Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2554/09 (M. K.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2554/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2554/09, rješavajući apelaciju Muharema Kanlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Kanlića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Mal 001090 09 Gž od 12. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 Mal 001090 07 Mal od 9. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muharem Kanlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda podnio je 10. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 Mal 001090 09 Gž od 12. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 Mal 001090 07 Mal od 9. oktobra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 45 0 Mal 001090 07 Mal od 9. oktobra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 Mal 001090 09 Gž od 12. juna 2009. godine, obavezan je apelant da isplati „Goraždestanu“ (u daljnjem tekstu: tužitelj), na ime neisplaćenog dijela naknade za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i upravljanja zgradom, iznos od 174,00 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka.

3. Sudovi su obrazložili da je u prvostepenom postupku utvrđeno da apelant nije platio naknadu za održavanje zajedničkih dijelova zgrade za period od 1. januara do 31. decembra 2006. godine, iako je apelant kao vlasnik stana sa tužiteljem sklopio ugovor o održavanju zajedničkih dijelova i uređaja u stambenim zgradama. Općinski i Kantonalni sud su zaključili da je na taj način između tužitelja i apelanta zasnovan odnos kao upravitelja zgrade i etažnog vlasnika, te da je iz tog odnosa nastala apelantova mjesečna obaveza za uplatu iznosa od 14,50 KM, kao mjesečna naknada za redovno održavanje i upravljanje zgradom. Budući da je nesumnjivo dokazano, kako su sudovi obrazložili, da apelant nije izmirio ovo potraživanje za utuženi period, što ukupno iznosi dosuđeni iznos od 174,00 KM, to su ga obavezali na isplatu tog iznosa.

4. Kantonalni sud je naročito ukazao na to da se nisu mogli prihvatiti apelantovi žalbeni navodi da se radi o presuđenoj stvari, na šta sud pazi i po službenoj dužnosti. Osim toga, kako je naveo Kantonalni sud, da bi se radilo o presuđenoj stvari mora postojati identitet stranaka, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. Budući da se apelant u žalbi pozvao na presudu iz 2004. godine, Kantonalni sud je zaključio da je nesporno da se ta presuda odnosi na potraživanje koje je tužitelj isticao prema apelantu „iz perioda 2004. godine ili ranije“, dok se u konkretnoj pravnoj stvari tužiteljevo potraživanje odnosilo na neplaćenu naknadu iz 2006. godine.

5. Apelant je u vrlo opširnoj apelaciji naveo niz međunarodnih dokumenata, sporazuma i amandmana na Ustav Federacije BiH za koje smatra da su prekršeni osporenim presudama, a između ostalog se pozvao i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je, između ostalog, naveo odredbe Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada iz 1997. godine, koji je, kako je naveo, zakon na državnom nivou, zbog čega je „entitetima i kantonima izričito zabranjeno uplitati se u ovu pravnu oblast“. Dalje, apelant je naveo da je „tužitelj unaprijed pripremio ugovor koji je apelant potpisao pri otkupu stana, a da nije znao njegov sadržaj i domašaj“. Apelant smatra da je ovaj ugovor suprotan navedenom zakonu, te da, stoga, osporene presude predstavljaju nezakonito miješanje u njegovu imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2554/09 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio