Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2410/09 (O. C.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2410/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2410/09, rješavajući apelaciju Ostoje Crnobrnje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ostoje Crnobrnje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 505 od 10. juna 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-544/05 od 29. avgusta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ostoja Crnobrnja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, a kog zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragomira i Miroslava Prerada iz Banjaluke, podnio je 28. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 505 od 10. juna 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž- 544/05 od 29. avgusta 2006. godine.
2. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj RS- 104/03 od 15. juna 2005. godine djelimično uvažio apelantov tužbeni zahtjev, te obavezao „Unis ZDP-Valjaonica HVT“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) na isplatu označenog novčanog iznosa na ime neisplaćenih plata sa dospjelim iznosom na ime zakonske zatezne kamate u označenom iznosu. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant rješenjem tuženog od 28. avgusta 1997. godine upućen na čekanje posla, u skladu sa članom 64. Zakona o radnim odnosima, a do 31. marta 1998. godine, te da se apelant nalazio u ovom svojstvu i u vrijeme stupanja na snagu Zakona o radu, tj. nakon 8. novembra 2000. godine. Dalje, apelanta je 1999. godine pozvao tuženi da učestvuje u popisnim komisijama i za ovaj posao mu je isplaćena naknada, nakon čega je ponovo upućen na čekanje posla. Nakon toga apelant je još jednom pozivan da radi u popisnim komisijama i tom prilikom mu za obavljeni posao nije isplaćena naknada, te je nakon toga ponovo upućen na čekanje posla. Najzad, utvrđeno je da je tuženi 1996. godine zaključio ugovor o zakupu imovine i zemljišta a po kom na temelju zakupnine redovno ubire označeni novčani iznos svakog mjeseca. Osnovni sud je, dalje, ukazao da, u skladu sa članom 83. Zakona o radu, radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovoru o radu, te da poslodavac ugovorom o radu ne može isplatiti manju platu od one koja je utvrđena zakonom i navedenim podzakonskim aktima. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je tuženi apelanta „vodio na čekanju posla“ i nakon stupanja na snagu Zakona o radu, tj. 8. novembra 2000. godine, koji ne poznaje institut čekanje posla, a za koje vrijeme mu je isplaćivao minimum utvrđene cijene rada umjesto da ga vrati na posao ili mu otkaže ugovor o radu uslijed nastupanja uslova propisanih članom 113. stav 2. Zakona o radu. Apelantovo učešće u popisnim komisijama tretirano je u smislu člana 34. Zakona o radu, pa je zaključeno da ono ne može predstavljati vraćanje na posao kojim bi se prekinulo nezakonito čekanje. Neosnovanim je ocijenjen prigovor tuženog da se ne može isplaćivati plata radniku koji ne radi, jer apelant tome nije doprinio ni na koji način. U vezi s tim, ukazano je na član 50. a u vezi sa čl. 39. do 41. Kolektivnog ugovora koji propisuju na koji način se isplaćuje takozvana garantovana plata s tim da se iznos koji je naveo tužilac ne može smatrati garantovanom platom. Pri tome, kao beznačajan je ocijenjen i navod tuženog da su apelantu redovno uplaćivani doprinosi na ime PIO i zdravstvenog osiguranja. Imajući u vidu da tuženi nije obavljao proces rada, ali da je svoju imovinu unovčio kroz ugovor o zakupu u vidu redovnog mjesečnog primanja, Osnovni sud je zaključio da se ne može prihvatiti neisplaćivanje garantovnih plata u skladu sa Zakonom o radu. Ispunjavanjem uslova za penziju u koju je apelant stupio 28. februara 2005. godine nisu prestale obaveze tuženog na izmirenje dospjelih obaveza prije tog perioda. Najzad, navodi tuženog da se apelant saglasio sa statusom radnika „na čekanju“ zato što nije tražio vraćanje u proces rada također su ocijenjeni kao neosnovani. U vezi s tim je ukazano da je tuženi taj koji rukovodi procesom rada, organizacijom i poslovanjem a da se proces rada i ukupno poslovanje ne zasnivaju na zahtjevima radnika, nego upravljačkog i rukovodnog kadra.
3. Okružni sud je Presudom broj Ž-544/05 od 29. avgusta 2006. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio na način da se apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbija. U obrazloženju presude je ukazano da je osnovan žalbeni navod tuženog u kom je istakao da je plata radniku zagarantovana samo ako je radio, i to srazmjerno njegovom doprinosu. Pošto apelant u spornom periodu nije radio, jer je bio na čekanju, njemu ne bi pripadala plata koja se ostvaruje radom, odnosno postojanje radnog odnosa ne znači automatski i zaradu. Iako je apelant ostao u radnom odnosu kod tuženog i nakon stupanja na snagu Zakona o radu, odnosno istekom tri mjeseca (mada mu je radni odnos po sili zakona trebalo da prestane), apelant nije radio u ovom periodu kao ni većina drugih radnika tuženog, a zbog čega nema pravo na punu platu. Dalje, ukazano je da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da je tuženi u periodu od 2000. godine do avgusta 2004. godine apelantu isplaćivao određene iznose u skladu sa finansijskim mogućnostima, te uplaćivao doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje, ali da to ne znači da tuženi radniku koji nije radio treba da isplati punu platu kao da je radio, jer se plata ostvaruje radom.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 505 od 10. juna 2009. godine apelantovu reviziju uloženu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da je tačno da Zakon o radu ne sadrži odredbe koje bi se odnosile na status radnika na čekanju posla. Međutim, članom 151. st. 1. i 3. istog zakona je regulisano da radniku koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekne na čekanju na koje je upućen u skladu sa članom 64. Zakona o radnim odnosima radni odnos prestaje u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona ako ga poslodavac ne pozove na rad. Shodno navedenom, prema ovim odredbama, radniku radni odnos prestaje po sili zakona (ex lege).
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovom mišljenju, osporene presude ne prihvataju da je plata imovina, te negiraju činjenicu da Zakon o radu ne poznaje institut „na čekanju“ posla. Dalje, apelant navodi da ga je tuženi, suprotno zakonu, držao na „čekanju“ posla, odnosno nije mu odredio prestanak radnog odnosa. Prema njegovom mišljenju, ugovorom o radu su unaprijed određeni obim prava i obaveza obje ugovorne strane, pa obračun plate ne zavisi od uspjeha u poslovanju. Činjenica da je tuženi svoje kapacitete iznajmio i da na ime toga ubire pozamašnu zakupninu, a da pri tome nije riješio svoje odnose prema zaposlenim ne može pasti na teret radnika, već tuženog kao organizatora procesa rada i poslovanja. Apelant smatra da se tuženi na njegov račun neosnovano obogatio, kao i da je pretrpljenu materijalnu štetu zbog neisplaćivanja plata dokazao nalazom i mišljenjem vještaka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se, u suštini, svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić