Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2522/09 (D. S.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2522/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2522/09, rješavajući apelaciju Dragana Stjepanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Stjepanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-001 223 od 13. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Stjepanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrova podnio je 7. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 223 od 13. maja 2009. godine.

2. Iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da je apelant 30. septembra 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene Opštine Petrovo (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja rješenja tužene od 31. augusta 2005. godine, predlažući da se tužena obaveže da ga vrati na radno mjesto u Administrativnu službu tužene, gdje je bio zaposlen prije imenovanja na funkciju vršioca dužnosti direktora Narodne biblioteke Petrovo (u daljnjem tekstu: v.d. direktora Narodne biblioteke tužene). Apelant je 20. juna 2006. godine precizirao tužbeni zahtjev tražeći da se utvrdi da ima pravo povratka na rad u Administrativnu službu tužene, te da se rukovodilac Administrativne službe tužene obaveže da ga od 31. augusta 2005. godine vrati na radno mjesto tržišnog inspektora ili neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi uz obavezu isplate naknada iz osnova radnog odnosa. Apelant se na glavnoj raspravi održanoj 24. maja 2007. godine posebnim podneskom konačno opredijelio i podnio tužbeni zahtjev koji glasi kao u izreci prvostepene presude.

3. Osnovni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj Rs-105/05 od 22. juna 2007. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je 31. augusta 2005. godine stekao pravo povratka na rad u Administrativnu službu ili drugu službu tužene, shodno svojim stručnim i drugim radnim sposobnostima, te da se tužena obaveže da mu na ime plata, naknada na ime regresa i toplog obroka isplati iznose za periode bliže označene izrekom ove presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant Odlukom tužene broj 01-111-29/05 od 29. jula 2005. godine razriješen dužnosti v.d. direktora Narodne biblioteke tužene. Naime, utvrđeno je da je među parničnim strankama sporno da li je apelant 31. augusta 2005. godine stekao pravo povratka na rad u Administrativnu službu ili drugu službu tužene gdje je radio prije imenovanja na navedenu funkciju, da li postoji obaveza tužene da apelanta vrati na radno mjesto tržišnog inspektora ili neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima, da li se vršenje dužnosti v.d. direktora ima smatrati javnom funkcijom, te da li je apelantov radni odnos mirovao u Administrativnoj službi tužene nakon imenovanja na dužnost v.d. direktora Narodne biblioteke. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 69. stav 1. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 36/97), koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelantu prestao radni odnos u Administrativnoj službi tužene, ali i u vrijeme kada je stupio na dužnost v.d. direktora Narodne biblioteke tužene 1. marta 2000. godine, propisano da „licima izabranim, odnosno imenovanim ili postavljenim na određenu državnu, političku ili drugu javnu funkciju čije vršenje traje ograničeno vrijeme prava i obaveze po osnovu radnog odnosa miruju kod poslodavca kod koga su bila u radnom odnosu neposredno prije stupanja na određenu funkciju“, odredbom stava 2. istog člana i zakona propisano je da „mirovanje prava i obaveza iz radnog odnosa, u smislu stava 1. ovog člana, može trajati najduže do pet godina“. Članom 142. stav 2. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03) koji je stupio na snagu 16. novembra 2000. godine, dakle u vrijeme kada je apelant već bio v.d. direktora Narodne biblioteke tužene, propisano je da „radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme prava i obaveze iz radnog odnosa miruju za vrijeme obavljanja javne funkcije u državnom organu ili organizaciji, javnoj službi, sindikatu ili političkoj organizaciji“. Prema tome, Osnovni sud smatra, da bi se određena dužnost smatrala javnom funkcijom, prema navedenim zakonskim odredbama, treba da se obavlja u državnom organu ili organizaciji, javnoj službi, sindikatu ili političkoj organizaciji, a lice koje je obavlja treba na dužnost da bude izabrano, imenovano ili postavljeno, pa stoga, prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da je apelanta tužena imenovala na funkciju v.d. direktora Narodne biblioteke tužene, ne može se smatrati da je ta dužnost javna funkcija, već ta dužnost treba da bude obavljana u javnoj službi, odnosno Narodna biblioteka tužene bi trebalo da bude javna služba. Osnovni sud je, imajući u vidu navedeno, takođe ukazao da je odredbom člana 1. stav 1. Zakona o javnim službama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/92 i 11/93) određeno „da se javnom službom smatraju ustanove, preduzeća i drugi oblici organizovanja utvrđeni zakonom koji obavljaju djelatnost, odnosno poslove kojima se obezbjeđuje ostvarivanje prava građana, odnosno zadovoljavanje potreba građana i organizacija i ostvarivanje drugog zakonom utvrđenog interesa u određenim oblastima“, te članom 3. stav 1. istog zakona „da se radi obezbjeđivanja prava utvrđenim zakonom i ostvarivanja drugog zakonom utvrđenog interesa u oblasti obrazovanja, nauke, kulture, fizičke kulture, učeničkog i studentskog standarda, zdravstvene zaštite, dječije i socijalne zaštite, socijalnog osiguranja i zdravstvene zaštite životinja osnivaju ustanove“, a stavom 2. istog člana „da se djelatnost, odnosno poslovi u navedenim oblastima, kojima se ne obezbjeđuje ostvarivanje zakonom utvrđenih prava i ostvarivanje drugog zakonom utvrđenog interesa ne obavljaju se kao javne službe“, dok je članom 12. propisano „da se na osnivanje, organizaciju i rad ustanova shodno primjenjuju propisi koji se odnose na preduzeća“ a članom 17. „da ustanovom rukovodi direktor“. Prema tome, shodno navedenim zakonskim odredbama, Osnovni sud smatra da se Narodna biblioteka tužene može smatrati javnom ustanovom, što ne znači da se samo stoga može smatrati da je i javna služba, te da se obavljanje v.d. direktora može samo smatrati javnom funkcijom i da bi mu stoga trebala da miruju prava iz prethodnog radnog odnosa.

5. Osnovni sud je u obrazloženju presude, dalje, naveo da je odredbom člana 1. Zakona o bibliotečkoj djelatnosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/93), koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelant počeo obavljati spomenute poslove, određeno da se „zakonom uređuju uslovi i način obavljanja bibliotečke djelatnosti i dostavljanje štampanih stvari određenim bibliotekama i drugim ustanovama“, a odredba člana 1. Zakona o bibliotečkoj djelatnosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 52/01) određuje „da se tim zakonom uređuje opšti inters u bibliotečkoj djelatnosti, uslovi i način obavljanja te djelatnosti i dostavljanje štampanih stvari bibliotekama i drugim ustanovama“, a da član 10. istog zakona predviđe „da je bibliotečka djelatnost djelatnost od opšteg interesa Republike“, što prethodni zakon nije predviđao. Međutim, odredbom člana 12. stav 1. Zakona o bibliotečkoj djelatnosti iz 2001. godine se određuje, „da opšti interes utvrđen tim zakonom ostvaruje Narodna i Univerzitetska biblioteka Republike Srpske“ iz čega proizlazi da opšti interes ne ostvaruje Narodna bibliteka tužene, već samo sarađuje u ostvarivanju tog prava, zbog čega Osnovni sud nije mogao prihvatiti apelantove navode da je djelatnost Narodne biblioteke tužene djelatnost od opšteg interesa Republike. Odredba člana 50. stav 1. Zakona o bibliotečkoj djelatnosti iz 1993. godine takođe propisuje da bibliotekom rukovodi direktor, a tu odredbu predviđa i član 53. stav 1. istog zakona iz 2001. godine, dok je odredbom člana 60. stav 1. tačka 3. Zakona o preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98) propisano „da je direktor jedan od organa preduzeća, i to organ poslovođenja“, a članom 63. ovog zakona određen je djelokrug rada direktora, odnosno određeno je da „direktor preduzeća organizuje i vodi poslovanje preduzeća, zastupa preduzeće, stara se o zakonitosti rada preduzeća i odgovara za zakonitost rada preduzeća, te obavlja i druge poslove utvrđene tim zakonom, osnivačkim aktom i Statutom“. Shodno navedenim zakonskim propisima, Osnovni sud je utvrdio da se funkcija direktora, pa stoga i funkcija v.d. direktora ne može smatrati javnom funkcijom, već da je to samo dužnost, shodno čemu se, nakon prestanka obavljanja te dužnosti, ne može smatrati da su apelantu ranija prava iz radnog odnosa kod tužene u Administrativnoj službi trebala mirovati. Pri tome se treba imati u vidu i odredba člana 9. Odluke o osnivanju Narodne biblioteke tužene od 23. septembra 1999. godine, koja određuje da je direktor biblioteke organ poslovođenja u biblioteci, da se on bira, te da se do izbora direktora biblioteke posebnim rješenjem imenuje vršilac dužnosti, kako je postupljeno i u apelantovom slučaju. Dakle, imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da u rješenju tužene od 11. aprila 2000. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos u Administrativnoj službi tužene, zbog raspoređivanja na drugo radno mjesto, kako je to u navedenom rješenju definisano, nije određeno mirovanje apelantovog prava iz radnog odnosa, a što je trebalo biti utvrđeno tim ili posebnim rješenjem, ukoliko mu je to pravo pripadalo, već kako je to utvrdio Osnovni sud, apelantu je tim rješenjem utvrđen samo prestanak radnog odnosa na koje apelant nije ulagao bilo kakav pravni lijek, niti je tražio poništenje tog akta pred nadležnim sudom. Stoga, Osnovni sud je, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, da se funkcija v.d. direktora ne može smatrati javnom funkcijom, odlučio kao u izreci ove presude, zaključivši da zbog istih razloga apelantu u Administrativnoj službi tužene nisu mogla mirovati prava iz radnog odnosa.

6. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 547 od 24. septembra 2008. godine apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena u odbijajućem dijelu, tako što je utvrđeno da je apelant stekao pravo na povratak na rad u Administrativnu službu tužene ili drugu službu tužene shodno svojim stručnim i radnim sposobnostima, pa je stoga tužena obavezana da apelanta vrati na radno mjesto tržišnog inspektora koje poslove je obavljao prije imenovanja na funkciju v.d. direktora Narodne biblioteke ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim sposobnostima. U preostalom dijelu osporene odluke prvostepenog suda (kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena na ime plata, naknada na ime regresa za godišnji odmor i toplog obroka isplati iznose za periode bliže označene izrekom prvostepene presude) apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda je u tom dijelu ukinuta, tako da je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

7. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbu člana 1. stav 1. i na odredbu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o javnim službama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/92 i 11/93), zaključivši da je Narodna biblioteka tužene javna ustanova, pa imajući u vidu činjenicu da je apelant na funkciju v.d. direktora Narodne biblioteke imenovan Rješenjem tužene broj 01-273-1/99 od 31. decembra 1999. godine na koju dužnost je stupio 1. marta 2000. godine, to su, prema mišljenju ovog suda, apelantova prava i obaveze za vrijeme obavljanja reizborne funkcije v.d. direktora Narodne biblioteke mirovale kod tužene, kako je to propisano članom 69. stav 1. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 36/97) a u vezi sa članom 31. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/94 i 6/97), koji su bili na snazi u vrijeme donošenja Rješenja tužene broj 01-273-1/99 od 31. decembra 1999. godine. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučivao o apelantovom pravu na povratak na radno mjesto u Administrativnu službu tužene i po osnovu mirovanja prava iz radnog odnosa, pa je stoga primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP o ovom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva odlučio kao u izreci presude. U preostalom odbijajućem dijelu prvostepene presude Okružni sud je zaključio da se prvostepeni sud uopšte nije bavio ovim pitanjem apelantovog tužbenog zahtjeva (isplate plata, naknada na ime regresa i toplog obroka), niti je u obrazloženju presude dao ocjenu dokaza u vezi sa njima, pa je, imajući u vidu navedeno i postupajući prema odredbi člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP, apelantovu žalbu uvažio i u ovom dijelu prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-001 223 od 13. maja 2009. godine reviziju tužene usvojio, pobijanu presudu preinačio, tako što je apelantovu žalbu izjavljenu protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-105/05 od 22. juna 2007. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da iz odlučenja rješenja tužene od 11. aprila 2000. godine jasno proizlazi da apelantu prestaje radni odnos (a ne da miruje) u Administrativnoj službi tužene, tj. da je apelantu radni odnos prestao u organu uprave tužene, a ne da mu miruje radni odnos. Imajući u vidu da apelant to rješenje nije osporio, na temelju kojih činjenica Vrhovni sud smatra da ne može zaključiti da je apelantu radni odnos u tom organu mirovao u periodu obavljanja funkcije v.d. direktora Narodne biblioteke, u takvoj situaciji sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, kako je to, prema ocjeni ovog suda, pravilno utvrdio i prvostepeni sud. Prema tome, Vrhovni sud je, takođe, ocijenio da je suvišno svako raspravljanje o tome da li je obavljanje funkcije direktora spomenute biblioteke bila javna funkcija, pa je postupajući prema odredbi člana

226. ZPP, odlučio kao u izreci presude.

10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije apelant prvenstveno detaljno opisuje tok postupka, te ističe da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, Zakon o radu. Takođe ističe da „sama činjenica da je rješenjem tužene utvrđeno da mu prestaje radni odnos, zbog raspoređivanja na drugo radno mjesto, ne isključuje obavezu tužene da ga vrati na posao nakon isteka mandata, te da je suština ovog rješenja upravo bilo mirovanje prava kod tužene za vrijeme obavljanja funkcije v.d. direktora“. Shodno navedenom, apelant smatra mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, budući da mu je radni odnos prestao, te da se sada vodi kao nezaposleno lice.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenom presudom dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2522/09 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio