Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2291/09 (Opština Zenica)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2291/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2291/09, rješavajući apelaciju Općine Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Zenica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-

09-002 204 od 9. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-001 454 od 17. jula 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Zenica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnijela je 15. jula 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-09-002 204 od 9. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-001 454 od 17. jula 2008. godine.

2. Perica Akrapović, Muharem Jašarević i Mirsad Zec (u daljnjem tekstu: tužitelji) pokrenuli su tužbom parnični postupak pred Općinskim sudom protiv apelantice radi isplate novčanih potraživanja

- razlike toplog obroka i regresa u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).

3. Presudom Općinskog suda apelantica je obavezana da tužiteljima na ime naknada proisteklih iz radnog odnosa (razlike neisplaćenog toplog obroka i regresa) isplati iznos od 12.546,64 KM, odnosno pojedinačne iznose kako je precizirano u izreci presude za svakog navedenog tužitelja.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da su tužitelji zaposlenici Službe civilne zaštite Općine Zenica (apelantice). Dalje, Općinski sud je naveo da su sporni osnov i visina potraživanja tužitelja na ime naknada za topli obrok, te naknada za regres, u smislu odredaba Kolektivnog ugovora koji je zaključen 11. aprila 2000. godine između Samostalnog sindikata kao predstavnika službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH i Vlade Federacije BiH koju zastupa federalni ministar pravde, uz prethodno pribavljenu saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora vlada pet kantona, među kojima je i Vlada Zeničko-dobojskog kantona. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 71. navedenog Kolektivnog ugovora propisano da se odredbe tog ugovora primjenjuju na službenike i namještenike organa, službi i tijela iz člana 68. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH i druge službenike (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), da se na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na temelju rada, a koja su uređena navedenim zakonom, primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Također, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 72. Kolektivnog ugovora propisano da su ugovaračke strane utvrdile da je ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, te da je on obavezan za strane koje su ga potpisale, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile. Općinski sud je, dalje, naveo da odredbe člana 1. u vezi sa članom 2. navedenog Kolektivnog ugovora upravo ukazuju na materijalnopravni osnov primjene ovog kolektivnog ugovora u predmetnoj pravnoj stvari, jer su tužioci zaposlenici Službe civilne zaštite Općine Zenica (apelantice), tj. upravne organizacije apelantice, kao organa uprave, za čije je potpisivanje Vlada Zeničko-dobojskog kantona dala saglasnost.

5. Općinski sud je, također, citirao i odredbu člana 39. Općeg kolektivnog ugovora kojim su se ugovorne strane sporazumjele da će zaključivati kolektivne ugovore za područje djelatnosti u kojoj djeluju (granske kolektivne ugovore) sa odgovarajućim resornim ministarstvima Vlade Federacije BiH i odgovarajućim udruženjima poslodavaca za područja djelatnosti udruženih u udruženje poslodavaca Federacije BiH. Stavom 2. istog člana potpisnici su se sporazumjeli da će usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog kolektivnog ugovora. Shodno citiranoj odredbi, samostalni sindikat područja djelatnosti udružen u Samostalni savez sindikata BiH je trebalo u roku od šest mjeseci od dana stupanja Općeg kolektivnog ugovora na snagu, zaključiti novi granski kolektivni ugovor za područje djelatnosti u kojoj djeluje, a u konkretnoj pravnoj stvari - kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti. Pošto taj ugovor nije zaključen za službenike organa uprave i sudske vlasti, odnosno za tužitelje, Općinski sud je zaključio da se za sporni period ima primijeniti Kolektivni ugovor zaključen 11. aprila 2000. godine koji predstavlja materijalnopravnu osnovu potraživanja tužitelja u utuženom periodu po osnovu naknade za ishranu i regres za godišnji odmor.

6. Općinski sud je na kraju ocijenio neosnovanom apelantičinu tvrdnju da se odredbe kolektivnog ugovora, nakon što je jednostrano otkazana njegova primjena od Vlade Federacije BiH, ne može primjenjivati. Navedeno zbog toga što otkaz predmetnog ugovora od Vlade Federacije BiH nije učinjen u skladu sa odredbom člana 120. Zakona o rad, odnosno u skladu sa odredbom člana 44. predmetnog kolektivnog ugovora, kojom odredbom nije ni predviđena mogućnost jednostranog raskidanja ugovora.

7. Odlučujući o žalbama apelantice i tužitelja podnesenim protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-09-002 204 od 9. juna 2009. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, a da pri tome nije počinjena bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud za svoju odluku dao jasne i valjane razloge koje je prihvatio i taj sud. Kantonalni sud je istakao da je Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti zaključen 11. aprila 2000. godine između samostalnog sindikata kao predstavnika službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH koju zastupaju predsjednik i Vlada Federacije BiH, koju zastupa federalni ministar pravde, uz prethodno pribavljenu suglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora vlada pet kantona među kojima je i vlada Zeničko-dobojskog kantona. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 31. Kolektivnog ugovora propisano da zaposleniku pripada i naknada plaće za ishranu (topli obrok) najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Također je naveo da je odredbom člana 32. Kolektivnog ugovora utvrđeno da zaposleniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regresa) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu ako je to za službenike povoljnije. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanticu da plati tužiteljima iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude na ime neisplaćene razlike regresa i toplog obroka, a na koje, i prema mišljenju Kantonalnog suda, imaju pravo tužioci u smislu odredaba čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora. Na kraju, Kantonalni sud je naveo da nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantičine žalbene navode o neblagovremenosti tužbenih zahtjeva, odnosno pozivanje na odredbu člana 103. stav 3. Zakona o radu s obzirom na to da se pod povredom prava iz radnog odnosa, u smislu citirane zakonske odredbe, smatraju povrede prava iz radnog odnosa koje se ne odnose na novčano potraživanje, a pošto je predmet tužbenih zahtjeva za novčano potraživanje iz radnog odnosa, na njih se primjenjuje zastarni rok iz odredbe člana 106. Zakona o radu, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. 8. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava od redovnih sudova, što je dovelo do kršenja Ustavom zaštićenih prava. Apelantica smatra da je stupanjem na snagu Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH, s primjenom od 1. januara 2005. godine, i Zakona o namještenicima, koji je stupio na snagu 16. augusta 2005. godine, prestao da se primjenjuje Kolektivni ugovor koji je donesen na osnovu člana 7. ranije važećeg Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika i namještenika u FBiH, budući da je stupanjem na snagu novog zakona otpao pravni osnov na osnovu kojeg je zaključen Kolektivni ugovor. Apelantica ukazuje na to da je odredbom člana 43. Zakona o državnoj službi, odnosno odredbom člana 45. Zakona o namještenicima u organima državne službe, propisano da se parametri za obračun plaće i drugih naknada utvrđuju kolektivnim ugovorom, ali apelantica pri tome ukazuje na okolnost da je, nakon stupanja na snagu citiranih zakona, zaključen samo Opći kolektivni ugovor 8. septembra 2005. godine i smatra da su tužioci svoja potraživanja mogli zasnivati samo na odredbama tog kolektivnog ugovora. Propustivši da primijene važeće propise, redovni sudovi su, prema apelantičinom mišljenju, otuđili njenu imovinu suprotno Ustavu i zakonu, „čime se narušava princip mirnog uživanja imovine na način da se apelantica lišava imovine neophodne za njeno zakonsko funkcioniranje“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. 10. S obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. 12. Ustavni sud zapaža da se ključni apelacioni navodi u konkretnom slučaju tiču primjene prava, odnosno načina na koji su redovni sudovi primijenili propise koji se tiču ostvarivanja potraživanja iz radnog odnosa tužitelja u kontekstu primjene odredaba Kolektivnog ugovora zaključenog 11. aprila 2000. godine. 13. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 3417/08 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 15. maja 2012. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su redovni sudovi uzeli u obzir sve relevantne okolnosti konkretnih slučajeva, utvrdili relevantno činjenično stanje, te dali jasno i precizno obrazloženje zašto se na potraživanja tužitelja iz radnog odnosa, nastala nakon 8. septembra 2005. godine kao povoljnijeg propisa za zaposlenike imaju primijeniti relevantne odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine koji je još uvijek na snazi, a ne odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora od 8. septembra 2005. godine. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenim zahtjevima tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. 14. S obzirom na navedeno, kao i okolnost da ova apelacija pokreće gotovo identična činjenična i pravna pitanja koja je Ustavni sud već razmatrao u Odluci broj AP 3417/08, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantičinih navoda poziva na obrazloženje i razloge iz navedene odluke. 15. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani. 16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2291/09 (Opština Zenica) | Sudska praksa | Aktio