Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2047/09 (RMU „Breza“ d.o.o. Breza)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2047/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2047/09, rješavajući apelaciju RMU „Breza“ d.o.o. Breza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija RMU „Breza“ d.o.o. Breza podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000030 od 2. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-002 103 od 3. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. RMU „Breza“ d.o.o. Breza (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze podnio je 1. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-

000030 od 2. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-002 103 od 3. oktobra 2007. godine.

2. Iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da su Alija Dedić i Azra Dedić iz Breze (u daljnjem tekstu: tužitelji) podnijeli 5. septembra 2003. godine tužbu Općinskom sudu u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelanta radi naknade materijalne štete pričinjene na porodičnoj stambenoj kući izgrađenoj na k.č. broj 359/63 k.o. Breza i temeljima stambene zgrade započete na k.č. broj 359/63 u iznosu od 16.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Tužitelji su na glavnoj raspravi, nakon izvršenog vještačenja, preinačili tužbeni zahtjev kojim na ime naknade štete pričinjene na navedenim objektima od apelanta potražuju iznos od 47.606,30 KM. Tužitelji su naveli da su vlasnici porodične stambene kuće, izgrađene 1950-1960. godine (u daljnjem tekstu: porodična kuća) na navedenoj parceli, a apelant je finansirao njenu izgradnju, zbog izmještanja ranije izgrađenog stambenog objekta i temelja započete stambene zgrade na kojim je, usljed apelantovih radova, podzemne eksploatacije uglja na tom lokalitetu koji su završeni 1955. godine došlo do vidnih oštećenja. Oštećenja na porodičnoj kući se, kako navode, ogledaju u vidnim pukotinama na konstruktivnim dijelovima, tako da je kuća u posljednje dvije godine postala neuslovna za stanovanje, dok su temelji tek započetog stambenog objekta ispucali tako da je daljnji rad na njima nemoguć.

3. Općinski sud je Presudom broj P-178/03 od 29. septembra 2006. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da im apelant na ime naknade materijalne štete pričinjene na porodičnoj kući i na temeljima započete stambene zgrade, izgrađene na parcelama bliže označenim izrekom ove presude, isplati iznos od 47.606,30 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, kao i naknadu troškova parničnog postupka.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, posebno uvidom u nalaz i mišljenje vještaka geometra, vještaka rudarske struke i građevinske struke, utvrdio da je na porodičnoj kući tužitelja i na temeljima započete stambene zgrade došlo do velikog broja pukotina, i to na porodičnoj kući pukotina na svim zidovima kuće i sa unutrašnje i sa vanjske strane, usljed čega je došlo do odvajanja zidova, ali da tužitelji sve prostorije, osim jedne, ipak koriste za stanovanje. Općinski sud je vještačenjem utvrdio da je porodična kuća tužitelja izgrađena nakon završetka apelantovih radova na podzemnoj eksploataciji uglja na tom lokalitetu, tj. u vrijeme dok teren na kojem je sagrađena još nije bio konsolidovan i da je izgrađena na zaštitnom stubu rudnika gdje gradnja i nije bila dozvoljena s obzirom na to da je slijeganje terena moglo trajati i do 15 godina, nakon kog perioda tek dolazi do smirivanja terena. Tužitelji su porodičnu kuću izgradili u vrijeme kada nije bilo nužno pribaviti odobrenje za gradnju, shodno odredbama Zakona o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu („Službeni list SFRJ“ broj 48/62). Budući da na temelju izvršenog vještačenja nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je šteta na porodičnoj kući tužitelja i temeljima započete stambene zgrade u uzročnoj vezi sa radovima koje je apelant na tom lokalitetu vršio u periodu od 1950. do 1955 godine, Općinski sud smatra da je šteta morala nastati znatno ranije s obzirom na period konsolidacije terena, pa je zaključio da tužitelji tokom trajanja prvostepenog postupka nisu dokazali kada je prvi put došlo do oštećenja na objektima, te da nisu dokazali da je šteta nastala u vezi sa opasnom djelatnošću kojom se bavi apelant. Općinski sud smatra da je u konkretnom slučaju šteta nesumnjivo nastala mnogo godina poslije proteka roka u kojem je trajala konsolidacija terena na tom lokalitetu. Općinski sud je primjenom člana 154. st. 2. i 173. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13 /94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da za štetu koja potiče od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu se odgovara bez obzira na krivicu, te da se šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, zaključio da tužitelji nisu dokazali da je šteta nastala u vezi sa opasnom djelatnošću kojom se bavi apelant.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-002 103 od 3. oktobra 2007. godine žalba tužitelja je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena, tako da je apelant obavezan da tužiteljima na ime naknade materijalne štete pričinjene na porodičnoj kući i temeljima započete stambene zgrade, izgrađene na parcelama bliže označenim kao u izreci ove presude, isplati iznos od 20.907,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. septembra 2006. godine pa do isplate, kao i da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.358,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba tužitelja odbijena kao neosnovana.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da tužitelji osnovano prigovaraju da iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku proizlazi pogrešan zaključak tog suda da na osnovu izvršenog vještačenja nije dokazano da je šteta pričinjena njihovim objektima, porodičnoj kući i temeljima započete stambene zgrade u uzročnoj vezi sa apelantovim radovima. Kantonalni sud smatra da su tužitelji u toku prvostepenog postupka dokazali da su apelantovi radovi vršeni na tom lokalitetu 1954. i 1955. godine na podzemnoj eksploataciji izazvali oštećenja na njihovim objektima, te da je pričinjena materijalna šteta na njima u uzročno-posljedičnoj vezi sa navedenim radovima. Kantonalni sud je iz dokaza izvedenih u prvostepenom postupku, posebno iz nalaza vještaka rudarske struke, koji je ovaj sud prihvatio kao objektivan i stručan, te na temelju ostalih dokaza koje je taj sud ponovo izvodio na glavnoj raspravi utvrdio da je do oštećenja na porodičnoj kući i na temeljima započete stambene zgrade tužitelja došlo usljed apelantovih radova na tom lokalitetu, da je slijeganje nekonsolidovanog terena proizvelo oštećenje na njima, jer je apelant radove na tom lokalitetu vršio 1954. i 1955. godine, pa budući da je porodična kuća tužitelja građena do 1960. godine, prema ocjeni vještaka, apelantovi radovi su morali dovesti do oštećenja na kući tužitelja pogotovo zbog toga što je kuća tužitelja izrađena na zaštitnom stubu za rudarsku jamu gdje se u pravilu i nije mogla graditi. Vještačenjem je konstatovano da su štetne posljedice čiji su uzrok rudarski radovi (podzemna eksploatacija uglja) mogu nastati i 15 godina nakon završetka radova. Vještačenjem je, takođe, utvrđeno da su i na temeljima novog stambenog objekta koji su tužitelji izgradili 1990. i 1991. godine mogla nastati oštećenja zbog istih razloga kao i oštećenja na porodičnoj kući, te zbog kvaliteta same gradnje temelja, čime je, prema ocjeni suda, dat doprinos brzini oštećenja. Kantonalni sud je, ocjenjujući ovako obrazložen nalaz vještaka, koji je taj sud ocijenio u potpunosti jasnim, utvrdio da su tužitelji u toku postupka dokazali uzrok štete i uzročnu vezu između štete nastale na njihovim objektima i apelantovih radova, pa je zaključio da su osnovani žalbeni navodi tužitelja da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njihov postavljeni tužbeni zahtjev, jer je nedvojbeno utvrđena uzročna veza između nastale štete i apelantovih radova, tj. eksploatacije rude koja je vršena na tom lokalitetu. Osim toga, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je porodična kuća tužitelja građena bez saglasnosti i mišljenja tuženog, jer je u prvostepenom postupku utvrđeno da je gradnju kuće vršila upravo apelantova radna jedinica, i to kao nadoknadu za ranije srušenu kuću tužitelja, takođe zbog štete koju je pričinio apelant. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da su tužitelji imali odobrenje za gradnju nove stambene zgrade za koju su tek izgradili temelje, pa je stoga odbijen kao neosnovan apelantov navod da tužitelji nisu ispoštovali uslove gradnje. Visinu pričinjene štete koju je apelant dužan isplatiti tužiteljima Kantonalni sud je utvrdio na temelju nalaza vještaka građevinske struke, primjenom čl. 154, 155, 174, 177. st. 3, 190. i 192. ZOO, tako što je obavezao apelanta da tužiteljima naknadi štetu u iznosu od 20.907,70 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud smatra da je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja do iznosa od 47.606,30 KM neosnovan, jer, suprotno stanovištu tužitelja, novčanom naknadom se uklanjaju štetne posljedice, tako da se oštećeniku isplati odgovarajuća svota novca kojom se vrijednost njegove imovine, u konkretnom slučaju vrijednost objekta sa obračunatom amortizacijom, vraća u stanje koje je postojalo prije štetne radnje, tako da se troškovi nastale štete (naturalna restitucija) nadoknađuju u svoti u kojoj su i nastali. Kantonalni sud je, takođe, na temelju člana 277. stav 1. a u vezi sa odredbom iz člana 186. ZOO, utvrdio da tužiteljima pripada pravo i na zakonsku zateznu kamatu počev od 29. septembra 2006. godine, kao dana presuđenja, kao i troškovi parničnog postupka prema odredbi člana 386. stav 1. i 387. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u iznosu od 1.358,00 KM.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000030 od 2. aprila 2009. godine reviziju tužitelja djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio na način što je obavezao apelanta da tužiteljima na ime naknade pričinjene materijalne štete na porodičnoj kući i na temeljima stambene zgrade, izgrađene na parcelama bliže definisanim izrekom ove presude, isplati iznos od 46.133,70 KM umjesto iznosa od 20.907,70 KM, troškove parničnog postupka u iznosu od 3.644,90 KM umjesto iznosa od 1.358,00 KM, dok je u ostalom dijelu reviziju tužitelja odbio kao neosnovanu.

8. Vrhovni sud je, nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama iz člana 241. koji se primjenjuje prema članu 454. stav 1. ZPP, odlučio kao u izreci presude. Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tužitelja, pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe ZOO, kada je tužiteljima na temelju člana 177. stav 3. u vezi sa čl. 190. i 192. ZOO na ime naknade štete pričinjene na temeljima stambene zgrade dosudio iznos od 3.908,40 KM. Međutim, pri odlučivanju o visini naknade materijalne štete na porodičnoj kući koja je izgrađena 1960. godine, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 190. u vezi sa članom 185. stav 1. ZOO, jer iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da su tužitelji stanovali i da sada stanuju u toj kući, koja je tako oštećena da nije moguće uspostaviti ranije stanje. U takvoj situaciji Vrhovni sud je ocijenio da tužitelji imaju pravo na naknadu štete u visini novčanog iznosa za pribavljanje odgovarajućeg stana, ako na drugi način ne mogu sebi osigurati stambenu situaciju kakvu su imali prije štetnog događaja, te da se u tom slučaju naknada štete izračunava na osnovu cijene izgradnje ili kupovine novog stana, umanjene za vrijednost iskoristivog materijala (naknada štete se ne umanjuje za amortizovanu vrijednost uništene zgrade) da bi oštećeni u cijelosti bili obeštećeni (član 185. stav 1. u vezi sa članom 190. ZOO). Dakle, Vrhovni sud smatra da iznosom dosuđenim drugostepenom presudom tužitelji ne bi bili obeštećeni u smislu navedenih odredaba ZOO, jer za navedeni iznos ne mogu sebi osigurati stambenu situaciju kakvu su imali prije štetnog događaja na što revizijom tužitelji osnovano ukazuju. Stoga je Vrhovni sud odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka ovaj sud je tužiteljima dosudio na temelju člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. st. 1. i 3. ZPP.

9. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku, jer je utvrdio da tužitelji, u skladu sa članom 123. ZPP, nisu dokazali da je šteta nastala u vezi sa opasnom djelatnošću kojom se bavi apelant. Apelant, dalje, navodi da su tužitelji dobili odobrenje za izgradnju stambene kuće 1990. godine iz čega proizlazi da Općina ovakvo odobrenje ne bi izdala da nije izvršena konsolidacija terena na tom lokalitetu, te iz čega proizlazi da apelant nije odgovoran za štetu pričinjenu tužitelja, posebno imajući u vidu da „Općina ima zaposlenog građevinskog inspektora koji vodi računa i evidenciju o oštećenim objektima na području općine, pogotovo o objektima opasnim za stanovanje i koji mogu ugroziti živote ljudi“. Dalje navodi da sva oštećenja koja nastanu kao posljedica deformacije rudarskog terena su trenutna i da traju dok se teren ne smiri, a s obzirom na to da se u konkretnom slučaju teren smirio do perioda od pet godina, sva oštećenja na starom objektu, porodičnoj kući tužitelja su, prema njegovoj ocjeni, posljedica drugih uticajnih faktora i ne mogu se kao takva pripisati rudarskim radovima koje je apelant obavljao pet godina prije gradnje. U vezi sa štetom nastalom na temeljima novog stambenog objekta tužitelja, apelant smatra da je od perioda eksploatacije do početka izgradnje temelja prošlo 30 godina, pa stoga smatra da nije odgovoran za nastalu štetu, jer tvrdi da je u navedenom periodu došlo do slijeganja terena, tj. zato što je od apelantovih radova na tom lokalitetu prošlo 30 godina.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu a u vezi sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, ZOO, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe ZOO, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2047/09 (RMU „Breza“ d.o.o. Breza) | Sudska praksa | Aktio