Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2243/09 (Đ.P.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2243/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2243/09, rješavajući apelaciju Đ. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đ. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001 101 od 21. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đ. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Jasminka Mehagić, advokat iz Kalesije, podnio je 13. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 101 od 21. maja 2009. godine. Apelant je dopunio apelaciju 6. januara 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.67/2005 od 5. septembra 2005. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tuženih D. R. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općine Zvornik (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi utvrđenja i predaje u posjed, poništeno je Rješenje Izvršnog odbora Skupštine drugotužene broj 01-372-26/97 od 26. februara 1997. godine kojim je prvotuženom dodijeljen na korištenje stan koji se nalazi u Zvorniku, u Ulici Filipa Kljajića broj 103, površine 47 m2, te je obavezan prvotuženi da predmetni stan oslobodi od lica i stvari i preda apelantu u posjed, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.100,00 KM, a sve to u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantu, na osnovu rješenja od 25. marta 1983. godine, drugotužena dodijelila na korištenje sporni stan u koji se uselio i na njemu stekao stanarsko pravo i da je u tom stanu bio sve do useljenja u drugi stan koji je dobio od Izvršnog odbora drugotužene, a na osnovu rješenja od 26. februara 1997. godine. Osnovni sud je naveo da je, dalje, utvrđeno da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj 1846/00 od 29. marta 2002. godine poništeno rješenje od 26. februara 1997. godine na osnovu koga je apelantu bio dodijeljen drugi stan i da je apelant obavezan da se iseli iz tog drugog stana, te da ga preda u posjed S. H. Također, prvostepeni sud je konstatovao da je prvotuženi na osnovu rješenja od 26. februara 1997. godine, koje je doneseno istog dana kada i rješenje po kome je apelantu dat drugi stan, dobio sporni stan i u njega se uselio, a da apelantu nije stavljeno van snage, niti poništeno rješenje na isti stan od 25. marta 1983. godine. Shodno tome, a kako na istom stanu ne mogu biti dva nositelja stanarskog prava, Osnovni sud je istakao da je, na osnovu čl. 23. i 24. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» br. 19/93 i 12/99), poništio sporno rješenje drugotužene o dodjeli predmetnog stana prvotuženom i naložio istome da se iseli iz njega i preda ga u posjed apelantu. Konačno, prvostepeni sud je naveo da je, odlučujući o prigovoru apsolutne nenadležnosti suda koji je isticao prvotuženi, prigovor odbio zbog toga što je smatrao da je apelant sporni stan stekao na osnovu radnopravnog statusa, a ne na osnovu javnopravnih ovlaštenja.
4. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-08-000 428 od 25. augusta 2008. godine žalba prvotuženog je odbijena kao neosnovana i Presuda Osnovnog suda broj P.67/2005 od 5. septembra 2005. godine potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, istakao da je ocijenio da su sve pravno relevantne činjenice za presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari pravilno i potpuno utvrđene od prvostepenog suda, te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno i da nema razloga da se otvara rasprava pred tim sudom, kako je to predlagano u žalbi.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001 101 od 21. maja 2009. godine revizija prvotuženog je uvažena i Presuda Okružnog suda broj 012-0-Gž-08-000 428 od 25. augusta 2008. godine preinačena, tako što je žalba prvotuženog uvažena, Presuda Osnovnog suda broj P.67/2005 od 5. septembra 2005. godine preinačena i apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je drugostepena odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava zbog čega je valjalo reviziju uvažiti i pobijanu odluku preinačiti. Dalje, Vrhovni sud je istakao da odredba člana 14. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02 i 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) glasi: Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da se vrati stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona primjenjuju se na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo.
6. Vrhovni sud je konstatovao da osnovno pitanje koje se postavlja u konkretnom slučaju jeste da li je predmetni sporni stan napušten usljed ratnih okolnosti, odnosno da li je zbog tih razloga apelant bio lišen predmetnog stana. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da iz dokaza u spisu jasno proizlazi da se apelant, kao dotadašnji nositelj stanarskog prava na spornom stanu, dobrovoljno odlučio da taj stan napusti i prestane da ga dalje koristi zbog toga što je dobio na korištenje drugi, veći i noviji stan, te da je zaključio ugovor o korištenju tog stana i uselio se u njega 1997. godine. Isto tako, sud je naveo da, ocjenjujući motive koji su rukovodili apelanta da prihvati drugi dodijeljeni stan, te da se sve to dešava nakon što je i formalno prekinut rat u Bosni i Hercegovini, treba smatrati da je apelant dobrovoljno, bez ikakvog utjecaja i vezanosti za ratne sukobe u Bosni i Hercegovini, napustio stan na kome je do tada bio nositelj stanarskog prava. Također, Vrhovni sud je konstatovao da je cilj donošenja navedenog zakona bilo vraćanje na stanje koje je bilo prije 30. aprila 1991. godine u pogledu stečenih stanarskih prava, te da je, uprkos činjenici da su odredbe člana 14. stav 2. Zakona o prestanku primjene opće, jasno da nije bila namjera da se navedeni zakon primjenjuje na lica koja su napustila stanove u okolnostima u kakvim je apelant u konkretnom slučaju napustio sporni stan, nego da se navedeni zakon primjenjuje na lica koja su, zbog ratnih okolnosti, bila dovedena u položaj izbjeglice ili raseljenog lica.
7. Dakle, Vrhovni sud je istakao da je apelant sporni stan dobrovoljno napustio i predao na daljnje raspolaganje drugotuženoj, koja ga je dodijelila prvotuženom, te da se, prihvatajući drugi veći stan (iako je mogao znati za neriješeni status tog stana) i zaključujući ugovor o njegovom korištenju, dobrovoljno opredijelio da trajno prestane da koristi stan na kom je, do tog momenta, bio nositelj stanarskog prava. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da se pod takvim okolnostima predmetni sporni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je razlog za prestanak korištenja predmetnog stana bio dobrovoljan prestanak korištenja i dobrovoljna predaja stana na raspolaganje. Dalje, Vrhovni sud je konstatovao da je rješenje o dodjeli spornog stana na korištenje apelantu izgubilo svoju pravnu važnost u odnosu na njega, jer je on, nakon življenja u njemu više od jedne decenije, sporazumom sa drugotuženom prihvatio da mu se dodijeli drugi stan, pa je poslije donošenja novog rješenja zaključio ugovor o korištenju i uselio se u novododijeljeni stan, te u njemu neprekidno živio od 1997. godine do vraćanja stana 2005. godine. Također je navedeno da je sporni stan u međuvremenu rješenjem drugotužene od 26. februara 1997. godine, koje apelant nije pobijao, dodijeljen prvotuženom. Zatim, Vrhovni sud je ukazao da je okolnost da je kasnije stan koji je dodijeljen apelantu vraćen S. H. na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda od 29. marta 2002. godine (koja je postala pravosnažna na osnovu presude Okružnog suda od 30. novembra 2004. godine) bez utjecaja na predmetni spor, jer je stan u koji se uselio apelant i koji je vratio dodijeljen S. H. 26. jula 1991. godine od MUP-a SRBiH - CSB Tuzla. Slijedeći navedeno, Vrhovni sud je konstatovao da nije pravilan stav izražen u nižestepenim odlukama da apelantu nije prestalo svojstvo nositelja stanarskog prava na spornom stanu, pa da je zbog toga rješenje drugotužene od 26. februara 1997. godine o dodjeli tog stana prvotuženom nezakonito.
8. Vrhovni sud je istakao da je potrebno, također, ukazati da, ako bi se i prihvatilo da sporni stan ima status napuštenog stana u smislu odredaba Zakona o prestanku primjene, apelant tokom postupka nije dokazao da se zahtjevom za vraćanje stana obratio nadležnom organu ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica u zakonom propisanom roku, a nesporno je da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 21. jula 2003. godine. Isto tako, sud je naveo da se zahtjev za vraćanje stana u posjed mogao, do određenog roka koji je više puta produžavan, podnijeti nadležnom organu uprave, navedenoj komisiji ili sudu. U vezi s tim, Vrhovni sud je konstatovao da je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed iz člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene materijalnopravni prekluzivni rok čijim propuštanjem se gubi pravo na preduzimanje određene radnje (podnošenje zahtjeva za povrat stana) i taj propust dovodi do gubitka samog prava u materijalnom smislu, što proizlazi iz odredbe stava 2. istog člana navedenog zakona. Konačno, Vrhovni sud je istakao da, prema tome, nositelju stanarskog prava koji do krajnjeg isticanja tog roka (19. april 2000. godine) nije podnio zahtjev jednoj od tri nadležne institucije (do isticanja navedenog roka apelant to nije učinio) ex lege istekom propisanog roka prestaje stanarsko pravo.
9. Iako to apelant nije precizirao, iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, detaljno obrazlaže hronološki tok postupka i tvrdi da su nadležni sudovi na osnovu iste činjenične situacije primjenjivali različite propise, te navodi da je došlo do povrede materijalnih propisa. Dalje, apelant smatra da je Vrhovni sud usvojio pogrešan pravni stav i donio nezakonitu odluku, kao i da je apelant u konkretnom slučaju doveden u školski primjer pravne zablude. Konačno, apelant ističe da je na predmetnom stanu stekao stanarsko pravo, da ima odluku o njegovoj dodjeli, da ima ugovor o korištenju stana i da treba da ga otkupi.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da je apelant tek 27. juna 2006. godine podnio zahtjev za povrat stana, te da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić