Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2476/09 (A. R.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2476/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2476/09, rješavajući apelaciju Anđelke Roćenović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Anđelke Roćenović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 000463 09 Gž od 15. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anđelka Roćenović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Zoran Kisin, advokat iz Banjaluke, podnijela je 31. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 000463 09 Gž od 15. maja 2009. godine. Apelantkinja je 21. septembra 2010. godine dostavila dopunu apelacije uz koju je priložila Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 000463 10 Rev od 24. avgusta 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 000463 07 P od 11. decembra 2008. godine usvojen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je pravni prednik OŠ „Dositej Obradović“ Kneževo (u daljnjem tekstu: prvotužena) dao apelantkinjinom suprugu pok. Momiru Roćenoviću na korišćenje stan pobliže opisan u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da je on zaključio ugovor o korišćenju spornog stana sa pravnim prednikom „Kneževo-stan“ (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i da je uselio u taj stan, čime je stekao stanarsko pravo, a slijedom čega je, nakon njegove smrti, apelantkinja ostala nositeljka stanarskog prava na spornom stanu. Dalje, istom presudom su obavezani Simeun i Julijana Raljić (u daljnjem tekstu: trećetuženi) da apelantkinji predaju u posjed sporni stan. Istom presudom Osnovni sud je odlučio da je ništav ugovor o otkupu spornog stana pobliže označen u dispozitivu prvostepene presude koji su trećetuženi zaključili 13. septembra 2002. godine sa drugotuženim, te da su trećetuženi obavezni da trpe da se brišu njihova suvlasnička prava iz knjige položenih ugovora pobliže označena u dispozitivu prvostepene presude.
3. Osnovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je utvrdio da je apelantkinja sa porodicom napustila sporni stan nakon 30. aprila 1991. godine, te da se zahtjevom za povraćaj stana obratila nadležnom odsjeku Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS. Taj njen zahtjev je odbijen zato što je u upravnom postupku utvrđeno da apelantkinja nije imala pravni osnov za zakonito korišćenje spornog stana, odnosno da na spornom stanu nije postojalo stanarsko pravo niti da su muž tužiteljke niti tužiteljka bili nosioci stanarskog prava na spornom stanu. Takođe, utvrđeno je i da je Vrhovni sud Presudom broj U-506/02 od 12. oktobra 2005. godine odbio apelantkinjinu tužbu protiv drugostepenog upravnog rješenja u predmetu vraćanja spornog stana u posjed. Osnovni sud je, dalje, naveo da je iz iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da je apelantkinja sa porodicom uselila u sporni stan sedamdesetih godina prošlog vijeka, te da im niko nije osporavao korišćenje tog stana. Dalje, Osnovni sud je naveo da je iz rješenja Izvršnog odbora SO Skender-Vakuf od 8. avgusta 1981. godine utvrdio da je apelantkinjinom suprugu određena naknada za komunalne usluge kao korisniku stana, te da mu je rješenjem nadležne opštinske komisije od 26. juna 1981. godine utvrđena naknada za korišćenje građevinskog zemljišta za sporni stan.
4. Takođe, Osnovni sud je naveo da je iz računa koje je apelantkinja priložila utvrđeno da je njen suprug izmirivao obaveze koje bi i inače izmirivao i da je zaključio ugovor o korišćenju stana. Na osnovu svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da svi dokazi upućuju na to da su obje strane, čak i da ugovor o korišćenju stana nije postojao, prećutno pristale na faktičko stanje, te da je nesporna činjenica da je apelantkinjina porodica niz godina koristila sporni stan i da za to vrijeme niko nije osporio njihovo pravo da ga koriste. Zbog toga se, prema stavu Osnovnog suda, ne može smatrati da je stan korišćen nezakonito, a kako tužena strana nije sudu ponudila objašnjenje po kom je drugom osnovu ako ne na osnovu rješenja o dodjeli i ugovoru o korišćenju stana porodica Roćenović isti stan i koristila, to je sudu preostalo da povjeruje navodima tužilačke strane. Takođe, Osnovni sud se pozvao i na odredbu člana 30 stav 2 i člana 6 Zakona o stambenim odnosima, koji propisuje da je u slučaju nezakonitog korišćenja deložacija moguća u roku od tri godine (stambeni organ) ili u daljnjem roku od pet godina (vlasnik stana), a da za vrijeme u kom je apelantkinjina porodica koristila sporni stan niko nije osporio njihovo posjedovanje stana. Sem toga, Osnovni sud je naveo da činjenica da je apelantkinja napustila sporni stan zbog rata ne dovodi u pitanje njihovo posjedovanje stana prema članu 30 Zakona o stambenim odnosima zbog toga što Zakon o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine predviđa da sve administrativne, sudske i ostale odluke kojima se okončava stanarsko pravo nemaju valjanosti i ponovno uspostavlja pravni kontinuitet u odnosu na stanove.
5. Takođe, Osnovni sud je naveo da je ugovor koji su trećetuženi zaključili sa drugotuženim ništav zato što je u vrijeme kada je taj ugovor zaključen (13. septembar 2002. godine) stanarsko pravo na spornom stanu bilo sporno zbog postupka koji je apelantkinja pokrenula radi povraćaja spornog stana, a u kom je Vrhovni sud presudu kojom je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen donio 12. oktobra 2005. godine, a sud je, u smislu odredbi člana 109 Zakona o obligacionim odnosima, u obavezi da po službenoj dužnosti pazi na ništavost ugovora.
6. Okružni sud je osporenom Presudom broj 73 0 P 000463 09 Gž od 15. maja 2009. godine uvažio žalbe svih tuženih, pa je preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, zato što je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 11 st. 1 i 2 Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99), koji se ima primijeniti u ovoj pravnoj stvari, propisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana koji je zaključen na osnovu odgovarajućeg akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Dalje, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 26 Zakona o stambenim odnosima propisano da se ugovor o korišćenju stana zaključuje u pismenom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana i da ne proizvodi bilo kakvo pravno dejstvo ugovor o korišćenju stana koji nije zaključen u pismenom obliku, kao i koje sve podatke takav ugovor mora sadržati. Iz toga, kako je dalje naveo Okružni sud, proizilazi da ugovor o korišćenju stana predstavlja dvostrani, formalni pravni posao koji se zaključuje između lica koje je dobilo stan na korišćenje i ovlašćenog SIZ-a stanovanja (odnosno drugog ovlašćenog organa) za čiju punovažnost je obavezna pismena forma, a ugovor koji nije zaključen u pismenoj formi i koji ne sadrži bitne elemente propisane članom 26 stav 3 Zakona o stambenim odnosima ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
7. Okružni sud je, dalje, obrazložio da apelantkinja tokom postupka nije prezentovala sudu ni rješenje o dodjeli stana datog na korišćenje njenom pok. suprugu, niti ugovor o korišćenju stana koji je navodno bio zaključen sa prednikom drugotužene, dakle dokumente na kojima je zasnivala tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 135 Zakona o parničnom postupku propisano da kada se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud može ovu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određen rok. Stoga, kako je dalje navedeno u obrazloženju, ako je pravni prednik prvotužene donio rješenje o dodjeli stana apelantkinjinom suprugu, ona je mogla tražiti od suda da pozove prvotuženu da podnese istu ispravu, u kojoj situaciji bi ova tužena, ukoliko je raspolagala takvim rješenjem, to morala priložiti sudu, što apelantkinja nije predlagala.
8. Dalje, Okružni sud je naveo da iz Presude Vrhovnog suda broj U-506/02 od 12. oktobra 2005. godine proizilazi da je provjerom u evidenciji trećetuženog utvrđeno da apelantkinjin suprug nije imao zaključen ugovor o korišćenju spornog stana, a što je potvrđeno dopisom drugotuženog od 23. avgusta 2001. godine, a isto proizilazi i iz Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS broj 05-050-01-194/02 od 13. marta 2002. godine, koji su u upravnom postupku vršili provjeru postojanja tog dokumenta i koji dokaz je sproveden u prvostepenom postupku. Iz navedenog, kako je naveo Okružni sud, slijedi da apelantkinja nije dokazala da je njen suprug zaključio ugovor o korišćenju spornog stana sa prednikom drugotuženog, za čiju je punovažnost obavezna pismena forma, kako je ranije navedeno. Takođe, Okružni sud je ukazao i na odredbu člana 12 stav 1 Zakona o stambenim odnosima, prema kojoj građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su apelantkinja i njen suprug iz spornog stana iselili 1993. godine i da su se preselili u svoju izgrađenu kuću u Paunovićima, opština Kneževo. Stoga, kako je dalje navedeno, da je apelantkinja i stekla stanarsko pravo zakonitim useljenjem u predmetni stan, ne bi mogla istovremeno biti nosilac stanarskog prava na više od jednog stana, zato što je preselila u izgrađenu porodičnu kuću.
9. Takođe, Okružni sud je obrazložio i da je neosnovan i zahtjev za proglašenje ništavnim ugovora o otkupu stana koji su zaključili trećetuženi, jer je on zaključen prije pokretanja predmetnog postupka, imajući pri tome u vidu da je apelantkinja podnijela tužbu prvostepenom sudu 9. marta 2005. godine, a apelantkinja nije ničim dokazala da je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanju, jer je odlukom OMI Odsjek Kneževo od 22. jula 2002. godine utvrđeno da je zakonit ugovor o korišćenju stana zaključen između drugotuženog i trećetuženih, a presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantkinjina tužba.
10. Apelantkinja je protiv drugostepene presude izjavila reviziju koju je Vrhovni sud odbacio Rješenjem 73 0 P 000463 10 Rev od 24. avgusta 2010. godine, zato što zbog vrijednosti predmeta spora revizija nije dozvoljena.
11. Apelantkinja opovrgava osporenu presudu i navodi da smatra da su joj tom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U suštini, apelantkinja smatra da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te vrlo opširno izlaže razloge koje je navodila i tokom parničnog postupka. Između ostalog, apelantkinja navodi da je Okružni sud prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda da je u požaru do kog je došlo 1999. godine potpuno uništeno potkrovlje apelantkinjine kuće, čime ukazuje na to da su tada uništeni dokumenti u vezi sa spornim stanom, te da je u Rješenju o dodjeli stana trećetuženom Simeunu Raljiću broj 67/95 od 13. marta 1995. godine navedeno da je u istom stanu ranije stanovao Momir Roćenović. Takođe, kako apelantkinja dalje navodi, iz osporene presude proizilazi da je Okružni sud prihvatio i da je utvrđeno da apelantkinji i njenom suprugu niko nije osporavao korišćenje spornog stana za vrijeme dok su u njemu živjeli. Budući da je prihvatio ova i druga činjenična utvrđenja, Okružni sud je, kako apelantkinja smatra, prekršio odredbu člana 209 ZPP zato što je na osnovu toga mogao jedino izvesti pravni zaključak da je apelant zakoniti nosilac stanarskog prava, te potvrditi prvostepenu presudu. Apelantkinja, dalje, ističe da je u spornom stanu sa svojom porodicom živjela preko 20 godina i da su plaćali režije. Apelantkinja smatra da je obrazloženje Okružnog suda o tome da nije prezentovala ni rješenje o dodjeli, niti ugovor o korišćenju spornog stana, kao i zaključak da zbog toga nema dokaza da je stekla stanarsko pravo na tom stanu, u suprotnosti sa dokazima koje je apelantkinja izvela, tj. rješenjem o naknadi za odvoz smeća i utvrđivanju naknade za korišćenje građevinskog zemljišta, kao i sa izjavama saslušanih svjedoka. Apelantkinja smatra da je Okružni sud zanemario sve njene dokaze, a poklonio vjeru samo dokazima tuženih i to onima koji idu u prilog donošenju osporene presude.
12. Dalje, apelantkinja ističe da ugovor o korišćenju stana nije krucijalni dokaz o nosiocu stanarskog prava, već da to svojstvo pripada pravosnažnom aktu – rješenju o dodjeli stana, pa se poziva na stav Ustavnog suda u predmetu broj AP 663/04 od 13. oktobra 2005. godine u kom je Ustavni sud naveo da se „domom“ u smislu člana 8 Evropske konvencije smatra i stan u koji se lice uselilo na osnovu rješenja o dodjeli stana, čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korišćenju stana. Apelantkinja smatra da u konkretnom slučaju nije sporno da su ona i njen pok. suprug bili nosioci stanarskog prava na spornom stanu i da njihovo stanarsko pravo nikada nije prestalo da važi. Ona smatra da je postupak trajao predugo (četiri godine), čime joj je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek, pa traži naknadu od 7.500 KM po tom osnovu. Takođe, smatra da je osporenom odlukom diskriminisana zbog različitog tretmana u odnosu na ostale građane.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li su prekršena prava na dom i imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje na to da se postupak u konkretnoj pravnoj stvari vodio povodom apelantkinjine tužbe za utvrđenje postojanja njenog stanarskog prava, odnosno statusa nosioca stanarskog prava na spornom stanu u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima. Apelantkinja ni u apelaciji ne spori da nije prezentovala valjane dokaze, već svoje apelacione navode o kršenju navedenih ustavnih prava zasniva na sopstvenom tumačenju propisa, te istim tvrdnjama koje je iznijela i u parničnom postupku, o čemu je Okružni sud u osporenoj presudi iskazao stav koji je obrazložio na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili nedostatnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud smatra da apelantkinja tvrdnju o kršenju prava na suđenje u razumnom roku zasniva isključivo na tome da je postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom trajao četiri godine, ne navodeći pri tome bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju na to da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kom je postupak vođen i okončan na dvije sudske instance suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, nema ničega što ukazuje na to da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljnog miješanja u pravo na dom ili imovinu u smislu odredbi člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkinja u apelaciji ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, dom ili imovinu. Slijedom toga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U odnosu na tvrdnje o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek ili nediskriminaciju, Ustavni sud ukazuje na to da apelantkinja u odnosu na ova prava nije pružila bilo kakve relevantne razloge i argumente koji bi prima facie mogli opravdati ovakve tvrdnje i implicirati da je apelantkinja u konkretnom slučaju žrtva kršenja navedenih ustavnih prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić