Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2408/09 (D. P.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2408/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine u predmetu broj AP 2408/09, rješavajući apelaciju Dušana Pivača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Pivača, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-

000547 od 12. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0-Mal-07-000 443 od 28. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Pivač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Jozo Ćurić, advokat iz Livna, podnio je 27. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000547 od 12. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-Mal-07-000 443 od 28. aprila 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 068-0-Mal-07-000 443 od 28. aprila 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000547 od 12. juna 2009. godine, obavezan je apelant da na ime regresnog duga isplati «Croatia osiguranju» d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 2.300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. oktobra 2002. godine, te da naknadi troškove postupka u iznosu od 1.280,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju tužitelj od apelanta potražuje da mu po osnovu regresa isplati iznos od 2.300,00 KM, navodeći da je štetu prouzrokovao apelant upravljajući neosiguranim vozilom-traktorom, a da nije prilagodio brzinu stanju i uvjetima na cesti. Općinski sud je dalje istakao da je u konkretnom slučaju utvrdio da je osnovan i pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva, a što je utvrđeno na osnovu dokaza koje je proveo tužitelj, a posebno na osnovu strojarskog i saobraćajnog vještačenja. Općinski sud je citirao odredbu člana 78. stav 2. Zakona o osiguranju imovine i lica i odredbu člana 939. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03, u daljnje tekstu: ZOO kojim je regulisano da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja po samom zakonu do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojem osnovu odgovoran za štetu. Prema navedenom članu, kako je dalje naveo sud, osiguratelj tj. tužitelj je stekao pravo regresa jer je osiguraniku platio naknadu iz ugovora o osiguranju što je dokazao uplatnicom, a prema vještačenju vještaka saobraćajne struke postoji osoba odgovorna za štetu a to je apelant. Općinski sud je istakao da nije mogao vjerovati dokazima apelanta, tj. saslušanjem svjedoka na okolnost da se automobil „Audi“ kretao velikom brzinom, kao i navodu svjedoka da je traktor kojim je upravljao apelant stajao na svojoj strani puta. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, koji je detaljan i jasan i kojem je sud vjerovao, utvrđeno je da se kontakt vozila ostvario na desnoj kolničkoj traci gledano iz smjera kretanja vozila marke «Audi», te da se nezgoda mogla izbjeći da vozač traktora nije skretao u lijevo te time presjekao put vozilu iz suprotnog smjera, a imao je dovoljnu preglednost da ga uoči.

4. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. S obzirom na konkretnu saobraćajnu situaciju, ponašanje učesnika u saobraćajnoj nezgodi, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke te stepen kršenja saobraćajnih propisa u momentu nastanka nezgode, Kantonalni sud je zaključio da je isključivi krivac za nastalu nezgodu apelant, a kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Stalni sudski vještak strojarske struke izvršio je obračun štete na vozilu u iznosu od 3.032,60 KM, a kako je tužitelj na ime regresnog duga potraživao iznos od 2.300,00 KM koliko je i isplaćeno na ime regresa pravilno je prvostepeni sud obavezao apelanta da isplati iznos od 2.300,00 KM, pravilno se pozivajući na citirane zakonske propise dajući za svoju odluku valjane razloge.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da je apelant nezadovoljan utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza. Apelant je istakao da sve prezentirane činjenice govore u prilog da nije skrivio saobraćajnu nezgodu. Naime, kako je dalje istakao apelant, svjedoci Ž.P i D.P. su opisali cijeli događaj ali «njihovom svjedočenju nije dana pozornost već je sud posvetio pažnju iskazu D.P. kao i vještaku saobraćajne i strojarske struke». Apelant je također istakao da je «nemoguće da je 'Audi' vozio 40km/h, jer je prilikom saobraćajne nezgode pukla poluosovina na traktoru te je iskrivljena felga, što navodi na zaključak da je vozio preko 100 km/h dakle 40km/h preko dozvoljene brzine».

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Općinski sud je, analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantu, jednako kao i tužitelju, da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

9. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić