Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2328/09 (M. Z.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2328/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2328/09, rješavajući apelaciju Marjana Zarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marjana Zarića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-06-

000 286 od 26. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-253/05 od 24. februara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marjan Zarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, a kog zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 20. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-06-000 286 od 26. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-253/05 od 24. februara 2006. godine.

2. Osnovni sud je Presudom broj P-253/05 od 24. februara 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže G.Đ. (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio parcele bliže određene u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna parcela). Istom presudom usvojen je tužbeni zahtjev tuženog tako što se utvrđuje da je na osnovu usmenog ugovora iz 1970. godine, koji je zaključio sa apelantom, održajem stekao pravo svojine na spornoj parceli. U obrazloženju presude je konstatovano da je na temelju uvida u spis broj P-1153/2000 utvrđeno da je pravosnažnom presudom istog broja od 27. juna 2000. godine utvrđeno da tuženom pripada pravo da postavi novu ogradu na granici između nekretnina parničnih stranaka a koja je prikazana na skici vještaka Z.G. od 24. aprila 2001. godine, a koja je identična sa granicom koja je prikazana na skici geometra S.M. od 28. oktobra 2005. godine. Dalje, imajući u vidu da iz iskaza parničnih stranaka proizlazi da od 1970. godine pa dalje postoji granična linija između parcela parničnih stranaka i da je ona bila obilježena ogradom od drvenih stubova, da na licu mjesta postoje ostaci ograde i da tu graničnu liniju označavaju i dijelom postavljeni betonski stubovi i bagremova stabla, Osnovni sud je poklonio vjeru iskazu tuženog da su on i tužilac na osnovu usmenog ugovora iz 1970. godine uredili spornu graničnu liniju između nekretnina na način kako je to prikazano na skici vještaka od 28. oktobra 2005. godine i pitanje vlasništva na spornoj parceli, tj. da ono definitivno pripada tuženom. Činjenica da je međa koja je utvrđena na licu mjesta postojala od 1970. godine pa dalje, prema ocjeni Osnovnog suda, potvrđena je i iskazom svjedoka P.Đ. Iskaz svjedoka R.Đ. ocijenjen je neopouzdanim, jer se nije mogao izjasniti o položaju kanala, kao i zbog toga što je ovaj svjedok u predmetu broj P-1153/2000 izjavio da je tačno da su apelant i tuženi među ispravili, a što odgovara tvrdnjama tuženog da je međa utvrđena 1970. godine. Dalje, ukazano je da i kad bi se prihvatilo da je sporno zemljište pripadalo apelantu prije 1970. godine, tuženi je na osnovu usmenog ugovora iz 1970. godine kao savjestan posjednik sporne parcele stekao pravo svojine na njoj održajem, a u skladu sa članom 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, jer je u posjedu sporne parcele više od 20 godina.

3. Okružni sud je Presudom broj 012-0-Gž-06-000 286 od 26. maja 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude su iscrpno pobrojani razlozi prvostepene presude, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio materijalno pravo. Pogrešnim su ocijenjeni apelantovi žalbeni navodi kojim je osporavao utvrđeno činjenično stanje, jer se radilo o sporu male vrijednosti (vrijednost spora 99,00 KM), a presude u ovoj vrsti sporova, u skladu sa članom 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku, ne mogu se pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dalje, ukazano je da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, kao i da se ni u žalbi u dijelu u kom se tvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno ne ukazuje koju je to drugu odredbu trebalo da primijeni prvostepeni sud umjesto člana 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Najzad, ukazano je da su neosnovani navodi da je prvostepena presuda zasnovana samo na iskazu tuženog. S tim u vezi je ukazano da je ona zasnovana na uvidu u Presudu broj P-1153/2000, iskazu svjedoka P.Đ., na činjenici da je 1970. godine postojala granična linija između parcela apelanta i tuženog, te da je ocijenjen i iskaz svjedoka R.Đ., koji nije prihvaćen a iz razloga koje je prvostepeni sud pravilno ocijenio.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi se svode na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da je na ovaj propust ukazivao u žalbi, ali da se drugostepeni sud o tome nije izjasnio, te na pogrešnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 28. stav 1. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se, u suštini, svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2328/09 (M. Z.) | Sudska praksa | Aktio