Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2339/09 (M. A.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2339/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2339/09, rješavajući apelaciju Maria Anića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maria Anića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 010303 08 Rev od 7. aprila 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 789 od 27. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 010303 04 P od 6. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mario Anić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Karlo Sesar advokat iz Mostara, podnio je 16. jula 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 010303 08 Rev od 7. aprila 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 789 od 27. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 010303 04 P od 6. aprila 2007. godine.

2. Apelant je pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak protiv «Euroherc osiguranja» d.d. Mostar, radi naknade nematerijalne štete. U toku postupka «Euroherc osiguranje» d.d. Mostar ( u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelj) je podnio protivtužbu protiv apelanta radi naknade iznosa od 2.500,00 KM na ime regresnog duga.

3. Općinski sud je presudom broj 07 58 P 010303 04 P od 6. aprila 2007. godine obavezao tuženog-protivtužitelja da na ime naknade nematerijalne štete isplati apelantu iznose pobliže navedene u dispozitivu presude sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. januara 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate te da isplati troškove postupka u iznosu od 5.565,00 KM. Preko dosuđenog iznosa apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom. Tuženi-protivtužitelj je odbijen sa protivtužbom kojom je tražio da se apelant obaveže da mu na ime regresnog duga isplati iznos od 2. 500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

4. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka (uviđaja na licu mjesta, vještačenje po vještaku saobraćajne struke, uvid u izvještaj o izvršenom prekršaju, u skicu lica mjesta i foto dokumentaciju, vještačenje po vještaku medicinske struke, saslušanje svjedoka) utvrdio da je 19. augusta 2003. godine na dijelu magistralnog puta M6/1 došlo do saobraćajne nezgode u kojoj su učestvovali motocikl marke «Suzuki» kojim je upravljao apelant i vozilo marke «Mercedes» reg. broj 727-A-185 koje je osigurano kod tuženog-protivtužitelja. Dalje je utvrđeno da je na mjestu nezgode kretanje vozila ograničeno na 40 km/h te da je u trenutku nezgode vozilo marke «Mercedes» skretalo u lijevo a apelant je vršio radnju preticanja kolone vozila te je do kontakta vozila «Mercedes» i motocikla došlo na lijevoj saobraćajnoj traci u trenutku kada je vozilo «Mercedes» bilo u fazi skretanja a motocikl u fazi kočenja i izmicanja u desno. Također je utvrđeno da je u trenutku kontakta vozila brzina kretanja motocikla kojim je upravljao apelant bila 78 km/h dok je brzina vozila «Mercedes» bila u tom momentu 18 km/h. Propust osiguranika tuženog-protivtužitelja, koji je doprinio nezgodi je taj što se prethodno, prije preduzimanja radnje skretanja u lijevo, nije uvjerio da to može bezbjedno učiniti dok je utvrđeni propust apelanta, kako je dalje istakao Općinski sud, taj što je vršio radnju preticanja kolone vozila koja su se kretala ispred njega i što se kretao brzinom iznad dozvoljene a što je suprotno odredbi čl. 17. i 50. stav 1 Zakona o sigurnosti saobraćaja na putevima. Općinski sud je ocijenio da je ovakvim ponašanjem utvrđeni doprinos apelanta nastanku saobraćajne nezgode u omjeru od 40% obzirom na brzinu kretanja apelanta kao i na nastale posljedice koje su u uzročnoj vezi sa brzinom kretanja motocikla apelanta i vještačenja i utvrđene činjenice da do saobraćajne nezgode ne bi došlo da se apelant kretao brzinom manjom od 42 km/h a da je doprinos osiguranika tuženog-protivtužitelja veći obzirom na propust istog.

5. Općinski sud je dalje istakao da je uvidom u medicinsku dokumentaciju i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrdio da je apelant u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi pretrpio niz povreda (pobrojane na stranici 5 obrazloženja presude) koje predstavljaju teške tjelesne povrede a koje predstavljaju i tjelesna oštećenja koja trajno umanjuju životne aktivnosti apelanta 75% . Nadalje je utvrđeno da je apelant bolove jakog intenziteta trpio 21 dan, umjerenog intenziteta 3 mjeseca, bolove slabog intenziteta šest mjeseci dok je strah jakog intenziteta trpio na dan nezgode, umjerenog intenziteta 30 dana, slabog intenziteta tri mjeseca. Kao posljedica povrede došlo je do naruženosti teškog stepena te je Općinski sud na osnovu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni list RBiH», br. 2/93, 13/93 i 13/94 te «Službene novine FBiH broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 195. ZOO apelantu dosudio na ime nematerijalne štete ukupan iznos od 52.500,00 KM a uzimajući u vidu njegov doprinos saobraćajnoj nezgodi od 40% te prirodu povrede, životnu dob i važeće kriterije sudske prakse dok ga je sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbio kao neosnovanim.

6. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepene presude izjavili apelant i tuženi-protivtužitelj, Kantonalni sud je presudom broj 007-0-Gž-07-000 789 od 27. novembra 2007. godine, žalbu tuženog-protivtužitelja djelomično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete na ime naruženosti tako da je za ovaj vid štete apelantu dosuđen iznos od 6.000,00 KM umjesto iznosa od 10.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog-protivtužitelja odbijena kao neosnovana kao i žalba apelanta te prvostepena presuda potvrđena.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio na temelju analize svih okolnosti koje su dovele do nastanka nezgode, da se u konkretnom slučaju radi o podijeljenoj odgovornosti u smislu odredbe člana 192. ZOO te je pravilno utvrdio omjer sudionika prometne nezgode (40% na strani apelanta i 60% na stani osiguranika tuženog-protivtužitelja). Naime, odgovornost sudionika nezgode prvostepeni sud je cijenio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke iz kojeg proizilazi da je do nezgode došlo zbog propusta oba sudionika te je prvostepeni sud pravilno cijenio doprinos apelanta nastanku nezgode (40%) a u odnosu na nastale posljedice prometne nezgode koje su u uzročnoj vezi sa brzinom kretanja apelantovog motocikla kao i nalazom utvrđene činjenice da do nezgode ne bi došlo da se apelant kretao brzinom manjom od 42 km/h. Kantonalni sud smatra pravilnim ocjenu propusta osiguranika tuženog-protivtužitelja u procentu od 60% jer su ti propusti teže prirode u odnosu na ponašanje apelanta a ogledaju se u tome što prije poduzete radnje skretanja u lijevo nije se prethodno uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike. Kantonalni sud je također istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i to član 200. ZOO i pravilno apelantu dosudio na ime naknade nematerijalne štete za duševni bol zbog umanjene životne sposobnosti, pretrpljenog fizičkog bola i straha, iznose pobliže navedene u dispozitivu presude uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja koje sud mora imati u vidu pri određivanju pravične novčane naknade. Na kraju je taj sud istakao da je kod apelanta nastupila naruženost teškog stupnja te je pravilno dosuđen iznos od 10.000,00 KM tj. 6.000,00 KM kada se uzme u obzir doprinos apelanta od 40% i kako je to obrazloženo u prvostepenoj presudi. Međutim, kako je na kraju u obrazloženju presude Kantonalnog suda navedeno, prvostepeni sud je očigledno pogriješio kada je u izreci presude naveo iznos od 10.000,00 KM umjesto iznosa od 6.000,00 KM pa je u tom dijelu prvostepenu presudu valjalo preinačiti.

8. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je presudom broj 58 0 P 010303 08 Rev od 7. aprila 2009. godine, reviziju odbio.

9. Obrazlažući presudu Vrhovni sud je naveo da je suprotno tvrdnjama apelanta a obzirom na utvrđeno činjenično stanje kojim je taj sud vezan, relevantno materijalno pravo (ZOO) pravilno primijenjeno. Naime, kada se imaju u vidu okolnosti nastanka saobraćajne nezgode, utvrđeni propusti u vožnji kako apelanta tako i vozača «Mercedesa», Vrhovni sud u cijelosti prihvata utvrđeni doprinos apelanta nastanku saobraćajne nezgode od 40% i smatra da je pri tome pravilno primijenjen član 178. stav 2 ZOO. Vrhovni sud je također istakao da su nižestepeni sudovi kod odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete za svaki vid cijenili nalaz i mišljenje vještaka ljekara koji je utvrdio stepen umanjenja životne sposobnosti, psihičke patnje koje apelant zbog toga trpi, dužinu i jačinu trajanja bola i straha kao i stepen naruženosti te sve druge okolnosti koje su mogle i koje su uticale na visinu a kako je propisano članom 200. ZOO. Primjenom navedenog člana u vezi sa članom 192. ZOO koji se shodno odredbi člana 205. ZOO primjenjuje kod odlučivanja o podijeljenoj odgovornosti za nematerijalnu štetu utvrđena je visina iste pa kako zaključuje Vrhovni sud, nema ni pogrešne primijene materijalnog prava ni u ovom dijelu nižestepene odluke.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz navoda apelacije proizilazi da je apelant nezadovoljan ocjenom dokaza i primjenom materijalnog prava. Apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili provedene dokaze u odnosu na njegov doprinos saobraćajnoj nezgodi navodeći da je iz «dokumentaciju u spisu i dokaza vidljivo da njegov doprinos nastanku nezgode gotovo ne postoji i da može biti maksimalno 10%». Smatra da su redovni sudovi nepravilno primijenili odredbe ZOO prilikom odmjeravanja visine svih vidova štete, da nisu cijenili sve posljedice u vidu psihičkih bolova i trauma koje će trpiti do kraja života, odnosno da su u cijelosti trebali usvojiti tužbeni zahtjev «jer je kao mlada osoba uskraćen za bavljenjem sportom i slične druge stvari obzirom na dob i sredinu u kojoj živi».

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanta djelomično osnovan. Općinski sud je analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je doprinos apelanta nastanku saobraćajne nezgode 40%. Prvostepeni sud je također obrazložio da je kod odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete za svaki vid cijenio nalaz i mišljenje vještaka ljekara koji je utvrdio stepen umanjenja životne sposobnosti, psihičke patnje koje apelant zbog toga trpi, dužinu i jačinu trajanja bola i straha kao i stepen naruženosti te sve druge okolnosti koje su mogle i koje su uticale na visinu a kako je propisano članom 200. ZOO, te primjenom navedenog člana u vezi sa članom 192. ZOO koji se shodno odredbi člana 205. ZOO primjenjuje kod odlučivanja o podijeljenoj odgovornosti za nematerijalnu štetu utvrdio visinu štete. Prvostepeni sud je omogućio apelantu jednako kao i tuženom-protivtuižitelju da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2339/09 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio