Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2192/09 (S. R.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Stjecanje bez osnova
- Zastara
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2192/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko. M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2192/09, rješavajući apelaciju Senade Rošić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senade Rošić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-622/03 od 2. juna 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senada Rošić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, a koju zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kalduše, podnijela je 2. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-622/03 od 2. juna 2009. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj P-174/00 od 29. aprila 2003. godine usvojio apelantičin tužbeni zahtjev, te obavezao „Agrokomerc“ d.d. iz Velike Kladuše (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici nadoknadi štetu u iznosu od 7.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana uplate ovog novčanog iznosa, tj. 26. novembra 1992. godine pa do konačne isplate, kao i da joj nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelantica tužbom primljenom u sudu 3. maja 2000. godine pokrenula postupak protiv tuženog koji joj je Odlukom broj 220/92 dodijelio jednosoban stan, a na temelju koje se apelantica u stan uselila, te po zahtjevu tuženog izvršila uplatu za predmetni stan u iznosu od 7.000,00 DM 26. novembra 1992. godine. Dalje, apelantica je ukazala da joj je rješenjem nadležnog općinskog organa 30. januara 1997. godine odobreno ponovno useljenje u stan, odnosno da je rješenjem istog organa 15. marta 2000. godine odbijen njen zahtjev za uspostavljanje stanarskog prava, te je stan vraćen predratnom korisniku, odnosno nosiocu stanarskog prava. Općinski sud je na nesporan način utvrdio da je apelantica 26. novembra 1992. godine na blagajni tuženog uplatila novčani iznos od 7.000,00 DM na ime akontacije za stambeni prostor a na temelju uvida u uplatnicu „nalog blagajni“, te iskaza saslušanog svjedoka. Dalje, ukazano je da je ovom sudu poznato iz više ovakvih tužbi da je krajem 1992. godine tuženi raspisao konkurs za raspodjelu napuštenih stanova iz kojih su se u tom periodu, zbog ratnih dešavanja, odselili dotadašnji korisnici i nosioci stanarskih prava, te da je tuženi nakon raspisanog konkursa i raspodjele stanova useljenje u stanove uslovio plaćanjem novčanih iznosa do 5.000 do 10.000 KM. Općinski sud je neosnovanim ocijenio prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi. S tim u vezi je ukazano da je apelantica tek nakon konačnog rješenja u upravnom postupku od 15. marta 2000. godine saznala da je izgubila pravo na korištenje stana, pa je tek nakon toga mogla podnijeti tužbu, a što je i učinila iste godine.
3. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-622/03 od 2. juna 2009. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen, te joj naložio da tuženom nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je u članu 4. odluke tuženog iz 1992. godine kojom joj je dodijeljen stan navedeno da „završetkom ratnog stanja ova odluka prestaje da važi“. S tim u vezi je ukazano da je apelantica već 1992. godine znala i mogla znati da joj se ovom odlukom stan dodjeljuje privremeno, tj. do okončanja rata, ali je i pored toga tužiocu u novembru 1992. godine uplatila iznos od 7.000,00 DM. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantica je na temelju odluke o dodjeli stana već mogla znati da taj stan neće biti njen na temelju uplate koju je izvršila tuženom, pa je već od tada mogla tražiti povrat uplaćenih sredstava. Shodno navedenom, zaključeno je da su već tada počeli teći i rokovi zastare iz člana 361. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, ukazano je da je apelantica, dobivši rješenje nadležnog organa uprave 30. januara 1997. godine kojim joj je ponovno dozvoljeno useljenje u tuđi napušten stan, znala i mogla znati da njena uplata od 7.000,00 DM ne može biti osnov za sticanje vlasništva na tuđem napuštenom stanu. Na temelju navedenog zaključeno je da, i kada bi se prihvatio kao ispravan stav prvostepenog suda da se radi o naknadi štete, apelantica je za štetu saznala još 1992. godine, kada joj je prvi put dodijeljen stan na privremeno korištenje, a najkasnije u januaru 1997. godine, pa budući da rok zastare za naknadu štete teče od saznanja za štetu i učinioca, a apelantica je za oboje saznala 1992. a najkasnije 1997. godine, to je subjektivni rok zastarjelosti istekao najkasnije u januaru 2000. godine, dakle, nakon proteka rokova shodno čl. 361. i 376. stav 1. ZOO. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je uplatom novčanog iznosa dio apelantičine imovine prešao u imovinu tuženog, da taj prijelaz nema osnova u zakonu ili pravnom poslu, pa da je za razrješenje spornog odnosa potrebno primijeniti odredbe o sticanju bez osnova iz člana 210. st. 1. i 2. ZOO. S tim u vezi, ukazano je da već u momentu uplate, tj. 26. novembra 1992. godine, uplata nije imala osnov pa je od tada apelantica imala pravo tražiti od tuženog da joj vrati neosnovano uplaćeni iznos. Od navedenog dana počeo je teći i zastarni rok od pet godina u smislu čl. 361. i 371. ZOO, a koji je u apelantičinom slučaju istekao 26. novembra 1997. godine. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je tužba podnijeta 3. maja 2000. godine, Kantonalni sud je zaključio da je tuženikov prigovor zastare potraživanja osnovan.
4. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema apelantičinom mišljenju, neodrživ je stav drugostepenog suda da se u istom slučaju može raditi i o naknadi štete i o sticanju bez osnova, jer se ova dva instituta isključuju. Također, apelantica smatra da se u konkretnom slučaju radi o institutu sticanja bez osnova, a u kom slučaju nema zastare potraživanja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić