Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2123/09 (E. B.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Otkaz
- Radni odnos
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2123/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2123/09, rješavajući apelaciju Ekrema Bukvića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekrema Bukvića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000044 od 10. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000549 od 11. maja 2007. godine, i presude Općinskog suda u Konjicu broj 07-56-P-
008976-06-P od 12. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekrem Bukvić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000044 od 10. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000549 od 11. maja 2007. godine, i presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07-56-P-008976-06-P od 12. marta 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07-56-P-008976-06-P od 12. marta 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev koji je podnio protiv „UNIS TADIV“ d.o.o. Konjic (u daljnjem tekstu: tuženi), a kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa apelanta broj 14/06 od 3. aprila 2006. godine, koji je donio „TADIV“ d.d. - u stečaju iz Konjica, da se utvrdi da je apelant zaposlenik tuženog, da tuženi omogući apelantu da radi na radnom mjestu pomoćnika direktora za proizvodnju na kojem je radio do otkaza, te da tuženi isplati apelantu iznos od 3.830 KM na ime neisplaćene plaće za period od 30. juna do 30. oktobra 2006. godine i buduće plaće do stupanja na rad, uz naknadu troškova postupka u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je među strankama nesporno da je apelant bio zaposlenik tuženog nad čijom imovinom je 8. novembra 2004. godine otvoren stečajni postupak, te da je apelantu prestao radni odnos na osnovu odluke stečajnog upravnika „TADIV“ d.d.-u stečaju od 3. jula 2006. godine, jer je apelant odbio da zasnuje radni odnos sa novim vlasnikom društva „Graewe Tadiv“ d.o.o. Konjic. Općinski sud je istako da je sporno među strankama to da li je odluka o prestanku radnog odnosa apelanta bila zakonita. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je sporna odluka donesena od strane stečajnog upravnika, u toku stečajnog postupka, te da su se primjenjivale relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 3. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 32/04) kojima je propisano da “poslije otvaranja stečajnog postupka, stečajni upravnik mora pisanim putem, u roku od 60 dana, raskinuti radni odnos sa zaposlenikom stečajnog dužnika po osnovu procjene da nema potrebe za radom zaposlenika u toku odvijanja stečajnog postupka”. Općinski sud je zaključio da je stečajni upravnik imao ovlaštenje da otkaže ugovor o radu apelantu, kao i da ovakvo ovlaštenje stečajnog upravnika nije prestalo niti nakon zaključenja stečajnog postupka, budući da je o tome odlučivao Stečajni sud rješenjem od 14. augusta 2006. godine. Nadalje, Općinski sud je naveo da iz dokaza u spisu proizilazi da je firma “Graewe Tadiv” ponudila zaključenje ugovora o radu svim dosadašnjim zaposlenicima firme u stečaju budući da je preuzela njen proizvodni program i imovinu, a da su od 156 radnika 152 radnika zaključila ugovor o radu, dok je četvoro radnika odbilo zaključiti ovakav ugovor, među kojima i apelant. Općinski sud je istakao da nije mogao prihvatiti dokazanim apelantove tvrdnje da njemu nije ponuđeno zaključenje ugovora o radu, jer je apelant u samoj tužbi naveo da nije mogao pristati na zaključenje ovog ugovora smatrajući da se radi o nezakonitom postupku usljed čega bi se doveo u pravno nesigurnu situaciju. Osim toga, Općinski sud je naveo da apelant nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo zaključiti da je postojala potreba za njegovim radom u toku odvijanja stečajnog postupka, a što proizilazi i iz činjenice da tuženi ne obavlja nikakvu proizvodnju te da, stoga, nema potrebe za apelantovim radom.
4. Rješavajući po apelantovoj žalbi protiv presude Općinskog suda broj 07-56-P-008976-06-P od 12. marta 2007. godine, Kantonalni sud je donio presudu broj 007-0-Gž-07-000549 od 11. maja 2007. godine, kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. Kantonalni sud je zaključio da iz dokaza u spisu proizilazi da su postojali zakonski uvjeti za raskid radnog odnosa apelanta, jer je nesporna činjenica da apelant nije zaključio ugovor o radu sa firmom “Graewe Tadiv” koja se obavezala preuzeti zaposlenike tuženog. Kantonalni sud je, također, zaključio da odluka stečajnog upravnika nije u suprotnosti sa odredbom člana 3. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku, jer apelant nije dokazao da je postojala potreba za njegovim radom. Kantoanlni sud je ukazao na to da tuženi, kao stečajni dužnik, nema proizvodnju nego samo prava i određene obaveze prema određenim stečajnim povjeriocima, što opravdava zaključak prvostepenog suda da je prestala potreba za apelantovim radom.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000044 od 10. marta 2009. godine odbijena je apelantova revizija koju je izjavio protiv presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000549 od 11. maja 2007. godine.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da se redovni sudovi pogrešno pozivaju na odredbe Zakona o stečajnom postupku, jer mu je otkaz dat na osnovu Zakona o radu. Prema stavu Vrhovnog suda, u odluci o prestanku radnog odnosa stečajni upravnik se pogrešno pozivao na odredbe člana 105. Zakona o radu, jer je predmet regulisanja tog člana prenošenje ugovora o radu na novog poslodavca u slučaju promjene poslodavca, što nije slučaj u apelantovom predmetu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je drugostepeni sud zakonitost, odnosno nezakonitost odluke o prestanku radnog odnosa apelanta cijenio kroz odredbe Zakona o stečajnom postupku, te da je utvrdio da je odluka o prestanku radnog odnosa apelanta donesena od strane stečajnog upravnika koji je procijenio da nema potrebe za radom apelanta. Vrhovni sud je zaključio da iako su u odluci o prestanku radnog odnosa apelanta navedeni drugi razlozi, to ne znači da je odluka drugostepenog suda nezakonita. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da, budući da je rješenjem Općinskog suda u Mostaru broj ST-14/04 o zaključenju predmetnog stečajnog postupka i razrješenju dužnosti stečajnog upravnika, doneseno 14. augusta 2006. godine, to je stečajni upravnik odluku o prestanku radnog odnosa apelanta donio u vrijeme kada je za to imao ovlaštenja i u toku trajanja stečajnog postupka. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da drugostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju, niti je povrijedio odredbe parničnog postupka Osim toga, Vrhovni sud je ukazao na to da je od strane prvostepenog suda utvrđeno da je apelantu od strane tuženog ponuđen ugovor o radu, koji je on odbio potpisati, pa su neprihvatljive apelantove tvrdnje kojima u reviziji osporava ove činjenice, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, Vrhovni sud smatra da su nebitni razlozi koje apelant navodi zbog kojih je on odbio potpisati navedeni ugovor o radu, kada je u postupku utvrđeno da je sama ponuda premještaja na drugo radno mjesto posljedica prestanka potrebe za njegovim radom po ranijem ugovoru o radu.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su sudovi pogrešno utvrdili da mu je otkaz dat zbog toga što je prestala potreba za njegovim radom u skladu sa Zakonom o stečaju, nego da mu je otkaz dat zbog navodnog odbijanja da zaključi novi ugovor. Apelant smatra da navedeno istovremeno znači da jeste postojala potreba za njegovim radom, te da je odluka o otkazu ugovora o radu, stoga, bila nezakonita. Apelant je naveo da je Vrhovni sud pogrešno primijenio zakon jer nije cijenio osnov otkaza i ovlasti stečajnog upravnika koja on crpi iz Zakona o stečaju, a posebno u odnosu na razloge navedene u odluci o otkazu ugovora o radu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant, osim ponavljanja navoda koji su detaljno i jasno analizirani i obrazloženi u postupku po njegovoj žalbi i reviziji, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić