Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1985/09 (DOO Veterinarska medicina Veterinarska stanica Ustikolina)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Aktivna legitimacija
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - zakonom ustanovljen sud
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1985/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1985/09, rješavajući apelaciju DOO Veterinarska medicina - Veterinarska stanica Ustikolina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO Veterinarska medicina - Veterinarska stanica Ustikolina podnesena protiv Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Mal 009 821 09 Gž od 15. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 Mal 009821 08 Mal od 1. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO Veterinarska medicina - Veterinarska stanica Ustikolina (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 26. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 Mal 009 821 09 Gž od 15. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 Mal 009821 08 Mal od 1. aprila 2009. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj 45 0 Mal 009821 08 Mal od 1. aprila 2009. godine obavezao apelanta da H.S. (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati na ime naknade materijalne štete 2.290,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. novembra 2008. godine, te da mu nadoknadi troškove postupka. Općinski sud je, pored ostalog, zaključio da su neosnovani apelantovi navodi o zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi, ukazano je da članom 367. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) potraživanje naknade za uzrokovanu štetu zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila (subjektivni rok) a u svakom slučaju, ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok), te da se pod saznanjem za štetu podrazumijeva i lice koje odgovara umjesto učinioca. Shodno članu 388. ZOO, zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja potraživanja. U konkretnom slučaju tužilac je podnio tužbu radi naknade štete 28. novembra 2008. godine. Apelantov zastupnik je u odgovoru na tužbu naveo da je 30. novembra 2005. godine dobio zvaničan nalaz o izvršenoj obdukciji krave od Veterinarskog fakulteta u Sarajevu, a na ročištu za glavnu raspravu da je navedeni nalaz dostavljen tužiocu. Shodno navedenom, zaključeno je da je tužiocu nalaz dostavljen nakon 30. novembra 2005. godine, a na temelju čega je zaključeno da je tužba podnijeta u subjektivnom roku od tri godine po saznanju za štetu, te da je apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja neosnovan.

3. Kantonalni sud je Presudom broj 45 0 Mal 009 821 09 Gž od 15. maja 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je počinjena povreda odredaba Zakona o parničnom postupku, jer je prvostepenu presudu donio stručni saradnik prvostepenog suda. U vezi s tim je ukazano da je izmjenama i dopunama navedenog zakona dato ovlaštenje stručnom saradniku da može postupati i odlučivati u sporovima male vrijednosti (a o kakvom se radi u konkretnom slučaju), te da je stručni saradnik ovlašten da preduzima sve radnje za koje je odredbama navedenog zakona određeno da ih preduzima sudija pojedinac. Shodno navedenom, stručni saradnik je odluku donio na temelju ovlaštenja utvrđenog zakonom, odnosno odluku su donijeli sud i njegove ovlaštene osobe. Također, ukazano je da po žalbi protiv navedene odluke odlučuje vijeće od troje sudija ovog suda. Na temelju navedenog zaključeno je da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu i ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) na koje je apelant u žalbi ukazao. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi u dijelu koji se odnosio na prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca, te prigovor zastarjelosti potraživanja. U vezi sa prigovorom nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca ukazano je da se iz dokumentacije priložene u spisu sa sigurnošću može zaključiti da je tužilac bio vlasnik predmetne krave, a činjenica da se na određenim pozicijama u dokumentaciji navodi ime „Agropodrinja“ je bez značaja za ovaj zaključak, jer se radi o firmi preko koje je tužilac nabavio kravu. U vezi sa apelantovim prigovorom zastarjelosti potraživanja, ukazano je da među strankama nije bilo sporno, kao i da je sam apelant potvrdio da je izvještaj Veterinarskog fakulteta o obdukciji krave primio 30. novembra 2005. godine, da je prijemom tog izvještaja tužilac tek tad saznao za štetu i štetnika, a od kada je i počeo teći rok zastarjelosti potraživanja naknade predmetne štete u smislu člana 376. ZOO koji iznosi tri godine. Pošto je tužba podnijeta 28. novembra 2008. godine, zaključeno je da je podnijeta prije isteka navedenog roka, pa da je apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja neosnovan.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da donošenje prvostepene presude od stručnog saradnika predstavlja povredu „Ustava Federacije BiH“ kojim je propisano da u građanskim sporovima postupaju i odlučuju isključivo sudije, sudije pojedinci i vijeće sudija, a što znači da stručni saradnici, koji nisu izabrani u zakonitom postupku za sudije, nemaju ovlaštenje da postupaju i odlučuju. Shodno navedenom, apelant smatra da je osporena prvostepena presuda u suprotnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se pod pojmom sud u institucionalnom smislu podrazumijeva i da je sudija izabran na zakonit način i po propisanoj proceduri. Najzad, apelant je, s tim u vezi, ukazao na odluku Ustavnog suda Republike Srpske koji je identične odredbe sadržane u Zakonu o parničnom postupku RS o ovlaštenjima stručnih saradnika da vode postupak i donose odluke proglasio neustavnim. Dalje, apelant smatra da je u konkretnom slučaju ostalo sporno ko je vlasnik krave, a zbog čega je opravdano isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca. U vezi s tim ukazuje da je u uvjerenju o zdravstvenom stanju životinje kao vlasnik označena ZZ „Agropodrinje“, a u polici osiguranja životinje kao osiguranik su naznačeni i ZZ „Agropodrinje“ i tužilac. Najzad, apelant tvrdi da je tužilac za štetu saznao u avgustu 2005. godine, kada mu je apelant saopštio da krava nije steona, a nakon čega je tužilac odmah tražio da mu apelant kupi drugu kravu ili da ovu vodi, a očigledno kao vid kompenzacije za nastalu štetu, a što je tužilac i sam potvrdio. Shodno navedenom, apelant zaključuje da je neosnovano odbijen i njegov prigovor zastarjelosti potraživanja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer prvostepenu odluku nije donio sud u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovu tvrdnju apelant obrazlaže činjenicom da je prvostepenu presudu donio stručni suradnik, a ne sudija.

8. U skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvnecije, predmet mora biti razmotren pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Prema praksi Evropskog suda, „tribunal“ u materijalnom smislu odlikuje činjenica da odlučuje, tj. da utvrđuje pitanja iz svoje nadležnosti na temelju zakona i u postupku provedenom na propisani način (vidi, Evropski sud, X. protiv Belgije, presuda od 30. novembra 1987. godine, stav 50, Serija A broj 127, str. 34). Također, tribunal mora zadovoljiti i sljedeće zahtjeve: nezavisnost posebno od izvršne vlasti, nepristrasnost, dužina trajanja mandata njegovih članova, garancije koje daje njegov postupak – od kojih se neke pojavljuju u samom tekstu člana 6. stav 1. Evropske konvnecije (vidi, inter alia, Evropski sud, Le Compte, Van Leuven i De Meyere, presuda od 23. juna 1981. godine, Serija A br. 43, str. 24, stav 55).

9. U konkretnom slučaju radilo se o sporu male vrijednosti za koji je zakonom određena nadležnost Općinskog suda. Također, apelant ne osporava da je Općinski sud odlučivao u granicama svoje nadležnosti određene zakonom i na temelju postupka koji je proveden u skladu sa zakonom. Dalje, u skladu sa izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, u ovoj vrsti sporova mogu postupati i stručni saradnici. Shodno Zakonu o sudovima u Federaciji BiH, za stručnog saradnika može biti primljen diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom. Shodno Zakonu o platama i ostalim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH, broj stručnih saradnika u sudovima utvrđuje Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH. Isto tijelo ih imenuje na period od šest godina, odnosno razrješava dužnosti prije isteka mandata kada se steknu propisani uslovi. Kada stručni saradnik postupa i odlučuje u zakonom određenoj vrsti sporova, odluku donosi nezavisno i u skladu sa ovlaštenjima koja ima i sudija, a kako je to izričito i određeno Zakonom o parničnom postupku. S obzirom na propisane uslove za imenovanje, tijelo koje vrši imenovanje, te ovlaštenja u odlučivanju i postupak na temelju kog odlučuje, proizlazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da o njegovom pravu odlučuje „tribunal“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant u apelaciji nije doveo u pitanje nijedan od ovih standarda, niti je tvrdio da mu je, zbog činjenice da je postupak vodio i odluku donio stručni suradnik, povrijeđena neka od procesnih garancija iz navedenog člana. Najzad, u konkretnom slučaju, a kako se radilo o sporu male vrijednosti, konačnu odluku o apelantovim pravima predstavlja osporena odluka drugostepenog suda, koja je donijeta u vijeću sastavljenom od trojice sudija koje je odlučivalo o apelantovoj žalbi u kojoj je apelant, pored ostalog, mogao isticati i navode da je prvostepenu odluku donio stručni saradnik. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

10. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer su odbijeni njegovi prigovori zastare potraživanja i nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali razloge i iscrpna obrazloženja za svoje odluke u pogledu oba istaknuta prigovora koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i diskriminacijske primjene prava na apelantovu štetu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu očigledno neosnovani.

11. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da se navodi o povredi ovog prava temelje na identičnim navodima kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje a za koje je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud zaključuje i da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1985/09 (DOO Veterinarska medicina… | Sudska praksa | Aktio