Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2470/09 (O. K.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2470/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2470/09, rješavajući apelaciju Ostoje Kačara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ostoje Kačara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-

000 755 od 8. jula 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ostoja Kačar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jezera, kojeg zastupa Mile Marčić, advokat iz Mrkonjić-Grada, podnio je 3. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 755 od 8. jula 2009. godine.

2. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je apelant naveo da je 23. aprila 1970. godine podnio tužbu Općinskom sudu Bugojno - Odjeljenje Jajce protiv tuženog „Elektro-Vrbasa“ Jajce (pravnog prednika tuženog, u konkretnom slučaju, ZDP “Hidroelektrane na Vrbasu“ a.d. Mrkonjić-

Grad, u daljnjem tekstu: tuženi) koji se proglasio mjesno nenadležnim u ovoj pravnoj stvari, nakon čega je apelant 27. jula 2004. godine podnio tužbu protiv tuženog Osnovnom sudu u Mrkonjić- Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Osim toga, apelant navodi da je Osnovnom sudu predložio da sud izvrši spajanje predmeta broj P-302/03 sa konkretnim predmetom, postupajući prema odredbi člana 83. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Tom zahtjevu je udovoljeno donošenjem rješenja o spajanju ovih postupaka a predmet je zaveden kod ovog suda pod novim brojem P.120/04. Apelant, dalje, navodi da je u uređenoj tužbi od 9. oktobra 2002. godine naveo da je vlasnik nekretnina upisanih u p.l. broj 743 k.o. Jezero, i to k.č. br. 22/38/1, k.č. br. 22/38/2 i k.č. br. 22/38/3, oranica „Luka“ površine 7.830 m2 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), na kojim je uzgajao razne kulture (usjeve) od kojih je ostvarivao prihod za izdržavanje porodice, što je bio razlog njegovog stalnog sporenja sa ranijim i sadašnjim vlasnikom ribogojilišta „Elektro-Vrbas“ Jajce i tuženim radi naknade štete na usjevima nastalim plavljenjem rijeke Plive, zbog čega je podnio tužbu ovom sudu protiv tuženog.

3. Presudom Osnovnog suda broj P-120/04 od 11. juna 2007. godine u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete na predmetnim nekretninama, bliže označenim izrekom ove presude, za period od 1970. godine do 2006. godine (37 godina) isplati iznos od 436.760,00 KM i na ime smanjenja vrijednosti zemljišta iznos od 59.664,60 KM ili ukupno iznos od 523.424,60 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. oktobra 2006. godine pa do isplate, kao i isplatu troškova parničnog postupka.

4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je Osnovni sud u toku postupka izvršio uvid u zemljišnoknjižne izvatke za predmetne nekretnine, uviđaj na licu mjesta predmetnih nekretnina u prisustvu vještaka hidrološke i poljoprivredne struke, nakon čega je kao nesporno utvrdio da se predmetno zemljište čiji je vlasnik apelant nalazi uz korito rijeke Plive a u blizini ribnjaka kojim gazduje tuženi, te da se na rijeci Plivi, u blizini predmetnih nekretnina, nalazi svojevrsna brana (u daljnjem tekstu: sporna brana) sačinjena od kamenja, koja je prvobitno služila za potrebe pilane a zatim za vodenice i koja se tek šezdesetih godina počela koristiti za potrebe ribogojilišta. Nakon što su krajevi brane pri obalama povezani betonom, visina brane je podignuta za 45 cm, što je usporilo protok rijeke, kao i podizanje nivoa podzemnih voda koje prodiru na predmetne nekretnine koje su apelantovo vlasništvo, što je umanjilo njihovu plodnost i što je, takođe, uzrokovalo i smanjenje apelantovih prinosa na kulturama koje je sijao na njima. Osnovni sud, dalje, navodi da je preduzeće „Elektro-Vrbas“ iz Jajca (pravni prednik tuženog) bilo korisnik brane i vlasnik ribnjaka za čije potrebe se koristila i dalje se koristi voda rijeke Plive a protiv kojeg je apelant prvobitno podnio tužbu sudu 23. aprila 1970. godine. Međutim, ovo preduzeće više ne egzistira, te nije sporno da je od njega nastalo nekoliko drugih preduzeća, između ostalih i tuženi koji je kao takav registrovan 1996. godine, te koji je od 1996. godine vlasnik i gazduje navedenim ribogojilištem. I pored brojnih izvedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao u kojem procentu je podizanje sporne brane uzrokovalo smanjenje njegovih prinosa na predmetnom zemljištu, koliko je i u kojoj godini posijao usjeva, koje vrste, kao i koliki prihod je očekivao od njih a koliki je prihod ostvario, što su pokazatelji koji su, prema ocjeni prvostepenog suda, mogli doprinijeti utvrđivanju postojanja štete koju apelant trpi, utvrđivanju uzroka nastanka štete ili eventualne odgovornosti tuženog za pričinjenu štetu. Stoga, Osnovni sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. u vezi sa članom 123. i članom 7. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da apelant nije dokazao u kojem procentu je podizanje sporne brane uzrokovalo smanjenje njegovih prinosa na predmetnom zemljištu, te da li je samo postojanje brane doprinijelo nastanku štete, zbog čega je ovaj sud odlučio kao u izreci presude.

5. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 011-0-Gž-07-

001868 od 6. juna 2008. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i Presudu Osnovnog suda broj P-

120/04 od 11. juna 2007. godine preinačio, tako što je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete zbog umanjenja prinosa na predmetnim nekretninama, bliže označenim izrekom ove presude, za period od 1996. godine do 2006. godine (11 godina) isplati iznos od 26.796,22 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 7. maja 2007. godine pa do isplate, a na ime troškova postupka iznos od 1.989,20 KM, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena.

6. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je na temelju izvedenih dokaza kao nesporno utvrdio da je tuženi pasivno legitimisan od 1996. godine zbog toga što je te godine došlo do razdvajanja pravnog subjekta „Elektro-Vrbas“ Jajce po entitetskom principu, te da je tuženi te godine preuzeo jedan dio imovine ranijeg pravnog lica, što obuhvata i ribogojilište, i da je stoga odgovoran za šetu koju apelant trpi od 1996. godine, dok je za štetu nastalu prije tog vremena odgovoran raniji tuženi, tj. pravni prednik tuženog. Za takvo utvrđenje, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je dao dovoljno razloga, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Osim toga, Okružni sud je, takođe, prihvatio kao pravilan i na zakonu utemeljen nalaz vještaka poljoprivredne struke kojim je konstatovano da je betoniranjem krajeva sporne brane došlo do podizanja vodostaja rijeke Plive i usporavanja protoka vode, pa je samim tim povećan nivo podzemnih voda na predmetnom zemljištu u apelantovom vlasništvu, što je u direktnoj uzročnoj vezi sa štetom koju ovaj trpi, koja se ogleda u smanjenju prinosa. Slijedeći navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude na temelju odredaba čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, Okružni sud je zaključio da je tuženi dužan apelantu naknaditi štetu za period od 11 godina, odnosno za period od 1996. godine do 2006. godine, nalazeći da tuženi za raniji period nije pasivno legitimisan, budući da do 1996. godine nije formalnopravno ni egzistirao kao pravno lice, dok je visinu štete dosudio na temelju nalaza vještaka poljoprivredne struke, shodno kojem je zaključio da jednogodišnja visina apelantove štete zbog smanjenja prinosa na predmetnom zemljištu iznosi 2.436,02 KM, što za 11 godina ukupno iznosi 26.796,22 KM.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 755 od 8. jula 2009. godine reviziju tuženog djelimično uvažio i Presudu Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001868 od 6. juna 2008. godine preinačio tako što je obavezao tuženog da je dužan apelantu na ime naknade štete zbog umanjenja prinosa na predmetnim nekretninama, bliže označenim izrekom presude, za period od ukupno devet godina isplatiti iznos od 15.346,93 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 7. maja 2007. godine pa do isplate, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 417,45 KM.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je ocijenio osnovanim prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja za pojedine periode za koje apelant traži naknadu štete. Vrhovni sud je, naime, utvrdio da je apelant tužbu u ovom sporu podnio 23. aprila 1970. godine kojom je tražena naknada štete zbog umanjenja prinosa za 1967, 1968. i 1969. godinu, da je nakon dugotrajnog vođenja predmetnog postupka djelimično udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu za navedene godine pravomoćnom Presudom Općinskog suda u Jajcu broj P-233/76 od 20. septembra 1977. godine, dok je o preostalom dijelu njegovog tužbenog zahtjeva postupak nastavljen. Apelant je tek podneskom od 20. februara 1992. godine zatražio naknadu štete za period od 1967. do 1991. godine, dok je posebnom tužbom podnesenom 9. oktobra 2002. godine postavio tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog umanjenja prinosa u 1998, 1999, 2000, 2001. i 2002. godini. Dakle, raspravljanje po ovoj tužbi je spajanjem predmeta, u smislu odredbe člana 83. ZPP, nastavljeno zajedno sa raspravljanjem po tužbi od 1970. godine. Konačno, apelant je tek podneskom od 20. februara 2007. godine postavio zahtjev za naknadu predmetne štete za period od 1970. godine do 2006. godine (za 37 godina). Vrhovni sud je, postupajući saglasno odredbi člana 376. stav 1. ZOO, ukazao da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da iz navedene odredbe zakona proizlazi da nisu zastarjeli samo oni apelantovi zahtjevi koji se odnose na potraživanje naknade za tri godine koje su prethodile postavljanju zahtjeva za naknadu štete, što u konkretnom slučaju znači, a imajući u vidu vrijeme postavljanja apelantovog zahtjeva za naknadu štete, da nije zastarjelo njegovo potraživanje naknade štete za 1989, 1990. i 1991. godinu (povodom apelantovog zahtjeva postavljenog 20. februara 1992. godine), za 2000, 2001, i 2002. godinu (povodom apelantovog zahtjeva postavljenog u tužbi od 9. oktobra 2002. godine) i za 2004, 2005. i 2006. godinu (povodom zahtjeva postavljenog u podnesku od 20. februara 2007. godine), što ukupno čini devet godina. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da, u smislu člana 360. stav 1. ZOO, zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, tj. kada zastari potraživanje povjerioca (u konkretnom slučaju apelanta) i kada dužnik (u konkretnom slučaju tuženi) pozivom na prigovor zastarjelosti potraživanja prema odredbi člana 360. stav 3. ZOO nije dužan da izvrši svoju obavezu, u tom slučaju se tužbeni zahtjev u dijelu koji je obuhvaćen zastarom odbija. Stoga, Vrhovni sud je apelantu dosudio naknadu predmetne štete samo za devet godina, tj. za period za koji je prema izloženom njegov tužbeni zahtjev blagovremeno postavljen. Visinu naknade štete Vrhovni sud je ocijenio kao i drugostepeni sud, na temelju nalaza vještaka poljoprivredne struke kojim je utvrđeno da godišnje smanjenje apelantovih prihoda na predmetnim nekretninama iznosi 2.436,01 KM, zbog čega je zaključio da apelant revizijom neosnovano ističe da mu je štetu trebalo dosuditi u iznosu koji je on sam obračunao. Vrhovni sud, takođe, smatra da je godišnje smanjenje apelantovih prinosa na predmetnim nekretninama obračunato preme cijenama u vrijeme presuđenja, odnosno vještačenja, kako je to i propisano članom 189. stav 2. ZOO. Visinu zatezne kamate koja pripada apelantu Vrhovni sud je utvrdio saglasno članu 277. ZOO koja mu je i dosuđena od 7. maja 2007. godine, dok je visinu troškova parničnog postupka utvrdio shodno apelantovom uspjehu u ovoj parnici od 3%. Stoga mu je primjenom odredaba člana 386. stav 2. ZPP u vezi sa članom 397. stav 2. navedenog zakona na ime troškova postupka dosuđen iznos od 417,45 KM.

9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnih propisa, prvenstveno zbog toga što je Vrhovni sud prihvatio prigovor tuženog u pogledu zastare njegovih potraživanja. Smatra da je dosuđenim iznosom došlo do umanjenja njegove imovine „bar za onaj iznos koji je utvrdio Okružni sud“, odnosno da mu pripada visina naknade štete kako je to precizirao tužbenim zahtjevom.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenom presudom dovoljno jasno obrazložio svoju odluku pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2470/09 (O. K.) | Sudska praksa | Aktio