30. ZOSO protekao. Međutim, od dana kada je apelant započeo bespravno korištenje stana, tj. od 22. septembra 1993. godine pa do 6. decembra 2000. godine, a do kada se, shodno članu 46. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, moglo steći stanarsko pravo, nije bilo proteklo osam godina korištenja stana, a shodno čemu je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
3. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-09-000288 od 25. marta 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u odbijajućem dijelu. Apelantova žalba je usvojena u odnosu na odluku o troškovima postupka, pa je prvostepena presuda u ovom dijelu preinačena na način da je zahtjev tužene za naknadu troškova postupka odbijen. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da apelant do 6. decembra 2000. godine nije koristio sporni stan osam godina, jer se u bespravno korištenje može priznati samo period nakon smrti nosioca stanarskog prava, tj. od 22. septembra 1993. godine pa do vremena prestanka postojanja stanarskog prava, tj. do 6. decembra 2000. godine. Vrijeme korištenja predmetnog stana nakon prestanka postojanja stanarskog prava se, također, ne može priznati a kako bi se apelantu priznao status koji u tom vremenu više i ne postoji. Dalje, ukazano je da je rok iz člana 30. ZOSO, shodno kom je tužena mogla tražiti apelantovo iseljenje, protekao 22. septembra 2001. godine, a zbog čega tužena više ne može tražiti njegovo iseljenje. Shodno navedenom, apelant i dalje ostaje u posjedu ovog stana i nastavlja ga koristi, a zbog čega su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na dom odbijanjem njegovog zahtjeva da mu se prizna svojstvo nosioca stanarskog prava ocijenjeni neosnovanim.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvnecija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je predmetni stan njegov jedini dom koji, u trenutku podnošenja apelacije, koristi već 16 godina, neometano od vlasnika stana, odnosno tužene, koji je bio upoznat sa korištenjem stana i prije 6. decembra 2000. godine. Apelant smatra da je sud morao uočiti i uspostaviti ravnotežu između interesa apelanta, kao pojedinca, i interesa društva uopšte. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena, jer nije udovoljeno njegovom legitimnom odnosno na zakonu zasnovanom zahtjevu da se odredi njegov status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i da se njegov položaj pravno obezbijedi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
6. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant u apelaciji osporava navedene presude, tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da se apelant u predmetni stan uselio uz saglasnost nosioca stanarskog prava 1992. godine, da je nastavio da ga koristi neometano od tužene kao vlasnika stana ili bilo kog drugog i nakon smrti nosioca stanarskog prava, tj. 22. septembra 1993. godine, te da ga koristi i danas. U postupku pred redovnim sudovima nije osporavano da apelant sa članovima porodičnog domaćinstva živi u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.
10. Dalje, Ustavni sud mora da ustanovi predstavljaju li osporene presude miješanje u apelantovo pravo na dom. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Redovni sudovi su, pozivajući se na relevantno zakonodavstvo, zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev da mu se prizna svojstvo nosioca stanarskog prava neosnovan i odbili ga. Pritom redovni sudovi, odbijajući apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, nisu rješavali pitanje apelantovog prava da dalje koristi predmetni stan. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma, pa su navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. Međutim, ni u navodima iz apelacije, kao ni u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema ništa što bi upućivalo na zaključak da su osporenim presudama u apelantovom slučaju dovedene u pitanje garancije ustanovljene navedenim pravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić