Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2529/09 (B. P.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Disciplinski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2529/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2529/09, rješavajući apelaciju Bore Pavlovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Bore Pavlovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0- Gž-09-000 009 od 4. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-P-000 061 od 30. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boro Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića podnio je 6. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-09- 000 009 od 4. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-P-000 061 od 30. juna 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 087-0-P-000 061 od 30. juna 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-09-000 009 od 4. juna 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište Rješenje Disciplinske komisije Hemijske industrije „Destilacija“ AD Teslić (u daljnjem tekstu: tužena) broj 3488 od 17. oktobra 2006. godine, Odluka Upravnog odbora tužene broj UO 24/06 od 7. novembra 2006. godine i Rješenje tužene broj 3488 od 8. novembra 2006. godine, te da se tuženoj naloži da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da mu isplati sve plate koje bi ostvario da je radio u periodu od 8. novembra 2006. godine do povratka na posao i da mu za isti period uplati doprinos u Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske.
3. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdio da je apelant radio kod tužene na poslovima KV vozača kamiona s prikolicom prema ugovoru o radu koji je zaključen 1. maja 2003. godine. Tužena je, kako je dalje utvrđeno, za svoje radnike vozače, tokom 2005. godine organizovala obuku za osposobljavanje za samostalan i bezbjedan rad i rukovanje kamionom-dizaličarem, nakon čega je apelant 12. decembra 2005. godine dobio uvjerenje o osposobljenosti za samostalan rad. Apelant je nakon toga upravljao kamionom-dizaličarem sve do 25. septembra 2006. godine kada je vratio ključeve kamiona i odbio daljnji rad na tom kamionu, što je evidentirano u putnom nalogu koji je apelant potpisao bez navođenja razloga odbijanja radnog zadatka. Zbog toga je, kako je dalje utvrđeno, rješenjem direktora tužene protiv apelanta pokrenut i vođen disciplinski postupak, nakon čega mu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radne discipline iz člana 95 stav 1 tačka 1 Pravilnika o radu tužene. Osnovni sud je, takođe, naveo da je među parničnim stranama bilo nesporno da je apelantu omogućena odbrana i da je pribavljeno mišljenje sindikata, a nakon što je UO tužene odbio apelantov prigovor protiv rješenja Disciplinske komisije tužene, apelantu je radni odnos prestao rješenjem direktora tužene od 8. novembra 2006. godine. Osnovni sud je naveo da je među parničnim stranama bilo sporno da li su osporene odluke tužene zakonite.
4. Odlučujući o ovom pitanju, Osnovni sud je obrazložio da je u disciplinskom postupku utvrđeno da apelant tokom postupka nije dokazao postojanje nijednog opravdanog razloga za odbijanje poslova i radnih zadataka, te da osporene odluke tužene sadrže razloge o odlučnim činjenicama, uz navođenje dokaza koji su izvedeni tokom disciplinskog postupka. Osnovni sud je naveo da je odredbama Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07, prečišćeni tekst) propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98 tog zakona, kojim je propisano i da se težom povredom radne obaveze, između ostalog, smatra i odbijanje radnika da izvršava svoje radne obaveze određene ugovorom o radu. Osnovni sud je naveo da je apelant i sam naveo da je 2005. godine stekao uvjerenje o osposobljenosti za upravljanje kamionom-dizaličarem, ali da je naveo da zbog svoje životne dobi i slabog zdravstvenog stanja smatra da nije sposoban da upravlja dizaličarem, te da iz tih razloga nije pristao da vježba vožnju i rukovanje ovim vozilom, kako u radno vrijeme, tako po potrebi i van njega. Osnovni sud je, takođe, obrazložio da je apelant naveo da je o tim svojim razlozima obavijestio pretpostavljene, ali sud ovaj dio iskaza nije prihvatio, jer je zaključio da je u suprotnosti sa ostalim sprovedenim dokazima, između ostalog i sa iskazima saslušanih svjedoka. Dalje, Osnovni sud je naveo da je iz sprovedenih dokaza utvrdio da, iako je apelant odbijanje daljnjeg rada pravdao svojim zdravstvenim stanjem, nesposobnošću da upravlja dizaličarem i neispravnošću kamiona kojim je bio zadužen, on nikada nije dostavio odgovarajuću medicinsku dokumentaciju, niti je ikada tražio da se poništi uvjerenje o njegovoj osposobljenosti za rad sa dizaličarem. Takođe, Osnovni sud je naveo da je iz putnog naloga koji je potpisalo ovlašćeno lice utvrđeno da je kamion kojim je apelant bio zadužen bio tehnički ispravan, a da apelant nije ponudio dokaze kojim bi se moglo utvrditi suprotno. Budući da je na osnovu svega navedenog Osnovni sud zaključio da su osporene odluke tužene zakonite, apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen.
5. Okružni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. U obrazloženju odluke Okružni sud je, nakon što je ponovio relevantne činjenice koje je Osnovni sud utvrdio, naveo da se nisu mogli prihvatiti apelantovi navodi da je obuka koju je prošao bila samo formalna, jer iz uvjerenja proizilazi da je tu obuku sproveo Zavod zaštite na radu V&Z Zaštita DOO Banjaluka, a ne tužena, te da su uvjerenja i za apelanta i za druge radnike koji su tu obuku prošli važeća. Takođe, Okružni sud je naveo da je apelant mogao odbiti izvršenje poslova zbog lošeg zdravstvenog stanja, neispravnosti kamiona ili nedostatka atesta za dizalice, ali pod uslovom da je te razloge naveo u putnom nalogu, odnosno da je pismeno obavijestio tuženog o razlogu odbijanja zadataka u smislu odredbe člana 71 Zakona o radu. Kako apelant to nije učinio, niti je dostavio medicinsku dokumentaciju, i kako je tužena, prema stavu Okružnog suda, obezbijedila apelantu zaštitu na radu u smislu odredbe člana 69 Zakona o radu kada ga je uputila na obuku i osposobljavanje za obavljanje poslova njegovog radnog mjesta kao i naknadno vježbanje i dopunsku obuku koju je apelant odbio, Okružni sud je zaključio da su apelantovi suprotni žalbeni navodi neosnovani.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te ističe da „diploma“ o osposobljenosti koju je stekao on i drugi radnici tužene ima sve elemente lažne isprave i ona u normalnom svijetu ne bi ni mogla ni smjela funkcionisati kao vjerodostojan dokument, niti da proizvodi kakva pravna dejstv“. Takođe, apelant je naveo da sa pritiskom koji ima ne bi smio ni ući u kamion a kamoli još i rukovati dizalicom, da bi sa takvim zdravstvenim stanjem morao otići u invalidsku penziju, te da svi koji se imalo razumiju u njegove medicinske nalaze ističu da on kao takav ne bi smio uopšte da radi a kamoli da se penje na dizalicu, sa ovakvim pritiskom a i tjelesnom težinom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje zasnivaju isključivo na osporavanju načina na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo u konkretnom slučaju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li su prekršena prava na dom i imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja ustavnog prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić