Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2488/09 (M. N.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Izuzeci od pojma 'prinudni ili obavezni rad'
- Kazna
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2488/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2488/09, rješavajući apelaciju Mirsada Nadarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Nadarevića podnesena zbog određivanja datuma isteka utvrđene kazne zatvora u apelantovom osobnom listu u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Nadarevića podnesena zbog određivanja datuma isteka utvrđene kazne zatvora u apelantovom osobnom listu u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, u odnosu na član II/3.c) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 4. i 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Nadarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 4. augusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog određivanja datuma isteka utvrđene kazne zatvora. Prethodno, apelant se 23. jula 2009. godine obratio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjevom, koji je registriran pod brojem SU-50/09, da mu se u Kazneno-popravni zavod Zenica (KPZ Zenica) dostavi obrazac apelacije Ustavnog suda. Istovremeno sa podnošenjem apelacije, apelant je podnio zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi Ustavni sud naložio nadležnom sudu i KPZ Zenica da se apelantu kao datum isteka kazne zatvora računa 30. august 2009. godine. Apelant je 7. septembra 2009. godine dopunio apelaciju.
2. Pravosnažnom presudom Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-K-07-000 044 od 19.
januara 2007. godine apelant je proglašen krivim zbog produženog krivičnog djela – teška krađa iz člana 287. stav 4. u vezi sa članom 287. stav 1. tačka a. Krivičnog zakona FBiH (KZFBiH) u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i devet mjeseci.
3. Pravosnažnom presudom Općinskog suda u Visokom broj 041-0-K-06-000 186 od 16. aprila 2007. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela – teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a. KZFBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.
4. Iz predočene dokumentacije Ustavnom sudu proizlazi da je u apelantovom osobnom listu matični broj 297/07 u kojem KPZ Zenica vodi kaznenu evidenciju za osuđenog apelanta u rubrici «prekid kazne» upisano «bjekstvo od 2. aprila do 8. oktobra 2008. godine». U rubrici «istek kazne» kao datum isteka kazne prekrižen je 30. august 2009. godine (koji je uključivao kazne zatvora od jedne godine i devet mjeseci i kaznu od četiri mjeseca koje su utvrđene navedenim presudama) i upisan 7. mart 2010. godine.
5. Iz dopisa KPZ Zenica broj 01-12-5390/09 od 30. juna 2009. godine upućenog Općinskom sudu u Tuzli (povodom njihovog akta broj 032-0-K-07-000 044 od 9. juna 2009. godine) KPZ Zenica je obavijestio navedeni sud da se apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora po odluci tog suda, da je zloupotrijebio vanzavodske pogodnosti i da je bio u bjekstvu u navedenom periodu, te da se vrijeme koje je apelant proveo u bjekstvu ne uračunava u izdržani dio kazne zatvora i da je za isto vrijeme produžen istek kazne.
6. Federalno ministarstvo pravde FBiH je 2. septembra 2009. godine dostavilo apelantu odgovor na njegov zahtjev u kojem su ga obavijestili da je iz podataka KPZ Zenica evidentno da je apelant zloupotrijebio vanzavodske pogodnosti i da se nalazio u bjekstvu od 2. aprila do 8. oktobra 2008. godine, kada je sproveden na daljnje izdržavanje kazne zatvora. Shodno tome, apelantu je produžen istek kazne u trajanju od 189 dana – vrijeme provedeno u bjekstvu, tako da je novim obračunom kao istek kazne zatvora obračunat 7. mart 2010. godine. U odgovoru je navedeno da je Uprava KPZ Zenica pravilno postupila kada je izvršila korekciju datuma isteka kazne apelantovom u osobnom listu, jer Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH (u daljnjem tekstu: ZIKS) nije predviđeno da sud o tome donosi rješenje. Istaknuto je i da članovi ZIKS-a na koje se apelant pozvao (čl. 27, 28, 29, 31. i 60) se odnose na odgađanje izvršenja kazne i prekid izdržavanja kazne u kojim slučajevima, prema odredbama ZIKS-a, rješenjem odlučuje sud koji je izrekao prvostepenu presudu, a o čemu se ne radi u konkretnom slučaju. Istaknuto je da, prema članu 59. stav 3. ZIKS-a, «vrijeme provedeno na prekidu izdržavanja kazne zatvora ne računa se u vrijeme izdržavanja kazne zatvora».
7. Apelant navodi povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i povredu prava lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije. Apelant smatra da, nakon što je on zloupotrijebio vanzavodske mjere (korištenje godišnjeg odmora) i bio u bjekstvu, u navedenom periodu KPZ Zenica mu je za navedeno vrijeme produžio istek kazne zatvora, a o čemu je, prema apelantovom mišljenju, trebalo da odluči nadležni sud. Dalje je naveo da je u telefonskom razgovoru sa sudijom Općinskog suda u Tuzli Tomislavom Ramljakom 20. jula 2009. godine obaviješten da mu Općinski sud, nakon što je primio obavijest od KPZ Zenica da je apelant bio 189 dana u bjekstvu, neće biti dostavljeno nikakvo rješenje o isteku kazne, a koje je apelant tražio. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će naložiti nadležnom sudu i KPZ Zenica da se apelantu kao datum isteka kazne zatvora računa 30. august 2009. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, jer, prema apelantovom mišljenju, nezakonito je lišen slobode nakon 30. augusta 2009. godine, Ustavni sud podsjeća na to da se član 5. Evropske konvencije kao cjelina odnosi na zaštitu fizičke slobode, i to naročito slobode od proizvoljnog hapšenja ili pritvaranja. Ustavni sud naglašava da je članom 5. stav 1. a) Evropske konvencije propisano da niko ne smije biti lišen slobode osim po postupku propisanim zakonom u slučaju zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da se apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora na temelju pravosnažnih presuda Općinskog suda u Tuzli i Općinskog suda u Visokom, što je u skladu sa članom 5. Evropske konvencije. Dalje je evidentno da se izvršenje navedenih presuda provodi u postupku propisanom zakonom, te da, suprotno apelantovim navodima, ZIKS nije propisao da se u slučaju prekida izdržavanja kazne donosi posebno rješenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantu u konkretnom slučaju nije produžena utvrđena kazna zatvora, već je zapravo samo evidentiran istek kazne zatvora čije izdržavanje je bilo prekinuto zbog apelantovog bjekstva. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju evidentiranje novog datuma isteka kazne u apelantovom osobnom listu s obzirom na vrijeme za koje je apelant bio u bjekstvu ni na koji način ne pokreće pitanje povrede prava zagarantiranih članom 5. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema potrebe da detaljnije ulazi u razmatranje ovih apelacionih navoda, te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant je, također, naveo povredu prava lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana 4. Evropske konvencije. Apelant se paušalno pozvao na ovo pravo, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoji povreda navedenog prava. Također, Ustavni sud zapaža da rad lica koja su lišena slobode ne smatra se prinudnim ili obaveznim shodno članu 4. stav 3.a) Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju evidentiranje datuma isteka kazne od KPZ Zenica ni na koji način nije dovelo u pitanje apelantova prava zagarantovana članom II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 4. Evropske konvencije. Zbog toga je i ovaj apelantov navod ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U odnosu na apelantove navode da mu je zbog korekcije datuma isteka kazne zatvora od KPZ Zenica povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da najprije mora utvrditi da li se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem se odlučivalo o «krivičnoj optužbi» protiv apelanta u okviru autonomnog značenja koje ovaj pojam ima prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, kojim se svakom garantira da prilikom utvrđivanja (...) osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju KPZ Zenica odredio istek kazne zatvora matematički računajući vrijeme koje je apelant dužan provesti u zatvoru prema pravosnažnoj presudi suda. Nakon što je u apelantovom osobnom listu evidentirano njegovo bjekstvo, koje je trajalo 189 dana, i za koje vrijeme je apelant bez dozvole za to prekinuo izdržavanje kazne zatvora, KPZ Zenica je za navedeno vrijeme korigovao datum isteka zatvorske kazne. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju nije radilo o postupku u kojem se utvrđuje krivična optužba u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv, zbog čega je apelacija u odnosu na ove navode ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić