Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2375/09 (D.K., J.K. I.K. i mldb I.K.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2375/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2375/09, rješavajući apelaciju D. K. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. K., J. K., I. K. i mldb. I. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000698 od 7. maja 2009.

godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž- 07-000 495 od 10. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-P-06-000 369 od 28. maja 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. K., J. K., I. K. i mldb. I. K. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Mostara, koje zastupa Davor Kovač, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 24. jula 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000698 od 7. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008- 0-Gž-07-000 495 od 10. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-P-06-000 369 od 28. maja 2007. godine.

2. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da apelanti u tužbi navode da se 25. augusta 2001. godine u Ljubuškom, u Vitinskoj ulici, dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je sudjelovao apelant D. K. upravljajući motornim vozilom marke „rover“ i nepoznati vozač, koji je upravljao vozilom nepoznate marke. Za prometnu nesreću apelanti smatraju odgovornim vozača nepoznatog vozila, koji je vozio brzinom neprilagođenom stanju i osobinama ceste. Tom prilikom apelant D. K. je zadobio teške tjelesne povrede usljed kojih je došlo do umanjenja njegove opšte životne aktivnosti, pretrpio bol i strah, te usljed čega je nastupila i naruženost apelanta u teškom stupnju, pa mu je, zbog svega navedenog, potrebna i tuđa njega i pomoć. U tužbi je, dalje, navedeno da supruga apelanta J. K., kao i djeca apelanta I. K. i mldb. I. K., usljed njegovog teškog fizičkog stanja i naročito teškog invaliditeta, trpe intenzivne duševne bolove, zbog čega su podnijeli tužbu ovom sudu protiv tuženog „Triglav BH osiguranja“ d.d. Sarajevo u (daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete.

3. Stavom 1. Presude Općinskog suda broj 063-0-P-06-000 369 od 28. maja 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta D. K. kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade nematerijalne štete, zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, isplati iznos od 49.000,00 KM, na ime naknade zbog pretrpljenih bolova iznos od 5.000,00 KM, naknade zbog pretrpljenog straha iznos od 4.000,00 KM, na ime naruženosti teškog stepena iznos od 6.000,00 KM. Tužbeni zahtjev apelanta D. K. kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade radi potrebe za tuđom pomoći i njegom isplati iznos od 5.400,00 KM odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev apelantice J. K. da joj tuženi na ime naknade duševnih bolova, zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika i supruga-apelanta D. K., isplati iznos od 20.000,00 KM. Dalje, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice I. K. da joj tuženi na ime naknade duševnih bolova, zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika, oca-apelanta D. K., isplati iznos od 20.000,00 KM i tužbeni zahtjev mldb. I. K. da mu tuženi na ime naknade duševnih bolova, zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika, oca-apelanta D. K. isplati iznos od 20.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom 2. izreke presude sud je obavezao apelante da tuženom isplate troškove postupka u iznosu od 180,00 KM.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, te izvještaja o izvršenom prekršaju s prometnom nezgodom Policijske uprave Ljubuški (u daljnjem tekstu: PU Ljubuški) od 25. augusta 2001. godine Općinski sud je utvrdio da se 25. augusta 2001. godine dogodila saobraćajna nesreća u Vitinskoj ulici u kojoj je sudjelovalo vozilo marke „rover 825“, vlasništvo apelantice J. K., kojim je upravljao apelant D. K., koji je izjavio da se kretao sa kćerkom iz pravca Ljubuškog prema moru, da mu je krivinu iza Ljubuškog sjekao plavi „ford“, njemačkih registarskih oznaka, te da bi ga izbjegao, u tom terenutku je mahinalno trznuo volanom, nakon čega se više ničeg ne sjeća. Međutim, iz izvještaja PU Ljubuški Općinski sud je utvrdio da je, nakon izvršenog uviđaja na licu mjesta, utvrđeno da se, osim vozila marke „rover“ kojim je upravljao apelant D. K., kao sudionik saobraćajne nesreće ne navodi nijedno drugo vozilo, niti se navode očevici predmetne saobraćajne nesreće. Iz dopisa PU Ljubuški upućenog Birou zelene karte od 15. decembra 2004. godine Općinski sud je, dalje, utvrdio da iz izvještaja PU Ljubuški jasno proizlazi da su službenici ove PU prilikom izvršenog uviđaja na licu mjesta zatekli samo vozača vozila marke „rover“, odnosno apelanta D. K., koji je tom prilikom zadobio teške tjelesne povrede i koji je kolima hitne pomoći prebačen u KB Mostar, da na licu mjesta nisu pronađeni tragovi koji bi ukazivali da je došlo do ugrožavanja u prometu apelanta D. K. od nekog drugog vozila, te da iz fotografija sa lica mjesta, takođe, jasno proizlazi da nema tragova destabilizacije, niti kočenja vozila „rover“, niti da su pronađeni bilo kakvi tragovi koji bi ukazivali da je, zbog drugog vozila, došlo do ugrožavanja u prometu apelanta D. K. Prema tome, Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporna pasivna legitimacija tuženog, pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva, pa je ovaj sud na okolnost utvrđivanja pasivne legitimacije tuženog i pravnog osnova tužbenog zahtjeva zaključio da iz izvještaja službenika PU Ljubuški jasno proizlazi da je apelant D. J. jedini sudionik predmetne saobraćajne nesreće, da nema očevidaca ovog događaja, da na licu mjesta nisu pronađeni nikakvi tragovi koji bi ukazivali da je, zbog drugog vozila, došlo do ugrožavanja u prometu apelanta D. K., da je apelant D. K. dao iskaz policiji tek naknadno (po proteku najmanje pet dana od dana kada se predmetna nezgoda desila) u kojem je naveo da ga je u prometu omelo plavo vozilo marke „ford“ njemačkih registarskih tablica, da se vozilo apelanta D. K. kretalo brzinom od 74 km/h, kojom je, prema ocjeni vještaka saobraćajne struke, apelant mogao savladati krivinu na kojoj se desila saobraćajne nesreća, iz čega proizlazi da ne znači da ga je omelo neko drugo vozilo. Vještačenjem je, takođe, utvrđeno da su, isto tako, mogli postojati razni uzroci koji su mogli destabilizirati vozilo apelanta D. K., tj. da pri tome ne bude ometan od drugog vozila. Stoga, Općinski sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da je apelanta D. K. omelo neko vozilo koje bi bilo krivo za štetu koju apelanti potražuju tužbenim zahtjevom, da nisu dokazali pasivnu legitimaciju tuženog, niti pravni osnov tužbenog zahtjeva, odnosno da nisu dokazali da je neko drugo vozilo skrivilo predmetnu saobraćajnu nesreću, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja, shodno članu 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a u vezi sa članom 123. istog zakona i članom 83. stav 1. tada važećeg Zakona o osiguranju imovine i lica i člana 178. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odlučio kao u izreci presude.

5. Kantonalni sud je Presudom broj 008-0-Gž-07-000 495 od 10. januara 2008. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je ovaj sud, ispitujući pobijanu presudu prvostepenog suda u granicama propisanim odredbom člana 221. ZPP, odlučio kao u izreci presude. Naime, Kantonalni sud je na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje izveo pravilan zaključak, donoseći odluku utemeljenu na zakonu, za što je dao valjane razloge koje kao takve prihvata i ovaj sud u smislu da apelanti tokom trajanja prvostepenog postupka nisu dokazali da je za saobraćajnu nesreću i nastalu štetu odgovoran tuženi. Naime, Kantonalni sud smatra da iz izvedenih dokaza, posebno izvršenih vještačenjem, nije mogao utvrditi razlog za naglu promjenu režima kretanja vozila apelanta D. K. zbog čega je nastupila destabilizacija njegovog vozila, te da gledano sa tehničkog aspekta, fotografija i skice lica mjesta nisu vidljivi tragovi koji bi ukazivali na mogućnost prisustva drugog vozila iako bi bilo logično da ih ima, jer je faktički, prema ocjeni vještaka, apelantovo vozilo predstavljalo opasnost za druga vozila. Zbog navedenih razloga, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev apelanata valjalo odbiti kao neosnovan, jer odredba člana 123. stav 1. ZPP propisuje da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, pa budući da je u konkretnoj pravnoj stvari teret dokazivanja bio na strani apelanata koji nisu dokazali da je apelanta D. K. omelo neko vozilo usljed čega je došlo do saobraćajne nesreće, time nisu dokazali ni pasivnu legitimaciju tuženog, niti pravni osnov svog tužbenog zahtjeva. Stoga, Kantonalni sud je primjenom člana 226. ZPP žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000698 od 7. maja 2009. godine reviziju apelanata odbio kao neosnovanu, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova odgovora na reviziju u iznosu od 1.000,00 KM.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su u predmetnoj parnici apelanti odgovornost tuženog zasnivali na odredbi člana 83. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica koji je važio u vrijeme nastanka spornog događaja i kojim je propisano da oštećena osoba kojoj je šteta nanesena upotrebom nepoznatog motornog vozila ima pravo zahtijevati naknadu štete zbog smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja, te podnijeti odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti. Vrhovni sud je ocijenio pravilnim stav prvostepenog i drugostepenog suda da se ni vještačenjem nije mogala utvrditi odlučna činjenica, odnosno razlog usljed kojeg se dogodila predmetna saobraćajna nesreća, jer iz izvedenih dokaza, posebno nalaza vještaka, proizlazi da je predmetna saobraćajna nesreća mogla nastati usljed raznih uzroka. Vrhovni sud je, takođe, ocijenio kao pravilan zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da iz izvještaja službenika PU Ljubuški jasno proizlazi da je kao jedini sudionik predmetne saobraćajne nesreće konstatovano putničko vozilo apelanta D. K., da nije konstatovano postojanje očevidaca predmetne nesreće, da policija na mjestu događaja nije pronašla nikakve tragove koji bi ukazivali da je do saobraćajne nesreće došlo usljed ugrožavanja apelanta od nepoznatog motornog vozila, jer na mjestu događaja nisu pronađeni bilo kakvi tragovi učešća nekog drugog motornog vozila, da je vještačenjem vještaka saobraćajne struke konstatovano da je do nagle promjene režima kretanja apelantovog vozila došlo usljed destabilizacije vozila, a zatim i njegovog slijetanja sa kolovoza. Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu reviziju apelanata da prvostepeni sud nije utvrdio uzrok predmetne saobraćajne nesreće, ocijenivši pravilnim zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da apelanti nisu dokazali da je nepoznato motorno vozilo prouzrokovalo predmetnu saobraćajnu nesreću, jer sadržaj izvedenih dokaza nije ukazivao na pravi uzrok predmetne nesreće. Uvidom u sve izvedene dokaze, posebno na temelju nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, Vrhovni sud smatra da je promjena režima kretanja apelantovog vozila vjerovatno posljedica „uočene opasnosti na površini kolovoza“ s tim da nije mogao ponuditi konkretan odgovora o prirodi opasnosti (drugo motorno vozilo, pješak, životinja i sl.). Stoga, Vrhovni sud smatra neosnovanim navode apelanata da nižestepeni sudovi nisu sa dovoljno pažnje ocijenili nalaz vještaka. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da ne stoje revizijski navodi apelanata, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom odredbe člana 248. ZPP reviziju apelanata odbio kao neosnovanu. Osim toga, u skladu sa članom 397. stav 1 a u vezi sa članom 387. stav 1. ZPP, Vrhovni sud je, takođe, odbio kao neosnovan zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, ocijenivši da ti troškovi nisu bili potrebni radi vođenja parnice.

9. Apelanti se žale da im je osporenim presuda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, apelanti, u suštini, ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatraju da sudovi u konkretnom slučaju nisu utvrdili šta je bio stvarni uzrok apelantovog skretanja sa kolovoza, odnosno šta je bio mogući uzrok predmetne saobraćajne nesreće. Smatraju da su odgovor trebali tražiti pomoću nalaza vještaka saobraćajne struke i na temelju apelantovog iskaza, a u vezi sa adekvatnom opasnosti koja je prijetila apelantu a koja je rezultirala apelantovom reakcijom, zbog čega je došlo do saobraćajne nesreće. Smatraju da je pogrešan stav sudova upravo utemeljen na, kako navode, „suprotnom stavu vještaka“, odnosno pogrešnoj ocjeni dokaza, koji je veštačenjem samo konstatovao da ne postoje tragovi drugog vozila koji bi kao posljedicu imali destabilizaciju apelantovog vozila. Na kraju navode da je uloga vještačenja bila upravo da se utvrde stvarni razlozi saobraćajne nesreće, što u konkretnom slučaju vjetačenjem nije utvrđeno, pa smatraju da su im zbog navedenih razloga povrijeđena prava na koja se pozivaju u apelaciji.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje presude primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, odredbe ZPP, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da im je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u pogledu navoda apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u vezi sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati, zbog čega smatra da su oni neosnovani.

14. Dalje, Ustavni sud naglašava da je u vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza na kojima su sudovi temeljili svoje odluke, te vještačenje vještaka saobraćajne struke izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom i ukoliko nije dovela do kršenja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su sudovi u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan. Općinski sud je, analizirajući sve predložene i izvedene dokaze u smislu načela slobodne ocjene dokaza, dao logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je određene dokaze prihvatio, posebno razloge za prihvatanje nalaza vještaka saobraćajne struke koji je utemeljen na ostalim izvedenim dokazima, koje su kao pravilno i zakonito izvedene prihvatili i Kantonalni i Vrhovini sud. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da se ovakva ocjena dokaza sudova ne doima očigledno proizvoljnom, te da osporene presude sadrže obrazloženje koje u cijelosti ispunjava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa ovim apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

15. U vezi sa navodima apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje prava na imovinu nisu posebno obrazložili, niti su se konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, navodi apelanata o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim odlukama sudova apelantima oduzeta njihova imovina, ili da im je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2375/09 (D.K., J.K. I.K. i mldb I.K.) | Sudska praksa | Aktio