Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2433/09 (K. Š., S. S., N. P., Z. S., A. L., V. L., D. J., B. M., S. G., J. P., S. E., Vlado Elez Ranka Kljajić, V. K. i M. B.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Kamata
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2433/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2433/09, rješavajući apelaciju Krste Šendera i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Krste Šendera, Sretena Samardžića, Nenada Pavlovića, Zdravka Sarića, Aleksandre Lonco, Vesne Lazarević, Dane Jugović, Borke Mandić, Soke Golijanin, Jefije Pandurević, Sanje Ećimović, Vlade Eleza, Ranka Kljajića, Veseljka Kapurana i Mare Blagovčanin podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 000034 08 Gž od 6. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 000034 04 P od 10. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Krsto Šender, Sreten Samardžić, Nenad Pavlović, Zdravka Sarić, Aleksandra Lonco, Vesna Lazarević, Dana Jugović, Borka Mandić, Soka Golijanin, Jefija Pandurević, Sanja Ećimović, Vlado Elez, Ranka Kljajić, Veseljko Kapuran i Mara Blagovčanin (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijeli su 27. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 000034 08 Gž od 6. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 000034 04 P od 10. marta 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 000034 04 P od 10. marta 2008. godine Privredna banka AD Srpsko Sarajevo Zvornik u likvidaciji (u daljnjem tekstu: tužena) obavezana je da apelantima isplati zakonsku zateznu kamatu onako kako je bliže određeno u presudi. Tužena je obavezana da na ime apelanta Nenada Pavlovića uplati za maj i juni 2003. godine doprinose za PIORS i na ime zdravstvenog osiguranja u Fondu zdravstvenog osiguranja, u nadležnoj Filijali PIO i Fondu za zdravstveno osiguranje, u kojem se vodi u matičnoj evidenciji osiguranika, a po obračunu Fonda za PIO i Fonda za zdravstveno osiguranje. Tužena je obavezana da apelantima isplati troškove postupka u iznosu od 1.918,65 KM, sve u roku od 15 dana počevši od prvog narednog dana po dostavljanju presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odbijen je tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosi na uplatu navedenih doprinosa za mart, april, maj i juni 2003. godine, a za apelanta Nenada Pavlovića za mart i april 2003. godine. Odbačena je kao neblagovremena tužba apelanata u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate od 17. juna 2004. godine pa do isplate a preko dosuđenog iznosa, a tužba apelantice Mare Blagovčanin u cijelosti se odbacuje kao neblagovremena. Odbačena je kao neblagovremena tužba apelanata u dijelu koji se odnosi na isplatu obračunatih kamata za period od dana dospjelosti potraživanja apelanata, tj. plata za mart, april i maj, kao i kamate na taj obračunati iznos počevši od 21. jula 2006. godine.
3. Protiv prvostepene presude apelanti i tužena su podnijeli žalbe koje je Okružni sud Presudom broj 89 0 P 000034 08 Gž od 6. maja 2009. godine djelimično uvažio, te ukinuo prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu žalba apelanata odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud ocjenom nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 6. oktobra 2004. godine, kao i dopune nalaza od 9. novembra 2004. godine, utvrdio da su prvobitno tražene neisplaćene plate za mart i april 2003. godine isplaćene svim apelantima 5. jula 2004. godine, a za maj i juni 2003. godine isplaćene su 17. septembra 2004. godine, osim za apelanta Nenada Pavlovića. Istaknuto je da su apelanti svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tražili da im se izvrši obračun zakonske zatezne kamate od dana dospjelosti za naprijed navedene plate koje je tužena sa docnjom isplatila apelantima pa na taj iznos zakonsku zateznu kamatu od 21. jula 2006. godine. Odlučujući u tom dijelu tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je zahtjev djelimično usvojio tako što je dosudio zakonsku zateznu kamatu na iznose plata za juni 2003. godine ocjenjujući činjenicu da su apelanti podnijeli tužbu sudu 17. juna 2004. godine, a da se potraživanja odnose na juni 2003. godine, a ta plata se isplaćuje narednog mjeseca, znači dospijeva u julu 2003. godine. Na osnovu navedenog, prvostepeni sud je utvrdio da je tužba u tom dijelu, u smislu člana 105. Zakona o radu, blagovremena. Istaknuto je da je u preostalom dijelu prvostepeni sud odbacio tužbu kao neblagovremenu, u smislu člana 105. Zakona o radu, jer su apelanti zahtijevali isplatu kamate za plate za mart, april i maj 2003. godine, a tužbu su podnijeli 17. juna 2004. godine. Zbog navedenog tužba apelanata je u tom dijelu neblagovremena budući da zahtjev za kamatu dijeli sudbinu glavnog duga, tj. dospjelih a neisplaćenih plata za navedeni period, a dosudio je kamatu za mjesec juni 2003. godine ocjenjujući da je tužba u tom dijelu blagovremena.
5. Okružni sud je naveo da je neosnovana žalba apelanata kojom se ukazuje da odlučne činjenice za donošenje zaključka o pitanju blagovremenosti tužbe u smislu odredbe člana 105. Zakona o radu u vezi sa čl. 67. i 68. ZPP nisu pravilno utvrđene, te da je bilo nužno na drugi način utvrditi dan saznanja za povredu prava i od tog dana računati rokove zastare i ocijeniti pitanje blagovremenosti tužbe. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da u radnom sporu bez obzira o kakvoj prirodi prava iz radnog odnosa se radi moraju biti ispunjenje procesne pretpostavke u pogledu dopuštenosti i blagovremenosti tužbe, a odredbama zakona koji reguliraju radne odnose uvijek je propisano vremensko ograničenje za ostvarivanje prava po osnovu rada. Pravo na isplatu plate i ostalih naknada je osnovno pravo iz radnog odnosa, a odredbom člana 105. Zakona o radu propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Blagovremenost tužbe u radnom sporu je procesna pretpostavka za ostvarenje sudske zaštite dok je prigovor zastare potraživanja materijalno pravni prigovor koji, ako je osnovan, vodi ka odbijanju tužbenog zahtjeva. Rok iz člana 105. Zakona o radu se računa od dana saznanja za povredu prava odnosno od dana kada je zaposleni doznao da je njegovo pravo uskraćeno, ograničeno ili na drugi način narušeno. Dalje je navedeno da radnik platu prima svakog mjeseca za ostvareni rad u prethodnom mjesecu iz čega proizlazi da se sa svakim izostankom isplate iznosa na ime plate ili neke druge naknade može smatrati da je zaposleni saznao odnosno mogao znati da mu je poslodavac uskratio ili ograničio odnosno povrijedio prava iz radnog odnosa, što, prema mišljenju Okružnog suda, pravilno navodi i prvostepeni sud kada obrazlaže blagovremenost podnesene tužbe. Okružni sud je naveo da žalba pogrešno tumači datum saznanja za tu povredu na način na koji se navodi u žalbi. Dakle, prema shvatanju Okružnog suda, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi kojima se ukazuje na nepravilnu primjenu odredaba ZOO-a o zastarjelosti potraživanja jer navedene odredbe nisu pravno relevantne u ovom slučaju jer je tužba odbačena zbog nepostojanja procesne pretpostavke za ostvarenje sudske tužbe, tj. zbog neblagovremenosti tužbe u smislu odredbe člana 105. Zakona o radu.
6. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističu da je sud dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na plate iz perioda mart-maj 2003. godine odbacio kao neblagovremen primjenom pravila iz člana 105. Zakona o radu. Navedeni stav sudova, prema mišljenju apelanata, pogrešan je jer je glavno potraživanje apelanata-plate iz perioda mart-maj 2003. godine, priznato apelantima odnosno tužena ga je sama priznala u postupku likvidacije i to potraživanje je apelantima isplaćeno. Prema mišljenju apelanata, nepriznavanjem zahtjeva za kamate (odbacivanjem tužbe u dijelu tog zahtjeva) nižestepeni sudovi su iznevjerili ono obligaciono pravilo na koje su se pozvali odbacujući tužbu, što je kontradiktorno, nelogično, proizvoljno, paušalno i krajnje pogrešno, a sve na njihovu štetu.
7. U svom odgovoru na apelaciju tužena je navela da je osporenom presudom Okružni sud pravilno zauzeo stav o primjeni odredbe člana 105. Zakona o radu. S tim u vezi, tužena je istakla da je tačno da je apelantima platila glavni dug, ali da osporava kamate. Međutim, tužena ukazuje da apelanti zanemaruju činjenicu da je tužena glavni dug platila vansudski i da je to njeno pravo. U sudskom postupku, prema mišljenju tužene, apelantima bi bili odbijeni i zahtjevi za isplatu glavnog duga jer je tužba podnesena po isteku zakonskog roka. Tužena je odlučila da glavnicu duga-plate bez kamata isplati vansudski.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se u svojoj suštini svode na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Razmatrajući navode apelanata, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić