Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2191/09 (E. M.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2191/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2191/09, rješavajući apelaciju Esada Musića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Musića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-
000 912 od 29. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1322/04 od 24. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2045/00 od 23. aprila 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Musić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 8. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 912 od 29. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1322/04 od 24. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj P-2045/00 od 23. aprila 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-2045/00 od 23. aprila 2004. godine obavezana je Mila Ožegović (u daljnjem tekstu: tužena) da nadoknadi apelantu materijalnu štetu zbog bespravnog korištenja montažnog objekta - apelantovog kioska koja se odnosi na izgubljenu apelantovu zaradu zbog nekorištenja kioska u iznosu od 5.011,19 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete po osnovu uništenja montažnog objekta - kioska, kao i dio zahtjeva za naknadu materijalne štete po osnovu izgubljene zarade preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, nesporno utvrđeno da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-162/96 utvrđeno da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog kioska koji je 28. septembra 1992. godine apelant zaključio sa Željkom Didovićem, dok je ništav ugovor o kupoprodaji tog kioska koji je 24. marta 1994. godine tužena zaključila također sa Željkom Didovićem, te je tužena obavezana da apelantu preda u posjed i na slobodno raspolaganje predmetni kiosk. Također je utvrđeno da je Zaključkom Osnovnog suda broj I-966/98 od 24. marta 1999. godine na apelantov prijedlog prekinut postupak izvršenja pravosnažne Presude broj P-162/96 od 24. marta 1999. godine. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da je 8. maja 1995. godine tužena zaključila sa Opštinom Banja Luka ugovor o zakupu gradskog građevinskog zemljišta na kojem se predmetni kiosk nalazio.
3. Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, te nespornu činjenicu da je tužena bila u posjedu predmetnog kioska bez valjanog pravnog osnova u vremenskom periodu od 24. marta 1994. godine do 24. marta 1999. godine, u kojem je obavljala trgovinsku djelatnost, Osnovni sud je zaključio da je apelant u istom periodu bio spriječen da ostvaruje svoju zaradu u smislu odredaba člana 189. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Budući da apelant u toku postupka nije ponudio dokaze o zaradi radom jednog takvog objekta u navedenom periodu, Osnovni sud je, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, a prema kojem apelantovu zaradu u tom periodu predstavljaju primanja koja bi ostvario jedan KV radnik, zaključio da visina apelantove zarade iznosi 5.011,19 KM, te je obavezao tuženu da isplati apelantu navedeni iznos na ime njegove izgubljene zarade za sporni period.
4. Dalje, Osnovni sud je obrazložio da je odbio apelantov zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene zarade nakon 24. marta 1999. godine, budući da je, prema mišljenju suda, to vremenski period nakon što je apelant odbio da preuzme svoj kiosk od tužene. Također, Osnovni sud je obrazložio da apelant u toku postupka nije, u smislu odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazao svoju tvrdnju da je tužena predmetni kiosk porušila ili oštetila, te je, s tim u vezi, odbio apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete po osnovu uništenja kioska u iznosu od 4.800 KM. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da „prema stanju izvršnog spisa“ proizlazi da je 24. marta 1999. godine izvršni postupak predaje predmetnog kioska u apelantov posjed prekinut na apelantov prijedlog.
5. Presudom Okružnog suda broj Gž-1322/04 od 24. novembra 2000. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da u svemu prihvata činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda, te je, ocjenjujući da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 912 od 29. aprila 2009. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno zaključili da tužena nije odgovorna za štetu koju je apelant pretrpio eventualnim uništenjem ili oštećenjem predmetnog kioska. Naime, Vrhovni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužena još prije 24. marta 1999. godine, kada je izvršni postupak predaje kioska apelantu u posjed prekinut po apelantovom prijedlogu, dobrovoljno ponudila predaju kioska apelantu, te da je apelant odbio da preuzme predmetni kiosk. Stoga je Vrhovni sud zaključio da između eventualne propasti ili oštećenja kioska i radnje tužene nema uzročno-posljedične veze, pa ni obaveze tužene da apelantu, u smislu člana 154. stav 1. ZOO, nadoknadi štetu koju po tom osnovu zahtijeva. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da su nižestepeni sudovi na pouzdan način utvrdili da je apelant vlasnik predmetnog kioska i da je tužena bila u njegovom posjedu od 14. marta 1994. godine do 24. marta 1999. godine bez valjanog pravnog osnova, u kojem je obavljala trgovinsku djelatnost. Dalje, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant je bio spriječen da u navedenom periodu ostvaruje svoja vlasnička prava, te da je zbog toga pretrpio štetu u vidu izmakle koristi. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelant mogao, u smislu odredbe člana 189. st. 1. i 3. ZOO, ostvariti izmaklu korist obavljajući samostalnu djelatnost u kiosku ili davanjem kioska u zakup.
7. Vrhovni sud je, također, ukazao da je apelant u toku postupka propustio da predloži i izvede dokaze u skladu sa odredbom člana 7. ZPP kojim bi se utvrdila visina koristi koju bi ostvario obavljanjem iste ili slične djelatnosti u kiosku veličine i namjene kao što je predmetni kiosk, kao i dokaze o zakupnini takvog kioska u navedenom vremenskom periodu. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su apelantu po ovom osnovu dosudili naknadu u iznosu od 5.011,19 KM, a koji je utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke prema visini plate KV radnika za navedeni period, dok su u preostalom dijelu odbili apelantov tužbeni zahtjev jer nije ponudio dokaze da je u visini postavljenog zahtjeva pretrpio štetu u vidu izgubljene koristi. Navedeno je da, zbog apelantovog propusta koji nije postupio po odredbama čl. 7. i 123. ZPP, nisu utvrđivane relevantne činjenice na temelju kojih bi vještak bio u mogućnosti da obračuna visinu stvarno izmakle koristi u navedenom periodu. Pored navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete po ovom osnovu za vremenski period nakon 24. marta 1999. godine, budući da iz spisa proizlazi da je to vremenski period nakon što je apelant odbio da preuzme kiosk od tužene, čiju predaju mu je ponudila, pa je nakon toga sud donio zaključak o prekidu izvršnog postupka. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je, nasuprot apelantovim revizionim navodima, zaključio da nije osnovan apelantov revizioni prigovor da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 7. stav 1. ZPP na apelantovu štetu, te da je drugostepeni sud, postupajući po apelantovoj žalbi, propustio da tu povredu otkloni
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelantovih navoda se odnosi na prigovor o tome da su sudovi, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava. Naime, apelant je istakao da je „krajem decembra 1999. godine bila zakazana deložacija tužene iz predmetnog kioska, te da je to bio ponedeljak“. Prema apelantovom mišljenju, tužena je „iskoristila vikend“, te je „poskidala inventar, struju, vodu i ostalo“, pa je takvu „radnju oštećenu i pokidanu s bagerom pokušala da ukloni“. Naime, apelant smatra da je tužena dužna da mu „vrati radnju sa lokacijom u stanju ispravnosti“, te da su sudovi bili dužni da je obavežu da mu „naknadi štetu za rad od 24. marta 1994. godine“ pa sve dok apelant ne „uđe u posjed radnje“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i na osnovu toga primijenili odredbe materijalnog prava u predmetnom postupku, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić