Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2531/09 (Ž. R.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2531/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2531/09, rješavajući apelaciju Ž. R. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ž. R. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 000214 09 Gž od 22. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ž. R. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 000214 09 Gž od 22. juna 2009. godine, u odnosu na pravo iz člana 16. stav 1. Ustava Republike Srpske, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ž. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je 7. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 000214 09 Gž od 22. juna 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 000214 04 P od 31. marta 2009. godine, obavezan je Čedo Vasić (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime duga isplati iznos od 4. 265,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. decembra 2004. godine i da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 960,00 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je iz iskaza apelanta saslušanog kao parnične stranke te iskaza svjedoka M.U. utvrđeno da su apelant kao zajmodavac i tuženi kao zajmoprimac zaključili u februaru 1995. godine, usmeni ugovor o zajmu, da je apelant kao zajmodavac ispunio svoju ugovorenu obavezu odnosno u februaru 1995. godine tuženom dao iznos od 10.000,00 DM. Također je Osnovni sud istakao da je na iskazu apelanta utemeljio utvrđenje da je tuženi vratio apelantu iznos od 5.735,00 KM u robi (vještačkom đubrivu i pivi) te da iznos od 4.265,00 KM koji predstavlja preostali dio duga po osnovu zajma tuženi nije vratio apelantu. Osnovni sud nije prihvatio navode tuženog da od apelanta nije posuđivao novac iz razloga što je sud mišljenja, obzirom da su se parnične stranke poznavale i bile u dobrim odnosima, da apelant nije imao nikakvog razloga da tuži tuženog ako nije postojala navedena pozajmica u novcu. Osnovni sud nije prihvatio ovjerenu izjavu svjedoka A. T. jer je navedeni svjedok samo potvrdio da apelant nije davao novac tuženom u njegovom prisustvu. Osnovni sud je zaključio da su stranke zaključile ugovor o zajmu iz člana 557. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO) da je apelant u cijelosti ispunio svoju obavezu predajom određenog novčanog iznosa a tuženi je svoju obavezu da vrati posuđeni novčani iznos izvršio djelomično i to u robi.

4. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tuženi, Okružni sud je presudom broj 78 0 P 000214 09 Gž žalbu tuženog uvažio prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbio te ga obavezao da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.560,00 KM.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na osnovu ovlaštenja iz člana 217. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03. 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) a povodom žalbenog prigovora pogrešne ocjene dokaza, otvorio raspravu pred tim sudom te proveo sve dokaze koje su parnične stranke provele pred prvostepenim sudom i u smislu odredbi člana 8. ZPP odlučio kao u dispozitivu. Iskazi apelanta i tuženog, u pogledu postojanja ugovora o zajmu su oprečni na način da apelant tvrdi da je tuženom u februaru 1995. godine dao iznos od 10.000,00 DM na ime zajma dok tuženi tvrdi da od apelanta nikada nije pozajmljivao novac. Okružni sud je dalje istakao da iskaz svjedoka M.U. u dijelu koji se odnosi na postojanje ugovora o zajmu, odnosno da mu je apelant rekao da je sa tuženim zaključio ugovor o zajmu na iznos od 10.000,00 DM, nije dosljedan. Naime, svjedok pred prvostepenim sudom tvrdi da mu je apelant, kada je od njega tražio 5.000,00 DM, rekao da mu novac treba za njegovog prijatelja sa ratišta, da je spominjao ime tuženog dok je na ročištu pred Okružnim sudom izričito tvrdio da mu je apelant rekao da mu novac treba iz razloga što će tuženom pozajmiti 10.000,00 DM. Nadalje svjedok tvrdi da je iznos od 5.000,00 DM dao apelantu kod njegove kuće dok apelant tvrdi da mu je svjedok novac dao u automobilu dok su išli kod tuženog i da je on taj novac stavio u kovertu gdje je već bilo njegovih 5.000,00 DM. Okružni sud je zaključio da ovi činjenični navodi apelanta nisu potvrđeni iskazom svjedoka M.U. a također se njihovi iskazi ne poklapaju u tvrdnji o tome na koji način je bilo parkirano vozilo u dvorištu tuženog niti se s obzirom na iskaz tuženog može izvesti pouzdan zaključak da je svjedok mogao vidjeti tuženog na ulaznim vratima kuće. I pod pretpostavkom da je svjedok M.U. vidio kako apelant daje kovertu tuženom iskaz svjedoka M.U. ne može poslužiti kao pouzdan dokaz o tome da je u toj koverti bio iznos od 10.000,00 DM jer iz iskaza apelanta i svjedoka proizilazi da su apelant i tuženi ušli u kuću i brojali novac bez prisustva svjedoka.

6. Za nastanak ugovora o zajmu, kako dalje navodi Okružni sud, nužno je da se zna šta zajmodavac treba da preda zajmoprimcu u vlasništvo tj. šta predstavlja predmet zajma, da postoji suglasnost o generičkom vraćanju predmeta zajma pod kojim uslovima i kada je zajmoprimac dužan da vrati predmet zajma. Ugovor o zajmu smatra se nastalim u momentu kada su se zajmodavac i zajmoprimac sporazumjeli o njegovim bitnim elementima, dakle radi se o konsenzualnom ugovoru. U smislu navedenog, kako dalje ističe sud, obaveza apelanta je bila da u smislu odredbe člana 557. ZOO dokaže da je između parničnih stranaka zaključen ugovor o zajmu te da je on (apelant) izvršio svoju ugovorenu obavezu a da je tuženi svoju ugovorenu obavezu samo djelomično izvršio odnosno da je ostao dužan na ime ugovora o zajmu utuženi iznos. Iskazi parničnih stranaka i svjedoka M.U. ne daju pouzdan osnov za zaključak o tome da je među parničnim strankama zaključen ugovor o zajmu u februaru 1995. godine i da je predmet tog zajma bio iznos od 10.000,00 DM, da je apelant ispunio svoju obavezu tj. da je tuženom na ime zajma dao iznos od 10.000,00 DM i da je tuženi svoju ugovorenu obavezu na vraćanje zajma ispunio samo djelomično tako što je apelantu dao đubrivo i pivo u određenoj količini u protiv vrijednosti od 5.735,00 DM. Iskaz svjedoka M.U. je nedosljedan, djelomično suprotan iskazu apelanta te po ocjeni suda s obzirom na oprečne iskaze stranaka neuvjerljiv i nepouzdan dokaz za zaključak o istinitosti činjeničnih tvrdnji tužbe. Svjedok je u dobrim odnosima sa apelantom pa se njegov iskaz u dijelu kojim potvrđuje tvrdnje apelanta ukazuje očigledno sračunatim na uspjeh apelanta pa je taj iskaz neprihvatljiv. Apelant shodno odredbi člana 7. i 123. ZPP u vezi sa članom 557. ZOO nije dokazao činjenice na kojima bi se temeljio zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Apelant je za svoje činjenične tvrdnje u pogledu zaključenja ugovora o zajmu i ispunjenja obaveze stranaka temeljio samo na iskazu svjedoka M.U koji nije prihvaćen od strane suda te je u smislu člana 229. stav 3 ZPP presudu prvostepenog suda preinačio i odbio tužbeni zahtjev apelanta.

7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). te pravo iz člana 16. stav 1. Ustava Republike Srpske. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnoj ocjeni dokaza (iskazu svjedoka M.U) i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Obrazloženje suda da iskaz svjedoka M.U. koji se izjasnio gdje su bila kola parkirana i gdje je on (apelant) dao novac tuženom ne može poslužiti kao pouzdan dokaz, je suprotan samom činjeničnom stanju kao i predloženim dokazima od strane tuženog. Apelant je također naveo da «sumnja u pristrasnost drugostepenog suda iz razloga što je tuženog zastupao advokat Radomir Bijelić čija supruga je sudija Okružnog suda» kao i iz razloga što je predmet uzet u rad i donesena odluka u roku od pet dana a «zna se da su sudovi u ogromnom zaostatku».

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (…)

a) Dopustivost prima facie

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U pogledu navoda apelanta da je Okružni sud postupao pristrasno jer je «tuženog zastupao advokat Radomir Bijelić čija supruga je sudija Okružnog suda» kao i iz razloga što je «predmet uzet u rad i donesena odluka u roku od pet dana», Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju činjenica da je supruga punomoćnika tuženog sudija Okružnog suda i da je konkretni postupak pred Okružnim sudom brzo okončan samo po sebi nije dokaz da je sud pristrasan. Osim ovih navoda apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na temelju kojih se može razumno sumnjati da je sud koji je odlučivao u vijeću trojice sudija u postupku po žalbi tuženog bio pristrasan. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je drugostepeni sud u svojoj presudi, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza izvedenih kako pred prvostepenim sudom tako i pred tim sudom koji je radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja i svestrane ocjene dokaza otvorio raspravu te izveo zaključak o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Dakle, drugostepeni sud je po principu slobodne ocjene dokaza izveo drugačiji pravni zaključak i utvrdio da apelant nije u smislu odredbi člana 7. i 123. ZPP u vezi sa članom 557. ZOO dokazao činjenice na kojima bi se temeljio zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Okružni sud je na osnovu člana 229. stav 1. točka 3 ZPP preinačio prvostepenu presudu na način što je odbio tužbeni zahtjev apelanta jer je apelant za svoje činjenične tvrdnje u pogledu zaključenja ugovora o zajmu i ispunjenja obaveze stranaka temeljio samo na iskazu svjedoka M.U koji nije prihvaćen od strane suda, dajući za to logičko i uvjerljivo obrazloženje a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Dopustivost ratione materiae

14. Apelant navodi povredu prava iz Ustava Republike Srpske. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Republike Srpske. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz Ustava Republike Srpske nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2531/09 (Ž. R.) | Sudska praksa | Aktio