Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2478/09 (M.B.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Penzije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2478/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2478/09, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Uvp-06-000376 od 28. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanskog Petrovca podnijela je 4. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-

Uvp-06-000376 od 28. maja 2009. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 14. aprila 2010. godine.

2. Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 001-0-

U-06-000108 od 26. juna 2006. godine uvažio apelantičinu tužbu, pa je Rješenje Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 02/1-1130250923 od 7. marta 2006. godine i Rješenje direktora Kantonalne administrativne službe Bihać (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 1130250923 od 13. februara 2006. godine poništio i upravnu stvar riješio tako da je apelantici priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju, koja pada na teret nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 124,16 KM mjesečno, kao i da je tuženi dužan po osnovu do sada neisplaćenih obaveza apelantici isplatiti označeni novčani iznos u označenom roku po prijemu presude. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Kantonalni sud zaključio da je apelantica ispunila uslove iz člana

137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) za prijevremenu starosnu penziju, pa da je nepravilno primijenjen Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum o PIO) kada je osporenim rješenjima apelantici priznato pravo na srazmjeran dio penzije, i to po osnovu staža osiguranja ostvarenog u Federaciji BiH u trajanju od jednog mjeseca.

3. Apelantica je 1. novembra 2007. godine podnijela prijedlog za izvršenje presude Kantonalnog suda Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud).

4. Općinski sud je Rješenjem broj I 07 58 I 040601 07 I od 4. novembra 2008. godine odobrio predloženo izvršenje protiv izvršenika Federalnog zavoda PIO Mostar.

5. Općinski sud je Rješenjem broj 58 0 I 040601 07 I od 18. maja 2009. godine odbacio kao nedopušten prigovor Kantonalne administrativne službe Bihać na rješenje o izvršenju od 4. novembra 2008. godine. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je u prigovoru istaknuto da se naknadno u cijelosti izmijenio pravni osnov potraživanja, jer je apelantici rješenjem Fonda PIORS - Filijala Banjaluka priznato pravo na srazmjeran dio penzije u iznosu od 205,02 KM počev od 17. septembra 2007. godine. U vezi s tim, ukazano je da izvršna isprava koja je poslužila kao izvršni naslov nije pravomoćno ukinuta, preinačena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djejstva, odnosno potvrda o izvršnosti nije pravomoćno ukinuta, a sve činjenice koje su se naknadno izmijenile i koje utiču na pravni osnov potraživanja mogu se dokazivati u parničnom postupku. Na temelju navedenog prigovor je odbačen u skladu sa članom 49. stav 2. Zakona o izvršnom postupku a u vezi sa članom 291. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a koji se primjenjuje u skladu sa članom 21. Zakona o izvršnom postupku.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Uvp-06-000376 od 28. maja 2009. godine uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje tuženog uložen protiv presude Kantonalnog suda, te presudu preinačio na način da se tužba odbija. U obrazloženju presude je ukazano na nesporno utvrđeno činjenično stanje a prema kom je apelantica na dan podnošenja zahtjeva imala 56 godina života, da je državljanka BiH, da ukupan penzijski staž iznosi 30 godina, jedan mjesec i 21 dan, da priznati staž iz Republike Srpske, preračunat u pune mjesece, iznosi 63 mjeseca, a iz Federacije BiH jedan mjesec, da je nesporan penzijski osnov i pravo na prijevremenu starosnu penziju. Dalje, ukazano je da je u konkretnom slučaju sporno samo da li apelantici pripada pravo na srazmjerni dio prijevremene starosne penzije, ili prijevremena starosna penzija, kako je to utvrdio Kantonalni sud. Vrhovni sud je zaključio da je pravni stav Kantonalnog suda pogrešan. Prema ocjeni ovog suda, nadležni organi penzijskog i invalidskog osiguranja su pravilno i u skladu sa važećim propisima, i to: Zakonom o PIO i zaključenim Sporazumom o PIO, utvrdili apelantičina prava na srazmjeran dio prijevremene starosne penzije i pravilno odredili visinu te penzije koja pada na teret tuženog. U vezi s tim je ukazano da je članom 82. stav 4. i članom 137. Zakona o PIO regulisano da se staž osiguranja ostvaren kod različitih nosilaca penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji BiH i Republici Srpskoj priznaje u skladu sa ugovorom zaključenim između navedenih subjekata. Dalje, ukazano je da je čl. 7. i 8. Sporazuma o PIO decidirano propisano da u slučaju kada je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine ostvario penzijski staž kod više nosilaca osiguranja, a što je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno, svaki nosilac osiguranja određuje penziju po propisima koje primjenjuje uz primjenu čl. 5. i

6. Sporazuma o PIO a nakon toga određuje iznos penzije koji pada na njegov teret uz propisan način određivanja tog srazmjernog dijela penzije. Najzad, u vezi sa apelantičinim i pozivanjem Kantonalnog suda na odluke Doma za ljudska prava, ukazano je da se okolnosti konkretnog slučaja razlikuju od situacija o kojim je odlučivano u navedenim presudama. Naime, u odlukama Doma za ljudska prava odlučivalo se o pravima lica koja su bili penzioneri i primali penzije od Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH, a poslije ostvarene penzije nisu zasnovali radni odnos u bilo kom entitetu nakon 30. aprila 1992. godine, te koji su se vratili i nastavili da žive na teritoriji Federacije BiH. U konkretnom slučaju apelantica nije ostvarila pravo na penziju prije potpisivanja Sporazuma o PIO, ostvarila je radni staž nakon 30. aprila 1992. godine kod dva nosioca osiguranja, a zbog čega se u njenom slučaju upravo ima primjenjivati navedeni sporazum, te zbog čega se njena situacija i razlikuje od onih o kojim je odlučeno pred Domom za ljudska prava.

7. Općinski sud je Rješenjem broj 58 0 I 040601/07 I od 25. marta 2010. godine obustavio postupak izvršenja po rješenju od 4. novembra 2008. godine i ukinuo sve provedene radnje. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, istaknuto da je uvidom u spis utvrđeno da je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Uvp-06-000376 od 28. maja 2009. godine preinačio presudu Kantonalnog suda od 26. juna 2006. godine koja je poslužila kao izvršni naslov na način da je apelantičinu tužbu odbio kao neosnovanu. Na temelju navedenog, a u skladu sa članom 63. stav1. Zakona o izvršnom postupku, Općinski sud je postupak obustavio i ukinuo provedene radnje.

8. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da joj se kao povratniku u mjesto prebivališta, sa 30 godina, tri mjeseca i 21 dan ostvarenog radnog staža uskraćuje pravo na imovinu. Prema njenom mišljenju, izdvajanja za penzijsko i invalidsko osiguranje temelje se na kolektivnoj sigurnosti, pa je ovo načelo ignorisano određivanjem mjesečne penzije od 1.94 KM od tuženog.

9. U dopuni apelacije od 14. aprila 2010. godine apelantica je dostavila rješenje Općinskog suda kojim je obustavljen postupak izvršenja i ukinute provedene radnje, a koje je, prema njenom mišljenju, rezultat nezakonite, osporene presude Vrhovnog suda. Apelantica pri tome ukazuje na neažurnost Općinskog suda, ističući da neažurno rješava blagovremeno podnesene prijedloge za izvršenje, kao i da ne izvršava već donijeta rješenja o izvršenju a što je, prema njenom mišljenju, „kupilo“ vrijeme i sudu i tuženom da joj uskrate pravo na penziju koja joj pripada. Apelantica navodi da je Kantonalni sud u dva navrata donosio presude u njenu korist a da tuženi nije ni po jednoj postupio. Najzad, apelantica ističe da je Vrhovni sud pogrešno primijenio pravo na njenu štetu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu koji se svode na tvrdnju da je Vrhovni sud u osporenoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naime, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelantica nakon 30. aprila 1992. godine staž osiguranja ostvarila i kod tuženog (od 1. maja 1992. godine do 6. juna 1992. godine, tj. u trajanju od jednog mjeseca), te kod Fonda PIO Republike Srpske (u periodu od 6. juna 1992. godine do 15. septembra 1995. godine, te od 1. februara 2000. godine do 31. januara 2002. godine, tj. u ukupnom trajanju od 63 mjeseca). S obzirom na navedeno, i tuženi i Fond PIORS imali su odrediti srazmjerni dio penzije čija isplata pada na teret svakog od njih a kako je to i uređeno čl. 5, 6, 7. i 8. Sporazuma o PIO na koje je i ukazano u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 12. Sporazuma o PIO, osiguranik koji je nakon 30. aprila 1992. godine navršio penzijski staž kod jednog ili više nosilaca osiguranja, a što su i okolnosti konkretnog slučaja, zahtjev za ostvarivanje prava podnosi nosiocu osiguranja kod kojeg je posljednji put bio osiguran.

14. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2478/09 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio