Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2285/09 (SUR „JANJ“ Donji Vakuf)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2285/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2285/09, rješavajući apelaciju SUR „Janj“ Donji Vakuf, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija SUR “Janj” Donji Vakufpodnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Ip 005303 08 Gž od 6. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 Ip 005303 02 Ip od 3. septembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. SUR „Janj“ Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Abaz Omeragić, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 16. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Ip 005303 08 Gž od 6. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 Ip 005303 02 Ip od 3. septembra 2008. godine.
2. Općinski sud je Rješenjem broj 46 0 Ip 005303 02 Ip od 3. septembra 2008. godine u izvršnom postupku apelanta kao tražioca izvršenja protiv DIP „Janj“ d.d. „Pilana“ Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: izvršenik) utvrdio da je apelantovo potraživanje u označenom novčanom iznosu u cijelosti namireno. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su na ročištu za prodaju održanom 18. avgusta 2008. godine prodate označene pokretne stvari izvršenika, te da se smatra da je na ovaj način apelant u cijelosti namiren po osnovu potraživanja navedenog u Rješenju o izvršenju broj Ip-124/02 od 11. aprila 2008. godine, jer je apelant kao tražilac izvršenja, a po svom predstavniku i vlasniku N.K., izjavio na zapisnik sa ročišta o drugoj javnoj prodaji da je saglasan da se ovom prodajom smatra da je apelantovo potraživanje u cijelosti namireno.
3. Kantonalni sud je Rješenjem broj 46 0 Ip 005303 08 Gž od 6. maja 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je konstatovano da iz zapisnika prvostepenog suda koji je sačinjen na drugom ročištu za javnu prodaju održanom 18. avgusta 2008. godine proizlazi da je apelantov zakonski zastupnik, nakon što su pokretne stvari koje su bile predmet javne prodaje prodate najpovoljnijim ponuđačima kao kupcima, izjavio da je saglasan da se ovom prodajom apelant smatra namirenim i da se izvršni postupak smatra dovršenim, te da potpisuje zapisnik. Dalje, utvrđeno je da je prvostepeni sud 19. avgusta 2008. godine donio zaključak o prodaji, te nakon uplate kupoprodajne cijene prvostepeni sud je 20. avgusta 2008. godine donio rješenje kojim se prodate pokretne stvari dosuđuju kupcima. Na temelju pismenog naloga prvostepenog suda od 3. septembra 2007. godine utvrđeno je da je blagajni ovog suda naloženo da se uplaćeni iznosi kupoprodajne cijene prebace na apelantov račun. Istog dana donijeto je i osporeno prvostepeno rješenje iz kog proizlazi da je apelantovo potraživanje u iznosu od 30.698,89 KM u cijelosti namireno. Kantonalni sud je ukazao da je zakonski zastupnik stranke, u skladu sa članom 294. stav 1. Zakona o parničnom postupku, ovlašten za preduzimanje svih radnji u ime stranke u postupku pred sudom. Dalje, ukazano je da je u konkretnom slučaju zakonski zastupnik apelantov vlasnik, pa da je bio ovlašten za davanje izjave da se apelant i u slučaju samo djelimičnog namirenja smatra namirenim u cijelosti. S obzirom na to da je na ročištu za drugu javnu prodaju apelantov zakonski zastupnik izričito, jasno i određeno usmeno izjavio da se nakon prodaje pokretnih stvari apelant smatra namirenim i izvršni postupak dovršenim, zaključeno je da se apelantov zakonski zastupnik zapravo odrekao prava da od izvršenika potražuje naplatu preostalog dijela potraživanja. Na temelju navedenog zaključeno je da se radi o dispozitivnoj radnji iz člana 3. stav 1. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 3. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, a koju je apelantov zakonski zastupnik preduzeo u granicama svog ovlaštenja. Apelantovi navodi kojim je dovodio u sumnju vjerodostojnost izvornika zapisnika u kom je sadržana izjava njegovog zakonskog zastupnika su ocijenjeni neosnovanim, a s obzirom na to da je izvornik zapisnika svojeručno potpisan od apelantovog zakonskog zastupnika, što ni u žalbi nije osporavao. Najzad, kako se nije radilo o raspolaganju apelantovog zakonskog zastupnika kao stranke u postupku koje bi bilo u suprotnosti sa prinudnim propisima, zaključeno je da nisu učinjene ni povrede odredaba postupka pri donošenju osporenog prvostepenog rješenja.
4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da nije potpisao prijepis zapisnika, jer je originalni zapisnik sačinjen u rukopisu, kao i da nije iskazao volju da se navedenom prodajom smatra namirenim. Dalje, apelant navodi da njegov advokat nije mogao pristupiti na zakazano ročište, jer je imao zakazano ročište u drugom predmetu, pa da je pristupio njegov zakonski zastupnik kako se postupak ne bi odgađao jer se radilo o čisto formalnom postupku. Apelant tvrdi da je njegov zakonski zastupnik nestručna osoba (kvalifikovani kuvar), pa da je očigledno da je sud nametnuo i stavio u zapisnik rečenicu prema kojoj on kao tražilac izvršenja daje saglasnost da se smatra namirenim a da prethodno nije poučen o stručnim izrazima. Apelant smatra da zapisnik sačinjen u rukopisu nije pročitan strankama, niti su one upoznate sa njegovim značenjem, a zbog čega se ne može smatrati da su stranke saglasne sa navodima iz zapisnika koji je rađen u rukopisu. Apelant navodi da je netačan navod iz osporenog rješenja Kantonalnog suda da je njegov zakonski zastupnik izričito, jasno i određeno usmeno izjavio da se apelant ima smatrati namirenim i izvršni postupak dovršenim, jer u zapisniku stoji da je saglasan, pa da je neko drugi to dodao. Apelant navodi da je njegov zakonski zastupnik prisustvovao prodaji, da je potpisao zapisnik, te da je sud morao konstatovati da je druga javna prodaja završena, pa eventualno nakon toga konstatovati da je on kao tražitelj izvršenja obavijestio sud da se ima smatrati namirenim.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnju da nije potpisao prijepis zapisnika čiji je original sačinjen u rukopisu, da nije izrazio volju da se smatra namirenim, da zapisnik nije ni pročitan strankama, te da nije upozoren na njegov značaj i da njegovom zakonskom zastupniku nisu pojašnjeni stručni izrazi. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz zapisnika, koji je Općinski sud predočio, sačinjenog u rukopisu proizlazi da je apelantov zakonski zastupnik zapisnik potpisao i da je u njemu konstatovano da: Tražilac izvršenja zastupan po punomoćniku N.K. izjavljuje da je saglasan da se ovom prodajom smatra namirenim i sa ovim se smatra dovršenim ovaj izvršni postupak, te zapisnik i potpisuje. Shodno navedenom, u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja je ukazano da se radi o dispozitivnoj radnji iz odredbe člana 3. stav
1. Zakona o parničnom postupku a u vezi sa odredbom člana 3. stav 1. Zakona o izvršnom postupku koja je preduzeta u granicama ovlaštenja zakonskog zastupnika, koji je svojeručno i potpisao izvornik zapisnika, a što apelant ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji ne osporava. Dalje, apelant tvrdi da je njegov zakonski zastupnik nestručno lice i da je u postupku imao advokata koji na drugo ročište za prodaju nije mogao doći pa je došao njegov zakonski zastupnik, jer se radilo o „čisto formalnom postupku“. Apelant, međutim, ne navodi ni da je njegov advokat obavijestio sud o nemogućnosti dolaska, kao ni da je nedolazak opravdao. Također, apelant ne navodi da je njegov zakonski zastupnik, zbog nedolaska advokata, predlagao da se ročište odgodi a da je to sud odbio, ili da o ovom njegovom prijedlogu uopšte nije odlučivao. Najzad, apelant ničim nije učinio tvrdnju mogućom i vjerovatnom da zapisnik nije pročitan strankama, odnosno da je njegov zakonski zastupnik doveden u zabludu, ili na bilo koji način prinuđen da potpiše zapisnik u kom je konstatovano da je saglasan da se apelant smatra namirenim i da se izvršni postupak smatra dovršenim.
8. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu. Pošto se tvrdnje o povredi ovog prava temelje na identičnim navodima, kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje a koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i za koje je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić