Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2341/09 (A. V.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Eksproprijacija
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2341/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2341/09, rješavajući apelaciju Ašide Vatrenjak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ašide Vatrenjak podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003327 09 U od 8. juna 2009. godine i Rješenja Općinskog vijeća Centar Sarajevo broj 09 0 U 003327 09 U od 23. decembra 2008.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ašida Vatrenjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003327 09 U od 8. juna 2009. godine i Rješenja Općinskog vijeća Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općina) broj 05-31-578/08 od 23. decembra 2008. godine.

2. Rješenjem Općine broj 05-31-578/08 od 23. decembra 2008. godine u predmetu legalizacije bespravno izgrađenog poslovnog objekta u Ulici Mustajbega Fadilpašića do broja 15 u Sarajevu utvrđen je prestanak prava korištenja apelantici kao zemljišnoknjižnom korisniku na gradskom građevinskom zemljištu državne svojine čije su katastarske i zemljišnoknjižne oznake precizirane u rješenju (stav I izreke rješenja). Istim rješenjem (stav II izreke) utvrđeno je pravo vlasništva na predmetnom zemljištu u korist graditelja Željka Krajišnika iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: graditelj). Navedenim rješenjem obavezan je graditelj da apelantici kao zemljišnoknjižnom korisniku isplati naknadu u iznosu od 22.500,00 KM u roku od 15 dana od dana prijema rješenja (stav III izreke rješenja). Također, graditelj je navedenim rješenjem obavezan platiti naknadu po osnovu prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture – rente u svrhu legalizacije bespravno izgrađenog predmetnog objekta u iznosu od 1.569,64 KM na navedeni žiro-račun Općine u roku od 15 dana od dana prijema rješenja (stav IV izreke rješenja). Navedenim rješenjem je, dalje, utvrđeno da će Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda u Sarajevu po pravosnažnosti tog rješenja brisati apelanticu kao dotadašnjeg nosioca prava korištenja na predmetnom zemljištu i na njemu upisati pravo vlasništva u korist graditelja (stav V izreke rješenja).

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da se graditelj 4. juna 2008. godine obratio Općini zahtjevom za rješavanje imovinskopravnih odnosa na predmetnom zemljištu u svrhu legalizacije bespravno izgrađenog predmetnog objekta. Dalje je navedeno da je u postupku po zahtjevu graditelja izvršen uvid u kompletan spis predmeta, te je obavljen uviđaj na licu mjesta 12. juna 2008. godine u prisustvu vještaka geodetske i građevinske struke i zainteresovanih stranaka. Iz navedenog utvrđeno je da je predmet zahtjeva predmetno zemljište na kojem egzistira izgrađeni predmetni objekat. Dalje je utvrđeno da je Rješenjem Službe za upravu za prostorno uređenje i komunalne poslove broj 07-23-2533/07 od 17. aprila 2008. godine izdata urbanistička saglasnost graditelju za legalizaciju predmetnog objekta. Zatim je utvrđeno da je ugovorom o kupoprodaji zaključenim 17. oktobra 1986. godine graditelj kupio predmetni objekat od Velije Velagića iz Sarajeva, koji je imao status privremenog objekta, a lokacijom objekta broj 07-23-2533 od 17. aprila 2008. godine određeni su oblik i veličina građevinske parcele. U zapisniku o izvršenom uviđaju od 12. juna 2008. godine, koji su potpisali voditelj postupka u ime Općine i vještaci geodetske i građevinske struke, konstatirano je da je izvršenim uviđajem na licu mjesta utvrđeno da na terenu egzistira poslovni objekat u svemu izgrađen prema izdatoj urbanističkoj saglasnosti od 17. aprila 2008. godine i lokaciji objekta. Dalje je navedeno da je dopisom od 17. jula 2008. godine apelantica upoznata sa predmetom zahtjeva graditelja, te da je od apelantice tražena saglasnost za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnom zemljištu u korist graditelja u svrhu legalizacije predmetnog objekta, kao i izjašnjenje u pogledu naknade za zemljište. Apelantica je dopisom od 22. jula 2008. godine izjavila da se u cijelosti protivi predloženom načinu izuzimanja predmetnog zemljišta površine 30 metara kvadratnih, te je isključivo predložila varijantu da se cijela parcela površine 160 metara kvadratnih na kojoj je izgrađen predmetni objekat rješava u postupku legalizacije i da se za ukupnu površinu utvrdi i isplati pravična naknada.Također je utvrđeno da se predmetno zemljište i objekat nalaze u prvoj stambenoj zoni, te su, s tim u vezi, utvrđeni i iznosi naknada.

4. U obrazloženju rješenja je navedeno da se radi o objektu koji je izgrađen na građevinskom zemljištu u državnoj svojini bez prava korištenja zemljišta radi građenja a za koji se može naknadno izdati odobrenje za građenje prema odredbama Zakona o prostornom uređenju. Dalje je navedeno da je Općina donijela odluku u st. I i II izreke rješenja, shodno članu 61. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH i odredbama Odluke o legalizaciji građevina izgrađenih bez odobrenja za građenje i građevina privremenog karaktera. Također je navedeno da se odluka o naknadi apelantici kao zemljišnoknjižnom korisniku (stav III izreke rješenja) temelji na odredbama člana 64. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH, zatim, člana 53. Zakona o eksproprijaciji i člana 2. Odluke o utvrđivanju visine naknade za građevinsko, poljoprivredno i gradsko građevinsko zemljište u 2008. godini. Odluka o visini rente u korist Općine (stav IV izreke rješenja) temelji se na odredbama člana 68. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH i čl. 21. i 22. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Centar Sarajevo.

5. Protiv navedenog rješenja apelantica je pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Presudom broj 09 0 U 003327 09 U od 8. juna 2009. godine apelantičinu tužbu odbio kao neosnovanu.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz podataka spisa predmeta i ugovora o kupoprodaji zaključenog 17. oktobra 1986. godine između graditelja kao kupca i Velije Velagića kao prodavca proizlazi da je predmet kupoprodaje predmetni objekat (garaža sa jednim boksom – izgrađena u januaru 1961. godine) privremeni objekat čija gradnja je odobrena rješenjem NO Centar Sarajevo od 17. januara 1961. godine. Apelantica se na poziv Općine svojim dopisom od 22. jula 2008. godine izjasnila da se u cijelosti protivi izuzimanju predmetnog zemljišta, navodeći da je kao korisnik zemljišta morala biti uključena u postupak izdavanja urbanističke saglasnosti zbog čega je apelantica prijedlogom od 22. jula 2008. godine zatražila obnovu postupka u kojem je graditelju izdata urbanistička saglasnost. Također, apelantica je uložila prigovor na zaključak kojim je izvršeno cijepanje predmetnih parcela. Apelantica je tvrdila da cijepanjem predmetnih parcela ostatak površine od 130 kvadratnih metara ostaje neiskorišten, te da se ne može koristiti u bilo koje druge svrhe, zbog čega apelantica pristaje isključivo na varijantu da Općina izvrši preuzimanje cjelokupne parcele u površini od 160 kvadratnih metara, te da joj se isplati pravična naknada.

7. Kantonalni sud je, dalje, naveo da, prema podacima spisa, proizlazi da je Zaključkom Službe za upravu za imovinskopravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina broj 05-31-378/08 od 29. jula 2008. godine prekinut postupak rješavanja imovinskopravnih odnosa u svrhu predmetne legalizacije dok se ne okonča postupak po apelantičinom prijedlogu za obnovu postupka okončanog Rješenjem broj 07-23-2533/07 od 17. aprila 2008. godine kojim je izdata naknadna urbanistička saglasnost graditelju. Nakon što je odbijen apelantičin prijedlog za obnovu postupka, graditelj je podnio 27. oktobra 2008. godine zahtjev za nastavak postupka rješavanja imovinskopravnih odnosa koji je okončan donošenjem osporenog rješenja. Kantonalni sud je smatrao da, prema odredbi člana

61. Zakona o građevinskom zemljištu, na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini na kojem je izgrađena zgrada bez prava korištenja zemljišta radi građenja, za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje prema odredbama Zakona o prostornom uređenju, Općinsko vijeće će utvrditi pravo vlasništva u korist graditelja uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište na korištenje i za uređenje građevinskog zemljišta, ali će prije utvrđivanja prava vlasništva nadležni općinski organ uprave raspraviti imovinskopravne odnose. Kantonalni sud je zaključio da su imovinskopravni odnosi koji su prethodili donošenju osporenog rješenja u dovoljnoj mjeri raspravljeni. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da, prije svega, izgrađeni objekat se nalazi na građevinskom zemljištu koje je u državnoj svojini kako je navedeno u «B» vlasničkom listu predmetnog zemljišnoknjižnog izvatka, a u «C» teretnom listu je apelantica uknjižena sa pravom korištenja sa 1/1 (na osnovu čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta) dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed Općini ili drugom licu. Iz navedenog Kantonalni sud je zaključio da je apelantica kao raniji (bivši) vlasnik zemljišta na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (iz 1958. godine) postala korisnik predmetnog zemljišta kako je navedeno u «C» listu zemljišnoknjižnog izvatka i ima pravo na naknadu zemljišta kada nadležni organ privede zemljište krajnjoj namjeni. Kantonalni sud je iz podataka spisa, dalje, utvrdio da je apelantici kao ranijem vlasniku, a sada korisniku gradskog građevinskog zemljišta u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja data mogućnost izjašnjenja o svim činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja radi zaštite njenih prava i pravnih interesa i tako su se ispoštovale odredbe čl. 8, 133, 140. i 141. Zakona o upravnom postupku. Kantonalni sud je smatrao da je upravni organ u konkretnom slučaju potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te pravilno odlučio da apelantici kao zemljišnoknjižnom korisniku prestaje pravo korištenja, jer je Općina predmetno zemljište u državnoj svojini privela krajnjoj namjeni (svrsi) i dodijelila ga u korist graditelja u svrhu legalizacije izgrađenog predmetnog objekta. Navedeno je da je članom 69. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta koje je preuzeto iz njegovog posjeda ima pravo na naknadu koja se određuje i isplaćuje prema odredbama Zakona o eksproprijaciji kako je i određeno osporenim rješenjem. Kantonalni sud je utvrdio da nije osnovan apelantičin prigovor iz tužbe da apelantica prilikom postupka izuzimanja zemljišta ima pravo tražiti da se izvrši potpuna eksproprijacija zbog toga što se Zakon o eksproprijaciji i član 11. Zakona (kojim je propisano kada se na zahtjev vlasnika ekspropriše i preostali dio nekretnine) primjenjuje samo na vlasnika nekretnine, a apelantica to nije, nego samo korisnik nekretnine.

8. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je Kantonalni sud pogrešno naveo da se u konkretnoj pravnoj stvari ne mogu primijeniti odredbe Zakona o eksproprijaciji, jer apelantica nije vlasnik sporne parcele, mada je istovremeno apelantici utvrđena naknada za izuzeto predmetno zemljište. Sama činjenica da je apelantici utvrđena naknada za izuzeto zemljište prema tržišnim cijenama, prema apelantičinom mišljenju, legitimiše je kao vlasnika i kao direktno zainteresovanu stranu za cjelokupnu parcelu zbog čega je apelantica trebalo da učestvuje u cijelom toku postupka. Istakla je da ona nije učestvovala na izvršenom uviđaju i da je Općina, nakon što je izvršila cijepanje parcela, pozvala apelanticu da se o tome izjasni. Apelantica navodi da je u konkretnom slučaju izuzeto prema izdatoj urbanističkoj saglasnosti 30 kvadratnih metara koliko je potrebno graditelju, a da je ostatak parcele od 130 kvadratnih metara ostao apsolutno neupotrebljiv zbog čega je predmetno zemljište trebalo urediti u cjelini i voditi računa o apelantičinim namjerama i interesima.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odnosu na apelantičine navode da nije učestvovala na uviđaju na licu mjesta, kao i u drugim radnjama u toku upravnog postupka utvrdio da je apelantici u toku upravnog postupka data mogućnost da se izjasni o svim činjenicama u konkretnom predmetu. U odnosu na izvršeni uviđaj na licu mjesta, Ustavni sud zapaža da je uviđajem na licu mjesta u prisustvu vještaka konstatirano samo postojeće stanje na terenu, nakon čega je apelanticu pozvala Općina da se izjasni. Također, u odnosu na apelantičine navode da je trebalo izuzeti cjelokupnu parcelu, a ne samo predmetni dio, jer Zakon o eksproprijaciji predviđa da se na zahtjev vlasnika ekspropriše i preostali dio nekretnine, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao dovoljne i jasne razloge zašto je u konkretnom slučaju izuzeto predmetno zemljište u korist graditelja uz istovremeno određivanje naknade apelantici prema odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, pri čemu je dao razloge zašto je neosnovano pozivanje apelantice na član

11. Zakona o eksproprijaciji, odnosno zašto ta odredba nije primjenjiva na konkretan slučaj. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2341/09 (A. V.) | Sudska praksa | Aktio