Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2620/09 (B. Š. i B. Š.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Uknjižba
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2620/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2620/09, rješavajući apelaciju Biserke Šabanadžović i Bećira Šabanadžovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biserke Šabanadžović i Bećira Šabanadžovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-09-000 024 od 9. juna 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj DN-264/05 od 26. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Biserka Šabanadžović i Bećir Šabanadžović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnijeli su 15. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-09-000 024 od 9. juna 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj DN-264/05 od 26. februara 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Dn-264/05 od 26. februara 2009. godine odbijen je zahtjev Općinskog suda u Mostaru za uknjižbu prava vlasništva na osnovu Rješenja o nasljeđivanju broj O-433/02-I od 22. aprila 2005. godine.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 26. aprila 2005. godine Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda u Širokom Brijegu primio zahtjev za uknjižbu prava vlasništva Općinskog suda u Mostaru na osnovu Rješenja o nasljeđivanju broj O-433/02-I od 22. aprila 2005. godine. Razmatrajući navedeni zahtjev, utvrđeno je da nije moguće izvršiti upis promjene vlasništva na osnovu rješenja o nasljeđivanju zbog toga što umrla Fatima Šabanadžović, kći Saliha, nije upisana u zemljišnoknjižnim ulošcima za navedenu katastarsku općinu i to: 633, 515, 517 i 445 k.o. Ljuti Dolac.
4. Protiv prvostepenog rješenja žalbu su podnijeli apelanti kao nasljednici. Kantonalni sud je Rješenjem broj 008-0-Gž-09-000 024 od 9. juna 2009. godine žalbu nasljednika odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da su tačni navodi žalbe da nasljednik postaje vlasnikom naslijeđene imovine u trenutku smrti ostavitelja bez obzira na to kada će biti okončan ostavinski postupak i bez obzira kada će se ta činjenica evidentirati-upisati u javne registre. Ukazano je na to da to propisuje i odredba člana 5. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama na koju se žalba poziva. Prema mišljenju Kantonalnog suda, rješenje nije moguće provesti u zemljišnim knjigama zato što ostaviteljica u trenutku dostave rješenja o nasljeđivanju nije bila upisana kao vlasnik ili suvlasnik nekretnina k.o. Ljuti Dolac, što ni žalba ne osporava. Zbog toga je, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio donoseći rješenje kojim odbija zahtjev za upis po osnovu rješenja o nasljeđivanju.
6. Istaknuto je da je promjenu prava vlasništva u zemljišnim knjigama moguće izvršiti na osnovu pravnog posla ili odluke nadležnog organa samo ako se tim pravnim poslom ili odlukom nadležnog organa zahtijeva promjena vlasništva osobe koja je upisana, te stjecanje vlasništva na osobu koja se ima upisati, što ovdje nije slučaj. Istaknuto je da ako podaci u zemljišnoj knjizi nisu tačni i ako treba vršiti njihovu ispravku, kako to žalba tvrdi, onda se ta ispravka, u posebnom postupku, treba izvršiti, pa će tek tada biti moguće proknjižiti predmetno rješenje o nasljeđivanju.
7. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema mišljenju apelanata, Općinski sud u Mostaru kao vanparnični sud dostavio je po službenoj dužnosti Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Širokom Brijegu ostavinsko rješenje, te je on trebao ex lege pokrenuti postupak ispravke zemljišne knjige. Prema mišljenju apelanata, time što je Općinski sud u Mostaru kao ostavinski sud po službenoj dužnosti dostavio ostavinsko rješenje Zemljišnoknjižnom uredu započeo je postupak ispravke (čl. 132. i 133. Zakona o vanparničnom postupku u vezi sa članom 83. Zakona o zemljišnim knjigama).
8. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su za potrebe ostavinskog postupka pred Općinskim sudom u Mostaru dostavljeni podaci od Općinskog suda u Širokom Brijegu za Fatimu Milavić a ne Šabanadžović, te da ostaje nejasno kako kod donošenja ostavinskog rješenja sud o tome nije vodio računa, te u rješenju napisao bar djevojačko prezime ostaviteljice ili o tome prethodno obavijestio stranke. Istaknuto je da je s ciljem ispravke podataka u zemljišnoj knjizi nužno da nasljednici ostaviteljice pokrenu postupak, te su obavezni dostaviti potrebnu dokumentaciju (izvadak iz matične knjige vjenčanih), a što nisu učinili. Ukazano je na to da sud ne provodi postupak ispravke po službenoj dužnosti.
9. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da Zemljišnoknjižni ured nije ovlašten, kako to apelanti pogrešno smatraju, da pokrene postupak ispravke zemljišne knjige jer on odlučuje samo o tome da li je u zemljišnim knjigama moguće provesti određenu ispravu ili nije, a ovdje to nije slučaj. Istaknuto je da je sud uputio apelante da se zapreka oko provođenja predmetnog rješenja može otkloniti u nekom drugom postupku. Ukazano je na to da se u konkretnom slučaju moglo raditi o tome da ostaviteljica Fatima Šabanadžović nije uopće bila vlasnik nekretnina u navedenim zk. ulošcima za k.o. Ljuti Dolac ili da je ostavinski sud prilikom kucanja rješenja o nasljeđivanju pogrešno označio brojeve zk. uložaka. U svakom slučaju, prema mišljenju Kantonalnog suda, navedenu ispravku bi trebao izvršiti ostavinski sud – Općinski sud u Mostaru, nakon što se utvrdi da li je i u kojim zk. ulošcima ostaviteljica bila vlasnik nekretnina za k.o. Ljuti Dolac. Tek kada se tako postupi i u novo rješenje navedu nekretnine čiji je vlasnik bila ostaviteljica, neće biti zapreke da Zemljišnoknjižni ured takvo rješenje provede.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Razmatrajući navode apelanata, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić