Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2293/09 (Z. P.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2293/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2293/09, rješavajući apelaciju Zorke Pižule, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorke Pižule podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-08-000 105 od 11. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zorka Pižula (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Dragan Gotovac, advokat iz Zvornika, podnijela je 15. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-U-08-000 105 od 11. maja 2009. godine. Apelantica je podnescima u više navrata dopunjavala apelaciju.

2. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Opštine Trebinje (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 07-364-413/06 od 3. maja 2007. godine data je, između ostalog, urbanistačka saglasnost Milanu Dedoviću i Vojki Dedović (u daljnjem tekstu: podnositelji zahtjeva) za izvedene radove na dogradnji-proširenju stana, koji se nalazi na drugoj etaži stambeno-poslovnog objekta izgrađenog u Trebinju na adresi Kralja Petra I Oslobodioca broj 17, a u svemu prema urbanističko-tehničkim uvjetima od 4. aprila 2006. godine, koji čine sastavni dio dispozitiva rješenja. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je tokom postupka obavljen uviđaj i održana usmena rasprava na licu mjesta, te je tom prilikom utvrđeno da je južni dio predmetne terase na temelju ranijih urbanističko-tehničkih uvjeta pretvoren u stambeni prostor, koji sa matičnim stanom podnositelja zahtjeva čini jedinstvenu cjelinu, da je sjeverni dio terase ostao u toj funkciji, u smislu pristupa stanu Đorđa Marića i podnositelja zahtjeva, a da apelantica ima pristup svom stanu iz stubišta sa ulaznog podesta. Odjeljenje je još navelo da su nakon obavljenog uviđaja na usmenoj raspravi podnositelji zahtjeva istakli da je tadašnji vlasnik stana dao svoju saglasnost za proširenje stana, da je Opština dala urbanističku saglasnost, da su pribavljeni potpisi svih stanara, njih šest, osim apelantice, te da, zbog porodičnih problema, nisu tražili izdavanje građevinske dozvole. Dalje je navedeno da je sudski vještak utvrdio da je balkonski prostor služio za dva stana, i to za apelanticu i za komšiju Marića, koji su jedini i imali ključ od balkonskih vrata, a apelantica je navela da je dogradnja izvršena bespravno, da je terasu koristila za sušenje veša i druge potrebe, te da joj susjedi onemogućavaju pristup terasi.

3. Na kraju obrazloženja je navedeno da je stručna komisija formirana od prvostepenog organa, na temelju člana 70. stav 5. Zakona o uređenju prostora («Službeni glasnik RS» br. 84/02, 112/06 i 53/07), dala UT uvjete prema izvedenom stanju uz obavezu podnositelja zahtjeva da obezbijede slobodan prostor pristupne terase dimenzija 6,60 x 4,30 metara u funkciji zajedničkog pretprostora i korišćenja. S obzirom na navedeno, Odjeljenje je odlučilo kao u dispozitivu rješenja na temelju urbanističkog plana «Trebinje 2015» («Službeni glasnik Opštine Trebinje» broj 1/03), člana 70. stav 2. po kome se u predmetnom slučaju može izdati urbanistička saglasnost za dograđeni dio na temelju urbanističkog plana, bez plana parcelacije, jer su radovi izvedeni na stambeno-poslovnom objektu na kome je određena parcela koja služi za njegovu upotrebu, što je vidljivo iz kopije katastarskog plana, kao i člana 75. stav 1. i člana 94. Zakona o uređenju prostora, te člana 190. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 13/02).

4. Apelantica je, kao zainteresirana stranka, podnijela žalbu Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Banjaluka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) protiv prvostepenog rješenja koje je Rješenjem broj 16-364-283/07 od 1. oktobra 2008. godine žalbu odbilo kao neosnovanu. Prema ocjeni Ministarstva, u obrazloženju osporenog rješenja su izneseni valjani razlozi za odlučenje, a koji su potkrijepljeni odgovarajućim dokazima u spisu, a koje to Ministarstvo u potpunosti podržava. Osim toga, kako je u obrazloženju istaknuto, apelantičini navodi, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, nisu mogli utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Iz podataka u spisu proizlazi da je predmet postupka u konkretnom slučaju odlučivanje o zahtjevu podnositelja zahtjeva za izdavanje naknadne urbanističke saglasnosti za izvedenu dogradnju na stanu u zgradi kolektivnog stanovanja, da su podnositelji zahtjeva otkupili predmetni stan nakon dogradnje na osnovu ugovora o otkupu stana od 22. oktobra 2004. godine, zaključenog između podnositelja zahtjeva i JOPD «Srpske pošte» Banjaluka, RO za poštanski saobraćaj Trebinje, te da su se (podnositelji zahtjeva) upisali kao nosioci prava svojine u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova sa dijelom ½. Ministarstvo je još navelo da je Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P 305/02 od 22. oktobra 2004. godine odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje ništavosti navedenog ugovora o otkupu stana, što je potvrđeno Presudom Okružnog suda broj Gž 5/05 od 19. januara 2006. godine. Polazeći od takvog stanja stvari, Ministarstvo je zaključilo da je neosnovan apelantičin navod da se u konkretnom slučaju radi o pretvaranju zajedničkih prostorija u stan, jer iz provedenih dokaza i navedenih presuda proizlazi da su podnositelji zahtjeva stekli pravo svojine i na dograđenom dijelu, što znači da predmetni prostor nije u zajedničkoj svojini etažnih vlasnika. Ministarstvo je još istaklo da iz svega navedenog proizlazi da apelantica u predmetnom postupku ima položaj susjeda, a kako iz žalbenih navoda ne proizlazi da su predmetnim radovima pogoršani uslovi apelantičinog stanovanja, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja, u skladu sa odredbom člana 225. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku.

5. Odlučujući o apelantičinoj tužbi kojom je pokrenula upravni spor radi poništenja rješenja Ministarstva, Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-U-08-000 105 od 11. maja 2009. godine kojom je tužbu kao neosnovanu odbio. Okružni sud je naveo da je, razmotrivši tužbu i osporeni upravni akt po odredbama člana 30. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 109/05, u daljnjem tekstu: ZUS), te uzevši u obzir i odgovor na tužbu Ministarstva, kao i predmetni spis konkretne upravne stvari zaključio da je tužba neosnovana. Okružni sud je istakao da iz spisa predmeta proizlazi da su podnositelji zahtjeva podnijeli zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za dograđeni dio stana, a da dograđeni dio stana, dimenzija 7,04 x 4,30 metara, obuhvata dio terase na temelju ranije izdatih urbanističko-tehničkih uvjeta, dok je sjeverni dio terase ostao u istoj funkciji. U obrazloženju je navedeno da su i apelantica i podnositelji zahtjeva otkupili svoje stanove, da su svoje pravo na stanu upisali u javnim evidencijama, a da su podnositelji zahtjeva otkupili stan prema ugovoru o otkupu od 20. februara 2003. godine, koji je obuhvatio i prostor na kome je izvedena dogradnja.

6. Okružni sud je pojasnio da je prvostepeni organ uprave, po zahtjevu podnositelja zahtjeva od 14. septembra 2006. godine, proveo usmenu raspravu, te izvršio uviđaj na licu mjesta, čime je apelantici, kao vlasnici stana u zgradi u kojoj se nalazi i predmetni stana podnositelja zahtjeva, omogućio učešće u predmetnom postupku, čime je prvostepeni organ ispunio obavezu da apelanticu upozna sa činjenicama i okolnostima postupka, pruživši joj mogućnost da se o njima izjasni. U obrazloženju je istaknuto i to da je prvostepeno rješenje o izdavanju urbanističke saglasnosti dato za izvedene radove, u skladu sa odredbom člana 92. stav 3. Zakona o uređenju prostora, kojom je propisano da se za bespravno izgrađene građevine naknadno može pribaviti urbanistička saglasnost ukoliko građevina svojom namjenom, veličinom, položajem, funkcijom i sl. ispunjava uslove za dobijanje urbanističke saglasnosti. Prema stavu Okružnog suda, građenje ne podrazumijeva samo izgradnju novih građevina nego i, pored ostalog, dogradnju postojećih građevina (odredba člana 5. tačka 10. Zakona o uređenju prostora). Okružni sud je naveo da prvostepeno rješenje o urbanističkoj saglasnosti ima sadržaj koji propisuje odredba člana 71. Zakona o uređenju prostora, te da je navedenim rješenjem utvrđena obaveza podnositeljima zahtjeva da obezbijede slobodan prostor pristupne terase, dimenzija 6,60 x 4,30 metara, u funkciji zajedničkog pretprostora. Dakle, kako je Okružni sud istakao, na taj način je apelantici, kao vlasnici stana u istoj zgradi, omogućeno da slobodno koristi prostor terase dimenzija 6,60 x 4,30 metara, a obezbjeđenje slobodnog prostora predmetne terase je upravo i bila obaveza podnositeljima zahtjeva unesena u rješenje o urbanističkoj saglasnosti.

7. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na nepristrasan sud, kao segment prava na pravično suđenje, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica iscrpno opisuje tok predmetnog upravnog postupka, te navodi da je kod Osnovnog suda vodila parnični postupak za utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu stana podnositelja zahtjeva, ali da je tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen Presudom Okružnog suda broj Gž-5/05 od 19. januara 2006. godine, a u vezi sa navedenim, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nepristrasnim sudom. Naime, kako je u apelaciji navedeno, u upravnom sporu u kome je donesena osporena presuda od 11. maja 2009. godine pred Okružnim sudom postupao je isti sudija, koji bio član vijeća u žalbenom postupku u parnici, koji je apelantica vodila radi utvrđenja ništavosti ugovora, pa se apelantica u vezi s tim pozvala na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu De Haan protiv Holandije. Apelantica, između ostalog, smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu, podsjećajući da je rješenje kojim je data urbanistička saglasnost ostalo na snazi, a da prethodno nisu riješeni odnosi između vlasnika stanova, kao titulara prava zajedničke svojine nad terasom na drugoj etaži koju su podnositelji zahtjeva pretvorili u stambeni prostor i pripojili svome stanu. Apelantica je, na kraju, navela da je osporena presuda nezakonita, te da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na mirno uživanje imovine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelantica ukazuje da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje u vezi sa pravom na nepristrasan sud, budući da je isti sudija postupao u predmetnom upravnom sporu pred Okružnim sudom odlučujući o apelantičinoj tužbi radi poništenja rješenja Ministarstva i po žalbi u parničnom postupku kao član vijeća istog suda. Osim toga, apelantica ukazuje da je osporena presuda kojom je povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu nezakonita.

11. U vezi sa apelantičinim prigovorom da joj je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, kao segment prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da odredbama ZUS-a nije izričito raspravljeno pitanje izuzeća sudija, ali da odredba člana 48. navedenog zakona upućuje na primjenu odredaba Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP) za sva pitanja koja nisu regulisana odredbama ZUS-a. U vezi s tim Ustavni sud se poziva na odredbu člana 357. tačka 4. ZPP kojom je propisano da sudija ne može suditi ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o dva postupka, parničnom i upravnom u kojima je postupao isti sudija Okružnog suda, i to kao član vijeća u parničnom postupku koji je okončan 2006. godine, te kao sudija pojedinac odlučujući o apelantičinoj tužbi u upravnom sporu koji je okončan 2009. godine. Dakle, u konkretnom slučaju se ne radi o istom postupku, već o dva različita postupka. U tom kontekstu Ustavni sud smatra neosnovanim apelantičino pozivanje na praksu Evropskog suda u predmetu De Haan protiv Holandije u kojem se povreda člana 6. stav 1. temeljila na okolnosti da je isti sudija predsjedavao sudskim vijećem koje je odlučivalo povodom žalbe na odluku u čijem je donošenju prethodno sudjelovao isti sudija, dakle, radilo se o istom predmetu. Osim toga, u toj odluci sud je, također, smatrao značajnim i to što je taj sudija u tročlanom vijeću bio jedini profesionalni sudija, dok su dvoje prostalih sudija bili sudije laici. Pošto apelantica u tom pravcu, osim ukazivanja da joj je na taj način povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, nije dostavila, niti jedan dokaz, odnosno ni na koji način nije učinila opravdanim strah u pogledu objektivnosti i nepristrasnosti tog sudije, niti iz priloženih dokaza uz apelacije tako što proizlazi, Ustavni sud apelantičino pozivanje na kršenje prava na nepristrasan sud kao segment prava na pravično suđenje smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. U vezi sa apelantičinim pozivanjem na povredu prava na imovinu, koje se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da apelantica ukazuje na nezakonitost odluke, Ustavni sud smatra da su postupajući organi uprave i Okružni sud u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti podnositeljima zahtjeva u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naprotiv, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je podnositeljima zahtjeva izdata urbanistička saglasnost za dogradnju, u smislu odredbe člana 92. stav

3. Zakona o uređenju prostora, koju su podnositelji zahtjeva izveli prije otkupa stana uz saglasnost tadašnjeg vlasnika stana, odobrenja Opštine, te uz potpise i saglasnost ostalih šest stanara (osim apelantice). Istovremeno, tokom postupka postupajući organi uprave, a ni Okružni sud, nisu našli ništa što bi ukazivalo da je apelantici na bilo koji način onemogućen slobodan pristup na preostali prostor terase, koju su podnositelji zahtjeva morali obazbijediti u funkciji zajedničkog pretprostora. Ustavni sud primjećuje da apelantica u tom pravcu, ni uz apelaciju, nije dostavila niti jedan dokaz koji bi jasno ukazivao da je apelantici na bilo koji način uskraćen pristup na preostali dio terase radi zadovoljavanja svojih potreba (sušenja veša i sl.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2293/09 (Z. P.) | Sudska praksa | Aktio